I dok smo prihvatili ovakvo stanje stvari kao relativno uobičajenu pojavu današnjeg doba, nešto s njom nije sasvim u redu. Mali primjer iz svakodnevice, nedavno mi se prijateljica požalila da se susrela s puno pritiska da svoje kolege s posla doda na društvene mreže. Već godinama radi tamo pa bi bio red, rečeno joj je. Pritisak nije došao samo iz njezinog radnog okruženja, nego i od drugih - od članova obitelji pa sve do terapeuta. "Poslovno i privatno nisu dva odvojena svijeta, to je povezano", govore joj, s čime s ona načelno slaže. Ono što joj nije jasno, doduše, je kad je "privatno" prestalo označavati druženje s kolegama izvan poslovnog konteksta, a počelo označavati dodavanje kolega na društvene mreže.
Nije ovo slučaj samo na poslu. Pola razgovora na Tinderu neće se nastaviti ako odbijete s nekim podijeliti svoj Instagram profil, možda samo zato što ste ga namijenili samo bliskim prijateljima. Sigurno imate i neku tetu ili baku koju je netko iz mlađe generacije osposobio za korištenje internetom pa joj je to sad potpuno otkriće i već vas mjesecima davi da je dodate na Fejsu, ne znajući da ste je blokirali čim ste saznali da ima profil – možda samo zato što vam se ne da brisati stare slike s maturalca jer Facebook već godinama koristite samo zbog Messengera. Na kraju, možda mislite da vaši razlozi za odbijanje nisu dovoljno dobri pa na kraju popustite, i sad ste se našli s profilima punima dalekih rođaka, tinderaša koje nikad niste upoznali uživo, šefova i menadžera od kojih sakrivate objave, i već mjesecima niste ništa objavili jer o svakom svom potezu razmišljate previše.
Skoro svi su se susreli s jednom od ovih situacija, a ona ukazuje na to kako se naše poimanje "privatnog života" promijenilo, i kako sve manje označava život koji živimo izvan poslovnih prostora, a sve se više odnosi na sadržaj koji objavljujemo i estetiku koju kultiviramo na društvenim mrežama. Samim time, događa se raskorak i u našem poimanju vlastitog privatnog života koji rezultira pitanjem koje smo si svi već postavili – možemo li uistinu reći da smo negdje bili ili nešto radili ako nismo o tome izvijestili na društvenim mrežama? Kakvo je to putovanje koje nije popraćeno fotkama na Instagramu? Kakav je to važan događaj koji nije dokumentiran na Fejsu? Kakav je to novi posao koji nije odmah dodan na popis naših profesionalnih iskustava na LinkedInu? Ovo pitanje s kojim se često šalimo tek je simptom činjenice da naša ideja toga što sačinjava privatni život sve više biva zamijenjena time što objavljujemo na društvenim mrežama.
Svima je jasno da su društvene mreže uvelike utjecale na našu stvarnost, omogućile nam lakšu komunikaciju, dale nam hrpu sadržaja za svako raspoloženje i sve što nas zanima. Međutim, kad i kako se dogodio raskorak u kojem su prestale označavati način na koji provodimo slobodno vrijeme, a počele biti to slobodno vrijeme i jednačiti se s našim životom? Nemali broj poslodavaca danas od svojih radnika traži uvid u LinkedIn profil, najčešće "iz praktičnih razloga" kao što je lakša obrada životopisa. Za brojne se natječaje, projekte, stručna usavršavanja, tečajeve i slične profesionalne pothvate traži da budu popraćeni "diseminacijom", koja u teoriji označava to da ćemo o dotičnom projektu širiti informacije, istaknuti tko ga je organizirao i preporučiti ga svojim poznanicima i potencijalno zainteresiranim kolegama. U praksi, doduše, ovo uglavnom znači da ćemo retweetati objave organizatora, dijeliti Facebook postove, promovirati dotične projekte kroz objave na društvenim mrežama – neovisno o tome hoćemo li nekome zapravo preporučiti projekt. Stvarne radnje zamijenjene su performativnim činovima objavljivanja, lajkanja i repostanja, koji se sve više automatiziraju a sve manje propituju.
