Samo pet dana nakon što je na Netflixu izašao dokumentarac kojim se navodno raskrinkavaju sumnjive okolnosti smrtnog slučaja holivudske ikone Marilyn Monroe, gledali smo Kim Kardashian kako se na crvenom tepihu Met Gale šeće u ni manje ni više nego upravo onoj haljini u kojoj je diva pjevala pjesmu "Happy Birthday Mr. President" Johnu F. Kennedyju. Nešto nakon toga na njujorškoj je aukciji nepoznatome kupcu prodana Warholova slika "Marilyn", i to za rekordnu cijenu od 195 milijuna dolara. Kad ugleda to jedno za drugim, u znatiželjnoj se osobi pobudi interes, zapita se je li to povezano, otkud sada odjednom toliki, pojačani interes za Marilyn i zašto se baš sada (kad je to mogla učiniti bilo kad ranije) Kim odlučila na radikalni pothvat skidanja osam kilograma u nekoliko tjedana kako bi obukla glasovitu, danas preko deset milijuna dolara vrijednu haljinu.
Nije samo do haljine koju je nosila glumica pjevajući pjesmu predsjedniku. Nije čak ni do toga da je haljina posebna, da sadrži mnoštvo utkanih kristala i da je toliko uska da, kažu, Marilyn ispod nje nije mogla nositi ni donje rublje. Nije samo do toga što je njezina koža izravno dodirivala tkanine ove haljine. Radi se o odjevnom komadu koji ide ruku pod ruku s velom misterija, jer je nošen upravo prilikom zadnjeg susreta Marilyn i braće Kennedy, nekoliko mjeseci prije njene tragične smrti za koju velik dio javnosti optužuje upravo njih.
Postoji nekoliko teorija zavjere koje kruže oko Marilynog navodnog samoubojstva, odnosno predoziranja. Dvije se tiču braće Kennedy izravno, a dvije posredno: prva kaže kako ju je ubio Robert Kennedy, s kojim je imala ljubavnu vezu te ju je prijetila razotkriti svijetu, a druga da je ubijena od strane braće jer je "znala previše o njima", što god to značilo. Dvije posredne kažu kako ju je dala ubiti mafija ili CIA. Ni Netflixov se dokumentarac, naziva "The Mystery of Marilyn Monroe: The Unheard Tapes" (Misterij Marilyn Monroe: Izgubljene snimke), ne udaljava previše od već poznatih i prožvakanih pretpostavki. Nakon što su njenu smrt proglasili suicidom, slučaj je 1982. ponovno otvoren. No od tada se nije saznalo baš ništa novo, zbog čega se i javlja pitanje - otkud onda potreba, kraj tolikih knjiga i filmova, za novim dokumentarcem?
No jednom kad čovjek uđe u fazu istraživanja svih tih teorija vezanih uz smrt kraljice Hollywooda, svaka njena izgovorena rečenica, svaki citat, odjednom zvuči drugačije. Kao da u sebi nosi upozorenje. Njene slavne riječi, na prvo čitanje simpatične, nekad možda i banalne, najednom postaju misteriozne. Osjeti se u njima i ton podsmijeha, u njih upisujemo nagovještaje onoga što će se dogoditi: „Nikada nisam nikog prevarila. Puštam ljude da zavaravaju sami sebe. Nisu se ni potrudili shvatiti tko ja jesam. Umjesto toga, pretvorili su me u simbol. Ne mogu se prepirati s njima. Očito vole nešto što nisam ja.”
Istina je da kad govorimo o Marilyn Monroe, ne znamo o kome ustvari govorimo. Kad čujemo njeno ime, zamislimo plavu, kratku kosu, obline, crveni ruž. Mlađe generacije rijetko se kada sjete da je uopće riječ o glumici – znaju je više-manje kao ime, kao ikonu, bez ikakve pozadine. Kao ženu s plakata, s reklama, iz legendi. Stavljaju njene citate ispod Instagram fotografija, poistovjećuju se s njom kao "sebičnom, nestrpljivom i pomalo nesigurnom" ženom.
