Vjera ili povjerenje u teorije zavjere su po sebi znak nepovjerenja u racionalno, u znanost, u zdrav razum. One su i dio civilizacijskog otpora spram intelektualnosti, spram povijesti znanja prema kojoj trebamo (učiti) imati odgovornost. Danas se taj fenomen (gotovo pa pokret) oblikuje krovnim nazivom – antiintelektualnost. Kroz povijest su te geste i rituali lijepo folkloristički pojašnjeni. Proizvodnja straha kod mladih prenošenjem nestvarnih priča o duhovima, vješticama, drugim nadnaravnim bićima za zadatak su imali lakše suočavanje sa smrću ili pak usađivanje nekih moralnih postulata od koji ne bi valjalo odustati kako bi se društvo funkcionalnije nastavilo reproducirati. Ima li smisla kritizirati kulturu fake-newsa? Apsolutno! Ona u sebi sadrži sve anti – civilizacijske elemente. Dok se inaugurira laž, podržava se manipulacija i shodno – razvijaju se sve pretpostavke za totalitarnu vladavinu.
No, da osobnije priđemo tom "fenomenu", vjerojatno vam neće trebati puno da oko sebe, u svom najbližem socijalnom krugu primijetite čest izostanak kritičke oštrice u odnosu na niz dubioznih tvrdnji. One kreću od odnosa prema "netransparentnim" informacijama o pandemiji (često se radi o nedovoljnoj zainteresiranosti za temu inevolji da se detaljno prouči tema) do odnosa spram stvarnog uzroka iste (tu je lista preduga da bi se navodili svi anti-znanstveni primjeri koji su bili korišteni u pojašnjavanju "stvarnog uzroka"). Osobno me takve pozicije frustriraju jer u sebi nose nekoliko komunikacijskih obrazaca i odluka s kojima imam problem. Nabrojat ću tek neke: pretpostavka da ti je mišljenje valjano iako se radi tek o osjećaju; nemogućnost distinkcije "feelinga" i činjenica; nepoštovanje činjenica iz polja ili discipline koju ne razumiješ; degutantno povjerenje u aspekte vjere o kojoj ništa ne znaš; nakaradno predstavljanje svih osjećaja i uvjerenja kao činjenica.
Sve češće (iako svi zalutamo) tu vrst pregovora u komunikaciji zaustavljam. Odustajem. Znam se čak i naljutiti, omalovažiti osobu s kojom razgovaram i onda brzo, povratiti razumijevanje i vlastito povjerenje u širu etiku ljubavi koja ne isključuje i diskriminira one s kojima se ne slažeš, unatoč tome što znam da sam u pravu. Nije to često i nije to toliko nadmeno kako sada možda zvuči, ali je prisutno i samim tim – dosadno. U činjenicama i istini i ljepoti se puno više (oslobođeno) da uživati. Dajmo si priliku!
