Ne znaju, naime, da je prvi i najteži zadatak upravo uočiti znakove nasilja. Uz tuđu manipulaciju, ni logika naših psihičkih mehanizama nam u tome, nažalost, ne pomaže.
Prvi razlog zbog kojeg se nasilje ne uočava na vrijeme je tzv. love-bombing – kojim, gotovo u pravilu, započinje svaki nasilni odnos. Love-bombing, odnosno obasipanje ljubavlju, pokušaj je da se na vas utječe iskazima ekstremne privrženosti i naklonosti, obično u ranim počecima odnosa. Gestama poput poklanjanja skupih darova i izjavama kao što su “Nikad nisam upoznao osobu kao što si ti, posebna si, jedinstvena si“ nasilnik vas pokušava pridobiti i utjecati na vaše razmišljanje. Vrlo je teško, nadalje, oduprijeti se osjećaju ushićenja kad vas osoba s kojom ste počeli izlaziti i koja vam se sviđa vrlo rano upozna s drugim bitnim ljudima iz svog života. Logična misao koja vam prolazi glavom u tom trenutku je “Izgleda da se i ja njemu sviđam kao i on meni.” Rane izjave ljubavi, želja da skupa provodite svaki slobodan trenutak, pa čak i brza odluka o tome da živite zajedno – sve to je samo priprema za ono što slijedi.
Love-bombing
Ono što slijedi, doduše, kreće postepeno. Još jedan razlog zbog kojeg vam znakovi nasilja mogu promaknuti. Nasilnik u odnosu neće riskirati i u početku napraviti nešto što će vas odbiti ili preplašiti. Zabluda je da se fizičko nasilje događa odmah, već nakon trećeg izlaska. Većina nasilnih odnosa započela je potpuno “normalno” i prekrasno, baš kao što pravilo love-bombinga nalaže. S vremenom, granice se prelaze. Prvo slušate iskrene i ranjive priče o njegovim nesigurnostima, nedostatku ljubavi i pažnje u obitelji, koje su također dio prvotnog perioda povezivanja, pa se u vama stvara želja da tu osobu na neki način zaštitite, da joj pružite sigurnost koju nije imala. Sljedeći put kad ste izišli s prijateljicama stiže vam sedam poruka “Gdje si? Zašto se ne javljaš? Je li sve u redu?”, a vi smireno odgovarate na svaku. Jer na svako to pitanje postoji normalan i istinit odgovor: “U tom i tom kafiću smo. Mobitel mi je bio u torbi. Sve je okej, bez brige.” Naravno, nema potrebe za svađom, samo je pitao gdje sam.
Ono što se zapravo događa je da se malo po malo ruše granice. Sljedeći put ćete možda unaprijed poslati poruku i reći gdje ste. Sljedeći put ćete vjerojatno držati mobitel na stolu, kako biste odgovorili čim pristigne poruka. I tako mijenjate svoje ponašanje, kako biste preuzeli kontrolu nad svime što bi se moglo dogoditi.
To je upravo prvi u nizu psiholoških čimbenika koji utječu na to primjećujemo li uopće znakove nasilja u romantičnom odnosu – potreba za kontrolom nad svojim okruženjem. Svatko od nas ima tu potrebu, ona je urođena. Kad god nam se dogodi neugodna ili negativna stvar, naš um prvo kreće od nas samih i pita se “Što sam ja mogla napraviti da to izbjegnem?”. Zašto? Jer jedino sebe i svoje ponašanje možemo kontrolirati, a budući da volimo imati osjećaj da imamo život pod kontrolom, um zna da će tu kontrolu osjetiti ako se pozabavi upravo našim ponašanjem. U odnosu u kojem se drugi ljuti jer mu se niste javili na vrijeme ili jer mu niste rekli gdje se nalazite sasvim je opravdano da prvo pomislite na ono što ste vi mogli napraviti da to spriječite: mogli ste javiti na vrijeme i reći unaprijed gdje se nalazite. U tom trenutku također preuzimate odgovornost nad tuđim osjećajima i pokušavate ih kontrolirati.
