January Blues

Zašto se početkom godine osjećamo tako depresivno, bezvoljno i općenito - loše?

21. siječanj 2021.
Fotografija: Imax Tree
Ines Madunić
Ines Madunić

Zovete li to siječanjskom depresijom ili ‘January Blues‘ - svi dobro znamo o čemu pričamo. Zašto nam je prvi mjesec tako težak? Pitali smo psihologa Ivana Salečića, koji nam je sve objasnio, ali i dao korisne savjete.

Imate li dojam da ovaj siječanj traje već barem dva mjeseca? Kao da nema kraja! Možda se osjećate bezvoljno, ne pomaže ni južina, pomalo ste i depresivni, ne izlazite iz kuće već mjesecima... I inače nam je siječanj težak i često depresivan, na glasu je kao najgori mjesec, u njemu je redovito i "najdepresivniji dan u godini", tzv. Blue Monday, kojim smo započeli ovaj tjedan. No ove godine, čini se, sve je još dodatno zakomplicirano pandemijom, potresima... O tome zašto je siječanj najdepresivniji mjesec, kako da pobijedimo osjećaj bezvoljnosti te što sa svime imaju novogodišnje odluke, pričali smo s psihologom Ivanom Salečićem iz Zagrebačkog psihološkog društva.

Siječanj je mnogima najteži mjesec pa se često govori o njemu kao najdepresivnijem mjesecu. Postoje li neki podaci koji to mogu potvrditi? 

- To je utemeljeno i ta pojava naziva se "sezonski afektivni poremećaj". Više je mogućih razloga za nju. U normalnim okolnostima, razdoblje koje joj prethodi obično je obilježeno intenzivnim društvenim aktivnostima – proslavama Božića i Nove godine, privatnim i poslovnim, zatim sređivanjima za izlaske, darivanjem i dobivanjem darova, uzbuđenjima raznih vrsta. Početkom nove godine slijedi nagli pad i ta promjena može biti velika. Mnogobrojne sadržaje naglo zamjenjuje razdoblje njihovog odsustva. Nakon što smo bili izloženi gomili malih podražaja – lampicama, ukrasima, šljokičastoj odjeći, brdima kolačića, mjehurićima – iznenada se nađemo u velikoj praznini, koja je pritom često zimska, mračna i siva, kakvu je i inače teško podnijeti, a u kontekstu prethodnog razdoblja još je i teže. Ako smo i dodatno "spustili kočnicu", potrošili previše novca i slično – ovo triježnjenje još je i teže. 

Također, Božić nije proslava bez naličja, koliko god se trudili da ga proglasimo razdobljem bezuvjetne dobrote i ljubavi. On je naglašeno obiteljski praznik i za neke koji nemaju obitelj, ili je imaju pa u njoj nisu sretni, koji maštaju o tome da budu voljeni, razdoblje također može biti teško. Tim više što smo i dodatno preplavljeni konvencionalnim pogledima na Božić i obiteljske vrijednosti putem medija. Uz Božić nema baš puno mjesta za život mimo njega, a ako ga i ima, mnoge na tom mjestu umjesto anđelčića čekaju demončići koji im šapuću kako su neadekvatni i kako su failali. Ni skrovište, dakle, nije sigurno mjesto. Ako se ne prepustimo vrijednosnom filteru Božića, ili nemamo "uvjete" (obitelj, dom, i sl.) da mu se prepustimo, to i dalje može biti razdoblje "svođenja računa" koje se teško podnosi, bez obzira na to što smo te uvjete u velikoj mjeri sami propisali. 

Dodajte tome prejedanje i neuredno spavanje i evo - nezadovoljstva, osjećaja beznađa i besperspektivnosti. Stres kupnje poklona, žurbe, gužvi u prometu... mnogo toga što zapravo živimo dok živimo iracionalnu predodžbu o najljepšem razdoblju u godini, također ne pomaže. Sve to može se vratiti nakon što blagdani završe, kao bumerang, kad s novom godinom za nas počinje i neki novi ciklus života, dok je zapravo ekosistem oko nas, barem u našem podneblju, u stanju mirovanja i pauze. Međutim, koliko god ovaj praznični rollercoaster predstavlja stres, njegova je uloga dvojaka - on nam i pomaže da lakše prebrodimo razdoblje kad su dani kratki, kad je hladno i slično. 

Ove godine situacija je donekle drugačija zbog pandemije Covid-19 i mnogo prazničnih uzbuđenja je izostalo. Čini se da nam to ipak nije pomoglo. Kao da je povratak u "normalno", a to u ovom slučaju znači na što smo navikli, sada prioritet. To nam nedostaje više. Ova godina ima i još jednu dodatnu užasnu okolnost – Božić je i kućni praznik, a trenutačno u velikom djelu naše zemlje biti kod kuće ne znači se osjećati se sigurno, dobro i na toplom, nego živjeti u konstantnom strahu od potresa, koji nas preplavljuje. 

