Kao da je 2012. bila jučer, sjedila sam u Ciprianiju i ispijala Bellini s društvom (tko nije probao mora probati, tko neće uskoro do Londona, navodno ima Bellinija i u našim trgovinama). Moje prvo ljeto u Londonu. Jedina briga koju sam tada "brala" bila je hoće li mi simpatija doći u klub koji planiramo posjetiti. Druga briga je bila koliko sam dobro uspjela izmanipulirati stolove da se gledamo dok se ne gledamo - ako me hvatate. Jer, naime, dobra sam s table managerom, a to je važno. Zapravo je važnije da si dobar s table managerom i lead bouncerom u Londonu od samog života. U svijetu kad imaš 24 godine i kad je dva ujutro na Regent Streetu. I ja sam u tome svijetu takva bezbrižna i privilegirana plivala kao riba u vodi dok se jednog dana nisam probudila. I dalje je vrijeme radnje isto, išla sam u isti taj klub u koji uvijek idemo, samo smo cimerica i ja bile same, bez rezervacije, došle smo spontano na cugu. Na ulasku u klub car munja i oblaka me pozdravio sa širokim osmijehom, maknuo konop i otvorio mi vrata raja uz riječi "Welcome". Annie pak je tim istim vratima raja zalupio posred lica uz riječi: "Ti ne možeš ući, klub je pun." Otišle smo zajedno doma. Tu večer sam prvi put doživjela situaciju u kojoj se sama nikad nisam našla, a koja ti jasno poručuje da "ti za naš krug nisi dovoljno dobar, nisi dovoljno lijep, nisi dovoljno zgodan". Annie je zaspala u suzama. Ujutro mi je rekla kako je London okrutno mjesto prema curama koje nisu lijepe i dečkima koji nisu bogati i kako jedva čeka da se jednom odseli na neko normalno mjesto. Annie je bila moja cimerica, rođena Londončanka i prva osoba koja me upoznala s konceptom anksioznosti i napadaja panike ilitiga "Anxiety attacks". Nisam razumjela što je to niti sam ikad prije čula za to. Često su ti napadi panike bili tema i ja sam mislila kako je jako zanimljivo što mi u Hrvatskoj ne patimo od toga i kako anksioznost nije nikad napala niti mene, niti moje prijatelje. Ne znajući tada da sam samo bila dovoljno privilegirana i zaštićena pa se još s takvim stanjima nisam upoznala. Živjela sam u Londonu nešto više od dvije godine (magistrirala i radila, da ne mislite da mi je full time job bio ispijanje Bellinija). Nikada nisam upoznala toliko anksioznih i depresivnih, a sve redom jako imućnih ljudi u prekrasnim stanovima u centralnom Londonu.
Nešto manje od 10 godina nakon tog nemilog događaja u Mayfairu, vratila sam se iz oblaka Bellinija i života gdje se na partijima kliče "God save the Queen" - u stvarnost. Kako se to obično posloži, život se pobrinuo da me stvarnost ne štedi (nakon što me ipak mazila 30 godina). U spletu stvarno krajnje nesretnih poslovnih i privatnih okolnosti koje možete zamisliti (uključujući bolest, razvod i smrt), došlo je do toga da je naš obiteljski posao doživio svoju najgoru fazu, rock bottom rekli bi ekonomisti. Taman me dočekao na volej čim sam ušla u posao kako spada. Posrnulo "carstvo" koje treba izvući na mišiće, a tad sam imala malo snage i malu bebu. Vraćala sam se s poslovnog puta koji je iznjedrio izlazak iz beznađa i na autoputu me prvi put posjetilo nešto što danas zovem fejk infarkt. Kao i sve drugo kad si mlad, do sutra kao da se nikad nije dogodilo. Furaš dalje. Zaboravila sam na taj osobni incident sa Slavonike. Kako najčešće zlo nikome ne dolazi samo, tako nije ni meni. Ubrzo su, osim ozbiljnih poslovnih