Neizvjesnost
To će u nasilnom odnosu nekad uspjeti, a nekad ne, i baš to je razlog zbog kojeg se toliko ljudi zatekne začaranom krugu. Naš um je majstor učenja, a vrlo bitna podloga za učenje je uvjetovanje. Neizvjesnost hrani uvjetovanje. Činjenica da ćete nekad uspjeti utjecati na raspoloženje osobe s kojom ste u vezi uči vas da možete promijeniti tijek svojeg trenutnog odnosa, a činjenica da nekad to neće uspjeti učvršćuje to učenje. Zvuči paradoksalno? Sjetite se samo kasina i klađenja. Ono što ljude uvuče u ovisnost je upravo ista takva neizvjesnost.
Neizvjesnost u nasilnom odnosu provlači se kroz sva ostala ponašanja. Kako je veza započela s grandioznim izljevima ljubavi i romantičnim gestama, nasilnik se koristi tim metodama u svakom trenutku kad osjeti da se od njega udaljavate, ali i kao način da se za svoja ružna ponašanja ispriča i dokaže vam koliko se kaje. Ovo je dobro poznati krug nasilja i ljubavi, koji je tipičan i koji kao tip ponašanja prevladava u nasilnim vezama. I tako svaki put nakon negativnog iskustva dobijate navalu dopamina i serotonina prouzročenu dubokim osjećajem povezanosti, veselja, olakšanja. Vrlo brzo, prirodnim mehanizmom ljudske psihe, čekate i priželjkujete takve pozitivne trenutke, dok negativnim trenucima pokušavate upravljati na ranije spomenute načine.
Sklonost potvrdi
Možda najvažniji od svih mehanizama u podlozi ovakvog odnosa su kognitivna disonanca i sklonost potvrdi. Tipična reakcija društva spram žrtve nasilja obično je okrivljavanje. “Kako je mogla biti tako glupa, sigurno to potajno zapravo želi, samo luda osoba bi ostala s takvim nasilnikom...” S obzirom da nitko za sebe ne želi misliti da je glup ili lud, često stvorimo uvjerenja poput “Ja nikad ne bih mogla biti s nekim tko je nasilan. Ja bih odmah vidjela znakove nasilja u vezi. Ja ne bih nikad mogla voljeti nasilnika.”
Kognitivna disonanca opisuje neugodu koju osjećamo kad naše ponašanje nije u skladu s našim uvjerenjem ili razmišljanjem. Svi mi pokušavamo održati uvjerenja koja su u skladu s našim ponašanjem, i obratno – pokušavamo se ponašati u skladu sa svojim uvjerenjima. Zbog toga je vrlo lako nesvjesno odbijati da vidimo znakove nasilja. Logika je ovakva: samo se osobe koje su neobrazovane, neinteligentne, nesamopouzdane nalaze u nasilnom odnosu – ja nisam neobrazovana, neinteligentna, nesamopouzdana – dakle, ovo nije nasilan odnos. Sklonost potvrdi pomaže našem umu da traži i vrlo brzo pronađe dokaze za tu tvrdnju. “On me voli. Najvažnija sam osoba u njegovom životu. Ispričao se za ono što je ružno napravio. Odveo me na prekrasnu večeru i kupio mi cvijeće. Njegova obitelj kaže da sam ga promijenila.”
Nesretnim spletom ne samo okolnosti, već i samih mehanizama naše psihe, katkad ostajemo u odnosima puno dulje nego što doista vrijedi ostati. Važno je razumjeti psihologiju koja utječe na žrtvu, ne samo kako bismo smanjili okrivljavanje osoba kojima je često bilo preteško uočiti nasilje i od njega se odmaknuti, već kako bismo i sebe mogli razumjeti ukoliko se slično, nedajbože, i nama dogodi.
Evu Feldman možete pratiti na Instagram profilu @toomucheva