Postoji dosta studija koje se bave sezonskim afektivnim poremećajem i njegovom povezanošću s ljudskom genetikom, hormonalnom slikom, s ciklusima spavanja, s osjećajem tjeskobe, deprivaciji od svjetla i slično. Na kraju, naravno, i s depresijom, koja je u ovom kontekstu neko "krovno" raspoloženje u kojem možemo završiti naprosto tako da živimo svakodnevni život. 

Sezonski afektivni poremećaj ne podnosimo svi jednako, naravno da su oni koji su i inače depresivnog raspoloženja, ili pate od bipolarnog poremećaja, i ovdje više izloženi. Svejedno, da bismo za nekog zaključili da pati od sezonskog afektivnog poremećaja, potrebno je da oni budu prisutni tijekom najmanje dvije godine u točno određeno vrijeme godine – u ovom slučaju to je godišnje doba zima. Također je potrebno da s promjenom sezone, posebno ljeti, dođe do poboljšanja, jer ako to nije slučaj, onda se radi o "običnoj", a ne sezonskoj depresiji. Ipak, ako je osoba i inače depresivna, to ne znači da ne može patiti i od sezonskog afektivnog poremećaja, ali da bismo to tako opisali, potrebno je da epizoda u određeno doba godine bude više nego ih ima tijekom ostalih godišnjih doba. 

Za pomoć kod sezonskog afektivnog poremećaja preporučuju se različite intervencije poput terapije svjetlom, unosa dodatnih nutrijenata, ionizacija zraka, naravno i određene farmakoterapije. No vježbanje i redovna psihoterapija temelj su higijene života u društvu neurotičnom poput zapadnog, pa je to svakako prva preporuka.  

Mnogi osjećaju poteškoće s mentalnim zdravljem baš u siječnju. Imate li savjet za one koji to iskuse ove godine, kad je tu još i pandemija? 

 - Dosta klijenata u psihoterapiji s kojima pričam, a i prijatelja koje srećem na različite načine spominje jednu metaforu – kažu otprilike kako su im se vrijeme, a s njim i život "rasplinuli". Kako je bez događanja oko kojih bismo se organizirali sve postalo poput jedne velike mrlje u kojoj se gube. Kao da nemamo onog što se u Gestalt psihoterapiji zove sharpening the figure – izoštravanje figure, ne samo kad se radi o vanjskim, nego i u unutrašnjim senzacijama, nije nam baš uvijek jasno ni kako se osjećamo. Do ove točke možemo govoriti o siječanjskoj depresiji, koja je produbljena odsustvom života u jednoj velikoj mjeri – time što su zatvorena mnoga mjesta koja inače redovito posjećujemo te time što ne možemo održavati kontakte s mnogo bliskih osoba s kojima smo to inače navikli raditi. Nema skijanja, Nassfelda, Brunica – mnogima i to teško pada. 

Ipak, mislim da su ove godine potres i pandemija dramatično obilježili ovo razdoblje. Svako malo prenu nas vijesti koje su u velikom broju slučajeva šokantne. Podaci o broju zaraženih i umrlih, nepostojanje adekvatnog odgovora – jer cijepljenje je još uvijek u začecima – magnitude potresa u blizini, da niti ne spominjem situacije u kojima smo izravno pogođeni potresom, bolešću i gubitkom bliskih osoba, kojima se pritom ne smijemo niti približiti. Nepravde koruptivnog sustava u kojem živimo sve dodatno otežavaju. Događaju nam se stvari koje su nam, kako se na engleskom kaže too much, too fast, too soon, kojih je previše i koji se razvijaju prebrzo, po domino efektu i stižu prenaglo. 

Mnogi kažu kako su im se vrijeme, a s njim i život 'rasplinuli'. Bez događanja oko kojih bismo se organizirali sve je postalo poput jedne velike mrlje u kojoj se gube

Iskustvo too much, too fast, too soon inače je definicija traumatskog iskustva. To ne bismo trebali podcjenjivati, niti u vlastitom slučaju, niti kad se radi o ljudima oko nas. Ako smo normalni, na takve događaje ćemo reagirati traumatskom reakcijom - ne trebamo biti nekakav otprije poznati psihološki "slučaj" da bi nam se to dogodilo. Pomogli bismo si znanjem da je to tako i priznanjem da nam se to događa, da ne smatramo da smo superiorna bića koja to mogu zanemarivati. Uostalom, kako su mnogi događaji koji nas sada okružuju za nas posve novi, takve mogu biti i naše reakcije. 