problema, krenuli i zdravstveni problemi s hodanjem našeg sina. Mjeseci horora u kojem mi je puknuo svaki komad srca. Ali moraš biti jak. Zadnje što dijete s problemom treba je mamu koja se slomila. Zadnje što posao s problemom treba je menadžera koji se raspao. Kroz godinu dana nadljudskih napora (i moje vlastite subspecijalizacije u koordinaciji zajedničke akcije radnih terapeuta, defektologa, fizioterapeuta i fizijatra), sin je prohodao, danas trči kao da nikada nikakav problem nismo imali. Brz je kao munja. Kroz dvije godine nadljudskih napora posao je također prohodao. Karat nikada nije bio bolji. Sve smo prebrodili i izašli smo iz svega jači. Probadanja, odnosno fejk infarkti također. Koji su tada bivali sve jači i jači. Kako se život posložio u nešto nazovimo "normalno", ja sam se nakon dvije godine konačno pozabavila sama sa sobom. Tek sam tada shvatila da su ta moja probadanja vjerojatno anksioznost i da to nije sramota. Otvorena sam osoba i pričala sam o svojim iskustvima od kojih najčešće jaki ljudi ne pate jer su takve patnje rezervirane za "slabiće". I shvatila sam da su gotovo svi koje poznajem anksiozni. Neki su toga svjesni, neki nisu. Slon je u sobi. Car je gologuz. Prema HALMED-ovom izvješću o potrošnji lijekova u 2019. godini lijekovi za živčani sustav su na visokom trećem mjestu (od ukupno 14 mjesta). Bronca u rukama anksiolitika i antidepresiva. Pijemo lijekove za živčani sustav više od antibiotika. A svi znamo koliko prosječan Hrvat voli popiti antibiotik. Za 2020-u moglo bi 'pasti' zlato. Shvatila sam da je jako puno ljudi depresivno. Ipak, gore od toga bilo je saznanje da mnogi ni ne znaju da su depresivni, a ako ne znaš, onda nemaš ni šansu da će ti biti bolje.
Naučila sam nešto o anksioznom poremećaju. Čitala sam puno o narcisoidnom poremećaju ličnosti jer ipak živimo u narcisoidnoj kulturi. Prije šest godina sam prvi put otkrila svijet duhovnosti kroz knjigu Anthony deMella "Buđenje". Na moju neopisivu sreću, sve je više probuđenih ljudi. Sada sam prvi izlet u duhovni svijet štreberski podebljala. Upoznala sam se s pojmovima pomnosti (poznatije kao mindfulness), energetske protočnosti, relaksacijama, blokadama, čakrama, tapkanjima, arhetipovima, rejuvenationom, sjenama, Bogom, astrologijom, psihologijom, BaZi-jem, kineskom drevnom medicinom i učenjima, regresijama, energy coachevima, life coachevima i reći ću vam nešto: taj svijet je fenomenalan i ako otvorite um i srce vidjet ćete da se navedene mudrosti svode na isto, neovisno o izvoru s kojega kreću. Toliko znanja, toliko dopamina, toliko serotonina na izvolite, na papiru.
Dijeljenje svog iskustva bez straha od osude donijelo mi je toliko divnih informacija u život koje su mi pomogle i otvorile nove svjetove. Rad na sebi je svakodnevan, predan, discipliniran. Iako sebe držim za jednu stabilnu ženu koja svašta može izgurati na mišiće, potražila sam si učitelje. Imam svog Mirka, Tamaru, Silviju, svoje relaksacije, knjige, palim Palo Santo, vizualiziram budućnost obilja i blagostanja (i o tome ću vam pisati, samo da jedan tečaj završim), sanjam o svojoj Maji kojoj ću se vratiti na pilates kad ukradem još taj jedan sat za sebe. Stvaram svoj svijet i bolju verziju sebe. Za 2021. razni učitelji kažu da je godina hrabrosti i mentalne snage. Pravo vrijeme da si pojačamo kapacitete i vibriramo visoko. Neka nam svima tako i bude.
Love, Rene