I ne može ih se kriviti. Nije ništa drugačije ni s današnjim celebrityjima. Nemamo, kao publika, ni kapaciteta ni nužne želje da svaku slavnu glumicu tretiramo kao osobu s individualnim unutarnjim svjetovima. U slučaju Marilyn Monroe tome je pridonijelo i njezino ime. Rođena kao Norma Jeane Mortenson, postala je Marilyn 1946., kada je potpisala ugovor za 20th Century Fox. Ne kaže se bez razloga "omen est nomen", odnosno "ime je znak" – glumica se u tom trenutku odrekla onoga što je bila i postala ono što će zauvijek i ostati – ikona, funkcija i označitelj.
No kad jedna takva "funkcija", koju je čitav svijet ipak volio (na kakav god način), tragično premine, ostavivši iza sebe veo ne samo nedokučivih već i nastranih okolnosti koje je zabranjeno propitkivati, odjednom se u čovjeku probudi interes da otkrije kakva je zaista bila. Ta sumnjivo pitoreskna, romantična slika čiste, nage i lijepe Marilyn rasprostrte po krevetu s telefonom u ruci zaista bi, da o njoj čitamo u romanu, zvučala kao preveliki klišej. Svaku bi se normalnu, manje slavnu i manje prekrasnu osobu, predoziranu pronašlo u kupaonici, zgrčenu... Ona, naprotiv, odlazi s ovog svijeta kako je i živjela – inscenirano, dostojanstveno, ljupko i idilično, zaogrnuta vlastitom tugom, ranjivošću, ljepotom i krhkošću...
No što je od toga učinio Netflix? Voljela bih upozoriti i napisati "pazite na spojlere", ali spojlera nema jer ni sam dokumentarac ne otkriva apsolutno ništa. Tragično spor, neinformativan i površan, uglavnom se sastoji od zvuka premotavanja snimljenih audio kaseta. Posebno je razočaravajuće to što svatko tko je istraživao Marilyn u bilo kojem kontekstu vjerojatno zna da negdje, kod nekoga, postoje snimke njezinih psihijatrijskih seansi vođenih u obliku slobodnih asocijacija, tako da naziv dokumentarca sigurno nije slučajan niti nasumičan – vjerujem da su brojni, kao i ja, pomislili da se radi upravo o tim snimkama. Naprotiv, riječ je o snimljenim razgovorima Marilynih prijatelja i poznanika isprepletenim s nekim isječcima na kojima Marilyn govori ili pjeva i crno-bijelim slikama staroga Hollywooda.
Onaj tko je već istraživao o okolnostima Marilyne smrti, neće saznati ništa novo. A onaj tko nije, neće saznati ništa uzbudljivo. Pogotovo neće dobiti ideju o tome kakva je Marilyn bila kao osoba i koliko su s obzirom na to okolnosti njene smrti sumnjive. Činjenica je da se u zadnje vrijeme pojačao interes Netflix publike za real-crime serijama i dokumentarcima, neriješenim i nerješivim misterijima, psihopatima i sociopatima. Također je činjenica i da Netflix-manija polako jenjava i da nije neobično da div streaming industrije čini sve što je u njegovoj moći da spasi vlastiti obraz i vrati povjerenje gledatelja. Ovaj je dokumentarac dio točno tog spasilačkog pothvata.
A isto bismo mogli reći i za Kim i njezinu haljinu. Koliko god um željan uzbuđenja maštao o tome kako se možda ovim podudarnim situacijama najavljuje neko novo otkriće vezano uz njezin prerani odlazak, tome nije tako. Radi se samo o tome da se Marilyn prodaje, uvijek se prodavala i prodavat će se zauvijek - silno voljena glumica umrla je prerano da bi je itko stigao zamrziti i predavno da bi je itko mogao doživljavati kao stvarnu osobu. Njen život je kao fiktivni roman, a mi kao očajni čitatelji koji pod svaku cijenu žele novi nastavak. Nažalost, autor je mrtav, i nikakva haljina ni novi Netflixovi pokušaji to neće promijeniti.