Tu ponovno dolazimo do psihoterapije kao jedine pomoći koja je strukturirana tako da nam omogući da se s ovim iskustvima suočimo na način koji je siguran. Želim to naglasiti jer je naše društvo izuzetno zapušteno u ovom smislu. S jedne strane u velikom broju primjera povijesno traumatizirano, a s druge strane bez ikakve prorade te traume, koja je već valjda i transgeneracijska činjenica. Umjesto da si pomognemo, opterećeni smo predrasudama oko postojanja vlastitog traumatskog iskustva. U tome je okrutno kako prema sebi, tako i prema drugima. Moji klijenti koji pate od depresije svako toliko mi dolaze i govore kako im najbliži govore: "Depresija? Ma dao bih ja tebi lopatu, pa bi ti meni vidio depresije..." Usudio bih se reći i da je to što se naše društvo toliko vrti u mjestu i radi jedan korak naprijed za dva natrag posljedica i psihološke zapuštenosti, koja je prisutna u daleko većoj mjeri nego što smo svjesni i spremni priznati. 

Ako to možemo – jer depresivne i traumatizirane osobe to često više i ne mogu – u  ovom razdoblju korisno je proizvesti neku vlastitu figuru, vlastitu strukturu. Redovito spavati, zdravo jesti, vježbati, meditirati, čitati, baviti se nekom kreativnom aktivnošću. To sve zvuči banalno, a na dnevnoj razini pomaže. 

Znam da je nezgodno ovo reći za portal, ali – važna je i redukcija praćenja medija, barem u smislu prestanka praćenja foruma i alt pokreta, fake newsa, teorija zavjere, karizmatskih blogova: recite tome "zbogom". Da pokušamo sami dati smisao svijetu koji je trenutačno u visokoj mjeri obesmišljen. Možemo biti i svjesni da je takva ritualizacija života artefakt, da je to naša izmišljotina, ali i da si time ipak pomažemo. Alternativa je da nam se događa sve što nam se ionako događa, ali da smo se izgubili u onoj mrlji koju sam spomenuo na početku. I ono što je važno također imati u pameti je da – ovo nije zauvijek. To će proći. 

Eh, sad – svi kažu to će proći, ali što kad prođe? Mi sada već dugo živimo u jednoj fazi "permanent alerta", trajne opasnosti. To stanje nam pomaže kad je stres kratak, dok ne pobjegnemo od opasnosti, ali kad traje ovako produženo onda je štetno. Svejedno, mi nekako živimo na tom valu adrenalina i kortizola – ali tek kad se njihove razine spuste, znat ćemo kako smo. Znate onu priču iz Drugog svjetskog rata? U koncentracijskim logorima nije bilo samoubojstava logoraša. Samoubojstva bivših logoraša su počela nakon rata, kad je opasnost prošla i kad ih više nitko nije očekivao, kad se sve, naoko, vratilo u normalno. Evo, ponovno se vraćamo na potrebu za stručnom podrškom. 

Ove godine je specifična situacija, kad je 2020. bila teška. Mnogi od nas su "jedva čekali" 2021., kao da će to napraviti veliku razliku u našim životima. Je li moguće da će i takav stav utjecati na naše mentalno zdravlje (razočarenje ako sve ipak ostane isto) i kako to možemo spriječiti?

- Mislim da je to počelo smrću Davida Bowieja 2016. Te smo godine imali puno takvih tragičnih smrti poznatih ljudi, poput Princea, Alana Rickmana, Leonarda Cohena, Carrie Fisher... Kad se zaredaju takve tragedije, pogotovo ako su pred kraj godine, društvene mreže preplave postovi tipa: "Odlazi užasna godino!", kao da će kraj jedne i početak druge godine nešto promijeniti. Ali vrijeme početka i kraja godine je dogovorno, mi smo izabrali te datume, kao što smo mogli izabrati i neke druge za početak godine. Ti datumi ne znače mnogo, pa nije baš dobro razvijati neka vlastita očekivanja, posebno ona za "boljim vremenima" temeljem nečeg tako proizvoljnog kao što je kraj godine. Uglavnom, jako je nezgodno formirati svoja očekivanja na osnovi nečeg tako arbitrarnog kao što je kalendar. Zaista može dovesti do velikih razočaranja. 

U staroj paganskoj religiji kraj godine bio je praznik Samhain, 31. listopada, kad je završavala žetva i kad je priroda, barem što se tiče ljudi, "tonula u san" do nove sjetve. U starom Rimu bilo je upravo obrnuto – oni nisu računali po žetvi, nego po sjetvi pa je nova godina počinjala 1. ožujka. Nitko od njih nije imao 1. siječnja. To da su Rimljani imali Novu godinu dva mjeseca kasnije od nas vidi se i po njihovim nazivima za mjesece, koje smo zadržali do danas. Septembar, oktobar, novembar i decembar nama označavaju deveti, deseti, jedanaesti i dvanaesti mjesec, ali rimski brojevi po kojima su nazvani ne označavaju redni broj mjeseca u našem kalendaru. Septem znači sedam, a mjesec je deveti. Okto znači osam, a mjesec je deseti. Slično je i s novem i decem, koji znače devet i deset, a odnose se na jedanaesti i dvanaesti mjesec. 

