Taylor Swift upravo je s 10-minutnom pjesmom starom gotovo desetljeće došla na Billboardov broj 1. Njezina dulja verzija "All Too Well", balade o propaloj vezi s, vjeruje se, Jakeom Gyllenhaalom, zarobila je interes javnosti i već se više od tjedan dana priča samo o tome. Mnogo je tema koje su isplivale samo zbog te pjesme; )ne)prihvatljiva razlika u godinama u ljubavnim vezama, odnos prema bivšima, gaslighting... I jedna posebno zanimljiva. Mnogi su, naime, na Twitteru pisali kako im nije jasno zašto je Taylor posvetila gotovo cijeli album vezi koja je trajala samo 3 mjeseca.
"Da je bilo tko osim Taylor Swift napravio detaljan prikaz tromjesečne veze koja se dogodila prije deset godina, nazvali bismo to onim što jest - čudno", glasio je jedan od mnogih tweetova.
Drago mi je što neki ljudi nisu osjetili bol mini veze, kratkih odnosa koji nisu bili veze u pravom smislu te riječi. Drago mi je da se nisu osjećali kao da su potpuno poludjeli jer tuguju za jedno-, dvo- ili tromjesečnom vezom duže nego za petogodišnjom. Ali svi koji su doživjeli tako nešto, sasvim su sigurno bili u stanju napisati album ili dva, knjigu poezije ili iscrpni roman samo o tom iskustvu jer je bol golema i neshvatljiva. Jer ako ste doživjeli skoro-vezu, ili mini-vezu koja je naprasno prekinuta nakon kratkog vremena, znate da nema goreg osjećaja i nema slomljenog srca koje toliko dugo zacjeljuje nego takvo.
Ali zašto se to događa i kako to spriječiti?
Teško da možete izbjeći, ali činjenica je da nas kratke veze bole više i teže ih prebolimo nego duže, i to iz više razloga.
Za početak, kad ste u dugačkoj vezi, prekid je rijetko kad iznenadan. Najčešće se odnos mijenja na gore kroz godine, partneri se udaljavaju emocionalno i zapravo počnete oplakivati gubitak te osobe puno prije nego što se prekid dogodi. Kad do toga dođe, vrlo često jedan ili oba partnera više nemaju snage za osjećaje bilo kakve vrste i sve što žele je da se sve završi. Nije uvijek tako, ali vrlo često jest. Uostalom, čak i kad je prekid donekle iznenadan, nakon više vremena u vezi dobro ste upoznali osobu, možda već i živite zajedno, pa znate sve njihove dobre i loše strane.
Ali, u kratkim ili skoro-vezama (to su one koje se ni ne ostvare u pravom smislu riječi - možda odete na dejt ili dva, družite se neko kratko vrijeme, a onda se sve samo prekine) nemate mnogo informacija o karakteru osobe. Znate samo ono što ste u kratkom vremenu uspjeli vidjeti i čuti, a to je najčešće samo ono najbolje. Jer svi se na početku odnosa predstavljamo u najboljem mogućem svjetlu - logično, želimo se svidjeti drugoj osobi, želimo da se zaljube u nas i da nas žele upoznati još više. A kad ta osoba usred te faze zaluđenosti odluči da je dosta, osjećamo se zbunjeno. Mislimo da smo pogriješili u nečemu, da smo ih odbili svojim ponašanjem ili karakterom jer kako su mogli u najboljoj fazi - odustati?
Sve ovo pišem iz iskustva. Dva najbolnija prekida u mom životu bile su ultrakratke veze koje sam godinama oplakivala, htjela to priznati ili ne, a obje su trajale manje od dva mjeseca. Da, zvuči suludo, potpuno sam svjesna toga, ali nisam si mogla pomoći. Slično su se i odvijale; ispočetka su mi govorili da me obožavaju, spominjala se i ljubav i sve se kretalo jako brzo. Zaljubljenu preko ušiju, uvjerili su me da se i oni osjećaju isto, spominjući nerijetko našu budućnost. Nakon mjesec i pol jedan me prevario, a drugi ghostao. Između ta dva incidenta razmak je od deset i više godina, dakle izgovor je kod prve mogao biti da sam mlada i naivna, ali kod druge više ne. I oba su me prekida potpuno paralizirala, tjednima i mjesecima pričala sam o tome sve dok nisam primijetila da moji prijatelji gube živce sa mnom. Nisu mogli razumjeti zašto sam još uvijek opsjednuta tim frajerima koji su očito bili potpuno pogrešni za mene. Nisam razumjela ni ja, ali nisam si mogla pomoći.
