Bilo da se radi o razredu u osnovnoj školi, ekipi u gimnaziji ili kolektivu na poslu, nitko od nas ne može proživjeti život a da ne bude dio grupe. Ne samo da su nam društvo i sustav organizirani oko zajednica nego je to u našem DNK - Homo sapiens je bez sumnje iznimno društveno biće. Biti dio grupe za naše pretke značilo je osigurati si hranu i zaštitu, pa je bilo kakav rizik da ih iz grupe izbace ili da ih grupa odbije značio preveliku opasnost za pojedinca. A u današnje vrijeme, kad smo samo jednu krivu objavu daleko od javnog prozivanja i "kanseliranja", strah od odbacivanja i potreba da budemo prihvaćeni ne jenjaju.
Da budem potpuno jasna, nije problem u samom strahu od odbacivanja niti u čovjekovoj potrebi da bude prihvaćen, jer su nas i taj strah i ta potreba podržavali do mjesta na kojem smo sada, potrebni su nam i važni. Čovječanstvo je preživjelo do danas zahvaljujući moći pojedinca da djeluje za grupu i sposobnosti grupe pojedinaca da djeluju skupa za dobrobit većine i to se ne treba uzimati zdravo za gotovo. Svaki strah da će nas kritizirati, osramotiti ili odbaciti osjećamo s dobrim razlogom - zbog želje da nas grupa prihvati, da budemo njezin dio.
Problem koji svatko od nas osjeća, neki u većoj, neki u manjoj mjeri, nastaje jer se zbog tog straha kočimo biti sve što jesmo. Zbog tog straha živimo u grču, bojimo se reći nešto za što mislimo da bi nas okolina osudila, zbog tog straha ne odijevamo žarke boje, ne usudimo se biti glasni. Dapače, zbog tog straha se smanjujemo i utišavamo. Sve to radimo s istim ciljem: da bismo izbjegli svako isticanje.
Taj strah gura nas da u osmom razredu osnovne škole počnemo slušati narodnjake jer je to popularno, iako nam se osobno ne sviđa takva glazba. Taj strah utječe da odlučimo staviti pramenove na svoju kosu jer tako nose druge cool djevojke u školi. Zbog tog straha nećemo se požaliti na bezobrazno ponašanje kolege na poslu kojeg svi drugi u odjelu vole i zbog toga ćemo šutjeti o nepravdi kojoj svjedočimo, pogotovo kad i svi drugi šute. Taj strah tjera nas da se svim svojim snagama trudimo uklopiti, čak i ako to znači da ćemo se udaljiti od sebe.
U svojem radu s pojedincima i grupama, u razgovorima s bliskim prijateljicama i javnim razgovorima pred većim brojem ljudi, sve više se dotičem teme uklapanja i razlike između uklapanja i pripadanja. O toj razlici govori i poznata autorica Brené Brown. Ono za čim svi žudimo zapravo je pripadati, ali se čini da je naš mozak s vremenom pronašao brži i kraći put u onome što nazivamo uklapanje. Iako pripadati grupi i uklapati se u grupu nikako nije isto, često se odabiremo uklopiti jer u tome vidimo manji rizik.
Vrlo je jednostavno: evolucijski gledano, biti svoj nije toliko velika vrijednost kao što je biti dio grupe. Tako je našem mozgu, iako ne i našoj duši, puno prihvatljivije da izgubimo dijelove sebe, koji bi možda mogli biti neprihvatljivi, čudni i sramotni, nego da izgubimo grupu kao podršku i zaštitu. Jer, da bismo osjećali da pripadamo, potrebno je nadići i probiti taj strah od odbijanja i pokazati se točno onakvi kakvi jesmo, sa svim svojim dijelovima, iskreni, otvoreni, autentični. Jedino takvi možemo i biti prihvaćeni i jedino takvi možemo osjećati pripadnost.
Ovdje nailazimo na više od jednog izazova. Ne samo da je veliki zadatak usuditi se izložiti svijetu i drugima kad sve u nama vrišti "Sakrij se! Pazi! Ne tako!", nego je samo po sebi izazov već i osvijestiti i pronaći tko smo i što smo. Ne može nas čuditi da nam je, nakon toliko godina skrivanja, uopće teško i doći u doticaj sa samim sobom, da nam se može činiti nemoguće da nakon desetljeća gušenja svojih pravih osjećaja otkrijemo kakvi smo kad smo autentični. Međutim, to je zadatak koji svatko od nas treba preuzeti na sebe, zadatak za koji svatko od nas treba preuzeti odgovornost - jer ne postoji nitko drugi kome će biti važno da smo mi - mi, osim nas samih.
I iako nam se zbog toga može činiti kako nikoga nije briga da smo svoji kad smo u grupi, što se više budemo izlagali i pokazivali, moći ćemo primijetiti da se i grupa zbog toga mijenja. Možda ne grupa ljudi zatvorenog uma, koji ni sami sebi ne dopuštaju biti drugačiji, ali svakako grupa onih koji uistinu i jesu "naši ljudi", koji će znati prepoznati kakvo bogatstvo unosimo samim time što smo sve što jesmo.
Nešto čarobno nastane u grupi kad se pojedinac usudi biti svoj - kad se netko usudi reći "Strah me", kad netko podijeli s drugima svoju bol ili svoj sram, kad se netko ohrabri priznati da je... čovjek. U tom trenutku svaki član grupe barem nakratko dobiva pojedinačnu moć, ne samo da reagira na drugog u skladu sa svojim, unutarnjim, iskrenim osjećajem nego se i zaustavi i potraži u sebi ono o čemu drugi govori. Svatko u toj grupi dobiva priliku biti zrcalo drugome, ali i sebi. Svatko u grupi dobiva priliku prihvatiti drugog i tako prihvatiti i dio sebe za koji misli da će biti neprihvaćen.
Pojedincu koji se izložio, a nadam se da ćete taj pojedinac barem jednom biti i vi, osjećaj pripadanja pruža daleko više od osjećaja uklapanja. Da budem iskrena, nisam sigurna ni da zadnje spomenuti osjećaj i postoji. Vidim uklapanje više kao čin, a pripadanje kao osjećaj. To neka nam služi kao jasan putokaz. Kad se pokažemo sa svime što nosimo u sebi, tek tada možemo uistinu biti prihvaćeni i to osjetiti, tek tada možemo ostvariti stvarnu povezanost unutar grupe.
Zato je važno da stremimo biti svoji i takvi kakvi jesmo pripadati, a ne se mijenjati i prilagođavati samo kako bismo se uklopili. Kada se uklapamo u grupu, nestajemo u masi - a kada grupi pripadamo, pridonosimo joj, za što će nam ona višestruko vratiti.