Ovo je uvelike posljedica samih postavki društvenih mreža – dok se one u većini slučajeva vole predstavljati kao relativno neformalne, zahtjevi iza njihova korištenja nešto su stroži, što i jest razlog zašto naše objave na njima imaju bar nekakvu težinu. Facebook već godinama ne dopušta promjenu imena bez davanja uvida u osobne dokumente, a da ne spominjemo da ni profil na bilo kojoj od mreža ne možete ni napraviti ako ne date e-mail adresu i broj telefona. I dok se razlozi za ovo čine samorazumljivima i predstavljaju kao nužnima – na kraju krajeva, žele se izbjeći pojave poput lažnog predstavljanja, krađe profila i identiteta – nešto je pomalo nelagodno u činjenici da bismo trebali slikati osobnu iskaznicu i dati je privatnim multinacionalnim kompanijama za koje se provjereno zna da dotične podatke detaljno analiziraju i prodaju drugim kompanijama. Naravno, to je u većini slučajeva (iako ne u svima) obuhvaćeno čuvenim "Uvjetima i postavkama" s kojima se i sami složimo bez da ih čitamo – zbog čega bi neki možda i rekli da nemamo pravo prigovora. S druge strane, bilo bi glupo i iracionalno očekivati da ćemo ih uopće čitati, budući da količinu vremena potrebnu da se pročitaju neki uvjeti, makar samo oni potrebni za korištenje osnovnih funkcija interneta, nema nijedna osoba na svijetu. Ti su tekstovi svjesno i namjerno napisani tako da ih nitko ne pokušava čitati. Kad uzmemo u obzir koliko puta tijekom svakodnevnog korištenja interneta podijelimo neku privatnu informaciju, možda i nije toliko neobično što nam je danas teško uopće zamisliti privatni život koji nije digitaliziran na ovaj ili onaj način. U samom korištenju internetom toliko smo puta prisiljeni dati svoje privatne podatke pojedincima kojima ne znamo ni ime da se izvana zaista može činiti kao da radimo prevelik problem oko toga da nas baka želi dodati na fejsu.
Znači li to da trebamo podlegnuti pritisku? Naravno da ne, osim ako to sami ne želimo. Moramo se (iznova) podsjetiti da društvene mreže nisu naš život – svaki profil na društvenim mrežama pomno je iskonstruirana selekcija sadržaja kojim se netko želi predstaviti. Čak i kad ne promišljamo puno o objavama nego samo dijelimo stvari koje nam padnu na pamet, i dalje se radi o selekciji. Čak i kad bismo, hipotetski, dokumentirali svoje trenutno osobno stanje ekstenzivnim postovima i fotografijama svakih pet minuta – i dalje se radi o selekciji. Društvene mreže jesu postale dijelom naših života, ali perceptivna se pogreška događa kad počnemo naše živote doživljavati kao dio njih. Vi sami birate svoju selekciju, a jednako tako i s kime je želite dijeliti, jer društvene mreže samo su jedan aspekt vaše svakodnevice. Životi se događaju i u prostorima između objava i nikoga nećete upoznati kao osobu kroz kopanje po profilima, i nije loše s vremena na vrijeme ukazati na tu jednostavnu činjenicu pojedincima koji vas žele upoznati putem društvenih mreža. Bilo da se nalazite na dejtu, imate kolegu s kojim se niste dovoljno upoznali ili uporne članove obitelji koji vas žicaju za Instagram, sasvim je legitimno da im uskratite svoje društvene profile bez velikog objašnjavanja. Ako im je zaista u interesu da vas upoznaju, druženje bi trebalo biti i više nego prihvatljiva alternativa. Jednako tako, ako vam se netko sviđa ili biste htjeli saznati više o toj osobi, možda je nekad bolje pozvati je na klasično piće umjesto kopati po raznim profilima na internetu. Čak i ako kopate, teško ćete naći nešto što ta osoba sama nije htjela da bude javno objavljeno, a i može se i dogoditi da se nakon upoznavanja uživo osjećate razočarano, budući da očekivanja koja je postavilo pet redova fotografija i tri rečenice, zamislite, nisu ispunjena. Ako se želimo služiti društvenim mrežama na način koji nije intruzivan prema onome što je zapravo naš privatni život, dobro je da se naučimo manevrirati između iluzija koje nam serviraju.