Ipak, mislim da loše utjecaje ovog možemo relativno lako prevenirati – dovoljno je znati kako je termin Nove godine potpuno konsenzualna kategorija. Naravno, u psihološkom smislu nije lako ostati "otok" pred kraj godine, kad cijelo društvo gradi velika očekivanja, a onda se u stvarnosti pokaže da ne samo da nema ništa novo niti bolje, nego da se sve nastavlja po starom, ili je gore. Kad su svi naši unutarnji sustavi ispunjeni nadom, razočaranje u realitetu može biti teško, ako se ta nada ne ispuni. 

Jako je nezgodno formirati svoja očekivanja na osnovi nečeg tako arbitrarnog kao što je kalendar. Zaista može dovesti do velikih razočaranja

S obzirom na taj "podignuti" kulturni kontekst očekivanja, do kraja spriječiti razočarenje mislim da ne možemo. To bi značilo da nismo u kontaktu sa stvarnošću oko nas, ma koliko ona trenutačno uvrnuta bila. Dok smo kao društvo tako nabrijani na te početke, zaista je jedino što možemo biti svjesni koliko je taj cijeli koncept neproporcionalno nabrijan i toga se sjetiti i time se tješiti kad osjetimo razočarenje. Spomenuti pagani su, kao i u gomili slučajeva, bili pametniji od nas danas. Oni su krajem listopada slavili žetvu. Slavili su, dakle, kraj, a ne početak – znači, ono što se već dogodilo i što su već preživjeli – nisu bili okrenuti unaprijed, u neizvjesnost, kao mi. 

Mnogi donose novogodišnje odluke, no to često ne urodi plodom pa i zbog toga osjećamo tjeskobu. Kako donijeti odluku i držati je se - ili kako si oprostiti ako je se ne držimo?

- Iz svega dosad, mislim da je jasno da je nova godina subjektivna, a ne objektivna promjena. Dosad smo pričali kako to subjektivno stanje pomiriti s objektivnim okolnostima. S novogodišnjim odlukama je drugačije, one su također subjektivne, pa ako novu godinu doživljavamo kao neku promjenu za nas same, iako ne i za svijet, ona je dobar trenutak za donošenje odluka. 

Za razliku od potresa, pandemije i depresije, provođenje ovih odluka u puno je većoj mjeri u našim rukama. Svejedno, mi rijetko provodimo svoje novogodišnje odluke na godišnjoj razini. Oko 50 posto ljudi donosi novogodišnje odluke, ali od tih koji ih donesu, svega ih 10 posto i provodi. U tom smislu, za većinu novogodišnje odluke nemaju veću težinu od drugih odluka koje donose, poput: "Od ponedjeljka idem na dijetu" ili: "Nikad više neću piti" nakon dva dana teškog mamurluka. 

Vjerujem da ona manjina koja provede takve odluke na kraju godine bude zadovoljna. No, njih je, dakle, malo i oni su uspjeli. Nama su zanimljiviji oni drugi, kod kojih ima prostora za napredovanje, u koje nas većina spada. S novogodišnjim odlukama je zgodno i kad ih se ne provodi jer - to neprovođenje je isto odluka. Štoviše, to nije jednokratna novogodišnja odluka, nego dugoročna i trajna, koja se donosi svaki dan, sve ostale dane u godini. Ako smo rekli da ćemo vježbati pa onda svaki dan odgađamo to vježbanje, mi smo, dakle, samo jednom odlučili da ćemo vježbati, ali svaki dan odlučujemo da ne vježbamo. 

Ta dinamika, u kojoj za Novu godinu odlučujemo nešto što želimo raditi, a onda svaki dan biramo da to ne radimo – ta dinamika je resurs za psihoterapiju. Usporedbom tih odluka, one koje donosimo za Novu godinu, i onih koje donosimo sve ostale dane – iz toga puno možemo doznati o svojim izborima, svojim ciljevima, svojim vrijednostima, svojim otporima – uglavnom, o nama samima i tome kako gledamo na sebe, silimo li se na nešto što ne želimo, ali smatramo da je ispravno? Što radimo? U životu puno odluka donosimo usput, ali ih se ne držimo i one jednostavno iščeznu. S novogodišnjim odlukama je situacija bolja, jer one u principu ipak ostaju kao kriterij i imamo neko duže vrijeme da pratimo sami sebe kako stojimo s njima. Zato su resurs za rad na sebi, čak i kad ih se ne držimo. 

Kad raspletemo takva pitanja, donijeti odluke koje ćemo provesti i oprostiti si za one koje nismo proveli, puno je lakše i smislenije.