Žene kao subjekti dominantnog dijela izvođačke pop kulture gotovo pa redovito imaju potrebu i volju dokazivati kako mogu same nakon prekida, kako su same sebi dovoljne. Naša regija posebno prati taj trend. Bijes, osveta, samokažnjavanje, samoprijezir – sve su to motivi pop glazbe kojoj svijesti o onome što govori ili misli nerijetko – nedostaje. Političnost je shvaćena plošno i afektivno.
Muškarci su u tim pjesničkim invencijama i konstruktima, uvijek nekovrsni pobjednici. Njihova (bilo koja) pozicija ne zahtijeva opravdanje, vjekovni teror patrijarhata im je to omogućio. Nije ova konstatacija pretjerana, nažalost. I sam kao muškarac se svaki dan iznova borim sa samim sobom da se izborim u osvajanju prostora iskrenijeg emocionalnog odgovora, kako prema samom sebi, tako i prema situaciji, prema drugim ljudima s kojima sam u nekakvoj interakciji.
Recentna pomama za spotom i pjesmom Miley Cyrus ukazuje na retradicionalizaciju u novom ruhu koju eto opet - proizvodi pop glazba, žena i industrija koja u tome ne vidi problem. Ovaj subjekt koji nas uvodi u diskurs "sama sam sebi dovoljna" pokazuje sav izostanak svijesti i imaginarija o tome kako bi se mogla prikazati nemonogamnost, oslobođenost, otvorenost prema životu a ne kao tek reakcija na izostanak pažnje i ljubavi. Kako bi se prikazalo uživanje u samoći koje ne mora nužno ohrabrivati snagu, jačinu, neovisnost već tek (običnu?) tugu. Da, tugu koja ne mora automatski biti zamijenjena snagom, samodostatnošću ili nekim drugim "tagom" pseudofeminističkog naloga. Spot o kome govorim je klasičan "make - up" (ne lipstick!) feminizam koji (unatoč tome što pop sam po sebi ne obvezuje na nikakav oblik društvene osviještenosti niti propagiranja pozitivnih vrijednosti) komunicira egoističnu refleksiju zamišljene, zapravo, holivudske moći.
Riječi su glupe, ali dobro – ništa s tim. Glupost nije tu da ju omalovažimo, ona ima svoj veliki politički potencijal i dugoročne posljedice na našu (pod)svijest jer sve što konzumiramo iz kulture u najširem smislu te riječi, tiče nas se na puno više razina nego što uopće možemo zamisliti. Zato kulturu (i medije) treba odgovorno proizvoditi i konzumirati.
Valja se sjetiti prethodnica i svakako suvremenica Miley Cyrus čiji su doprinosi temi ženske emancipacije potencijalno puno značajniji: od Cher, Cindy Lauper, Madonne koja je na mnoge načine neusporedivo utjecala na promjenu javnog diskursa oko ženske emocionalne i tjelesne slobode, ženskog prava na užitak. Molske melodije i tempo suvremenog elektra u kombinaciji sa tjelesno snažnom razgolićenom mladom ženom na brdima, recimo Hollywooda, možda čak ironično pokazuje "preduvjete" te odabrane snage i volje o kojoj pjesma (kao) govori. Tematika ostavljene žene u povijesti glazbe, kao što znamo, nije toliko mlada – opere vole taj tematski okvir, klasični folklor sa svojim žalopojkama, turbo-folk je prepun "neprežaljene tuge" koja je nastala jer ju je "on ostavio". Neke od tih "samoosnažujućih ili autoviktimizirajućih" pjesama u svojoj su suštini tek reklamni – pomodni prijedlog, a neke na sebe žele natovariti izlišnu političnost – osvetu. Neravnopravnost je upisana u kod tih gesti.
Napor terora sreće, uspjeha i svojevrsne nepobjedivosti u svojoj je osnovi toksičan i u sebi skriva savršeno konstruiranog (idealnog) potrošača takvog materijala. Ljubav je tu tek nuzgredan motiv, pozadinski, gotovo pa izlišan. Poetske "slike" samoljubavi koje konstruira naša izvođačica motivi su koji su odavna potrošeni, općemjestaški: kupit ću sama sebi cvijeće, napisat ću svoje ime na pješčanoj plaži (bez tvog), razgovarat ću sama sa sobom, sama ću plesati, sama ću sebe držati za ruku. Jezik samopomoći pretočen u pop-lirski ton djeluje pomalo i neukusno, kičasto i prije svega – politički korektno, ispolirano.
Stoga, predlažemo nekolicinu radikalnih hip-hoperica i jednu jedinu Kraljicu pop glazbe s dvije edukativne, emancipatorne, motivirajuće pjesme koje pozivaju na slobodu užitka kroz ponešto radikalnije seksualne prakse.