Objašnjenje sam čula od terapeutkinje, kao i pročitala u mnogim tekstovima koje sam pronašla na tu temu. Nije stvar u tome da sam u njih bila najviše zaljubljena jer su bili zanimljiviji od svih drugih prije i poslije. Ali, njih nisam uspjela upoznati dovoljno i ta činjenica da "nismo zapravo imali šansu" ili da "nismo imali dovoljno vremena", da su neke drugi, vanjski faktori utjecali na naš odnos boljela je više od svih drugih prekida.
Postoji i objašnjenje svega u psihologiji, naravno. Ni Taylor ni ja nismo prve, jedine ni posljednje koje su to iskusile. Više je psiholoških fenomena koji utječu na nas kad se suočimo sa slomljenim srcem nakon kratke veze.
Recimo, halo efekt ili učinak aureole podrazumijeva da smo procijenili osobu na temelju vrlo ograničenih informacija i vremena provedenog s njima. Primjerice, kad upoznate osobu koja vam se svidi i predstavlja se u najboljem mogućem svjetlu, vi ćete zaključiti da je dobra i da joj vjerujete. Kad vidite dokaze za suprotno, to ćete pripisati "vanjskim faktorima" ili time da su se "promijenili" - iako nisu, takvi su cijelo vrijeme, samo što vi to niste znali.
Kognitivna disonanca je neugoda koju osjećamo kad se suočimo s konfliktnim idejama ili događajima. Tako kad nas naš savršeni partner ostavi ili iznevjeri na neki način, nećemo htjeti vjerovati da je to njihova krivnja, nego ćemo se držati toga da su oni naše srodne duše, ali smo mi sami krivi za prekid jer smo ih nečime "odbili", ili je okolina kriva za to i slično. U našoj glavi, dakle, oni će zauvijek ostati ono što su nam pokazali na samom početku i vrlo je teško prihvatiti - čak i kad racionalno promotrimo situaciju i osobu - da to nije istina, da oni nisu osobe koje smo mislili da jesu i da, jednostavno, ta veza ne bi uspjela nikada.
Mnogi su mi znali reći: "Bolje je da je tako brzo propalo, zamisli da ste završili zajedno, uvijek bi se ponašao užasno prema tebi i to bi trajalo mjesecima, ako ne i godinama." Ne slažem se jer onda bih znala zašto se to dogodilo - ovako uvijek ostajemo u nekom limbu, neostvarenih očekivanja s nepreglednom boli za koju nismo sigurni zašto je uopće tu.
Ako to niste osjetili, nećete razumjeti jer nema baš smisla i nema logike - svega smo svjesni. Ali kad se odnos za koji ste vjerovali da ima puno potencijala prekine naprasno, bez vašeg pristanka, nemoguće je ne osjećati se kao da ste ostali bez sjajne budućnosti.
Tu je i Zeigarnik efekt, psihološka pojava kad se nezavršenog posla sjećamo bolje i češće nego stvari koje smo mirno završili. Razlog je taj što naš mozak traži završetak, tzv. closure, objašnjenje zašto je nešto završeno i kako je završilo. Ako ga ne dobijemo, razmišljat ćemo o tome duže i pridodati tome veću važnost. Zato nas toliko intrigiraju serije i filmovi koji završavaju cliffhangerima - i zašto nas pati kad se inače predivan odnos naprasno završi - izludjet ćemo sami sebi razmišljajući o razlozima jer naš mozak mora znati zašto.
Teško je, dakle, izbjeći ovakve scenarije - ako ste stalno oprezni i pazite da se ne zaljubite i izgubite glavu, čemu uopće ljubav i zaljubljivanje? A ako se prepustite i ponovno ostanete povrijeđeni, niste sigurni da to možete podnijeti. Pametnog savjeta nema i sve, dakako, ovisi o našoj osobnosti, prijašnjim iskustvima i željama za budućnost. Ali kratke veze svakako nisu bezazlene, mogu ostaviti velike ožiljke i itekako utjecati na nas jednako kao i one dugačke. Uostalom, nije li vrijeme samo konstrukt?
