Konfuzna kakva jesam, upravo sam uspjela u pet minuta donijeti dvije kontradiktorne i egzistencijalno važne odluke. Skinula sam se s Instagrama (ovaj odabir glagola se često koristi u terminima ovisnosti, dalje zaključite sami) jer sam bila krajnje frustrirana što mi toliko energije ode na društvene mreže. Malodušna kakva jesam, zapravo sam bila ljuta što sam na jednu fantastičnu fotku dobila samo tri lajka u pola sata (tri?!), a znamo da s vremenom neće biti mnogo bolje od toga. Onda sam panično shvatila: ako se skinem, čak ni te tri osobe neće znati da postojim, ponovo ga aktiviram! Odjednom se u zraku osjeća pitanje vlastitog identiteta... Ja u tim trenutcima doživljavam svoj osobni krah i životnu dramu radi Instagrama, a inače, kunem vam se, mogla bih parirati u dubokim filozofskim razgovorima o smislu i besmislu, životu, umjetnosti, tu su i zavidna znanja iz područja psihologije, ali oh, sveta površnosti, narcisoidni poremećaju ličnosti, neriješena analna fazo ili... Što se događa?
Scroll, scroll, scroll... like, like, like... heart, heart, heart... swipe, swipe, swipe... tap, tap, tap, tap, tap do besvijesti. E sad, ako ovo moje izražajno stilsko sredstvo nabrajanja čitate u jednom ravnom tonu, možda dobijete osjećaj koji se stvori nakon višesatnog provođenja vremena na društvenim mrežama. Taj osjećaj sličan je i onom kad ljubavne krahove pokušaš izliječiti prejedanjem lošim industrijskim kremšnitama, umrtviš se barem tako kad si ne možeš priuštiti lobotomizaciju. Sad možete zakolutati očima, nemojte se zadržavati, nemate vi vremena i izvedite taj dobri stari scroll s palcem jer sigurno ne tražite još jedan tekst o štetnosti društvenih mreža, boooriiing, jer vi zapravo trebate, vi tražite....hmmm... Što to točno trebate/tražite?
Eh sad, ako vas je ovaj moj krajnje maštoviti uvod ipak dobio, okrenut ću svoj figurativno upereni optuživački kažiprst sa vas i na sebe, lakše je, prezirimo svaku individualnu odgovornost, ne da nam se misliti svojim mozgom jer nije u nama problem, društvo je problematično. Mi samo preživljavamo u novim pravilima igre, a preživljavanje garantira prilagodba. Kao pripadnik milenijalaca iliti rođenih diktatora i zvijezda bez pokrića, mi svoje bitke za preživljavanje vodimo po društvenim mrežama. I ne, ne da mi se šokirati vas s nekim činjenicama koje sigurno niste znali – da npr. Instagram nije jednak stvarnosti, znate, nije vam to kako nam se baš prikazuje, tko zna što je iza savršeno posluženog bruncha na balkonu ispred, gle ti vraga, baš ispred Eiffelovog tornja. Znam da vi niste upoznati s pustim filterima, da si ne fotošopirate guzu i ne maltretirate ljude već pet i pol sati da vam uhvate spontanu, savršenu fotku dok želite prikazati drugima, a pogotovo Njemu/Njoj, kako živite "time of your life". I nedajbože da se na izrazu lica vidi kako razmišljate da bi u tom trenutku možda bilo zabavnije držati glavu pod vodom sat vremena, nego biti na tom mjestu, s tim ljudima. Da, to je dosadno, već rečeno i nećemo trošiti bespotrebno vrijeme, nama su potrebne instant stvari, ionako smo već otupjeli na more informacija, na bilo kakve bespotrebne digresije pa da pokušamo odgovoriti što zapravo tražimo scrollajući?
Jesmo li možda samo iskompleksirani jer smo kratkotrajni? Ljubomorni smo na kozmos koji je vječan, a mi kao da smo u odnosu na petstogodišnju sekvoju treptaj oka (to se nikako ne odnosi na kraljicu Elizabetu, ona je tu čini se oduvijek i zauvijek). Od nas su kratkotrajniji mravi i leptiri, ali njih čak nije ni briga. Današnje vrijeme kao za inat ide prebrzo, sve je odmah, sad, instant, paketi iz Kine stižu za pola sata u tvoj kvart. Otvori, uspi, promiješaj, ispij - vrhunac mi je instant turska kava (zar ne bi ona kao baš trebala biti ritual pravljenja i ispijanja). Da, to nam sve olakšava život, mi radimo na prilagodbi da bismo preživjeli i nećemo sad voditi puritanske ratove protiv nečega što nam olakšava život, da ga, je l', preživimo. Ali što pokušavamo preživjeti? Nemilosrdni osjećaj da nam vrijeme klizi kroz prste, da ne stignemo? E tu smo mi našli genijalnu taktiku prilagodbe. Homo sapiens morao je evoluirati u homo tapiensa (od tap, tap, kužite) pa je odlučio sve dokumentirati, arhivirati, ovjekovječiti i odaslati ostalima iz svoje vrste kako bi ih uvjerio da postoji. Nema veze što se koncerti uglavnom gledaju kroz ekran mobitela dok si upravo na tom koncertu. Bitnije je dati do znanja sebi i drugima da ste ti i tvoja isklesana stražnjica tamo jer "darling, ako nije na Instagramu, it never happened". Svoj glas, pokrete, lice histerično spremamo u digitalni oblik, tamo će trajati! Pa neće nas ovo brzo vrijeme pregaziti, mi ćemo se arhivirati. Još učimo kako sve to stići pohvatati pa smo atento na mobilnom okidaču, uvijek držimo mobitel uz sebe kao Billy the Kid svoj revolver, da opalimo protiv mahnito prolaznog vremena. E pa mi ćemo biti mahnitiji!
"...Odlučio sam se pretvoriti u statuu kad već živ nisam imao kud" riječi su jednog pjesnika koji me podsjeća na nas. Razmišljam da se možda ne bodemo s rogatim. Znamo već tko je pobjednik u utrci protiv vremena (ovo se također ne odnosi na kraljicu Elizabetu) i digitalni mauzoleji nam neće baš koristiti. Zašto puštamo broju lajkova da nam kažu koliko postojimo? Što tražimo dok scrollamo i stišćemo taj heart kao da nema sutra - odašiljemo dimne signale da smo živi? Ne znam imam li odgovor, ali znam da kada u mesnici zvanoj Instagram doscrollam do informacije "Pročitali ste sav sadržaj" - osjećam se malo mrtvije. Ljubomorna kakva jesam, vidim da one ranije spomenute sekvoje, mravi i leptiri samo postoje i ne trude se to nikoga uvjeriti. Da nije to kraljica Elizabeta prokljuvila?
