Mislim da imam problem. Čitav me život poput utvare proganja osjećaj da netko drugi upravlja mojim životom - ponekad se osjećam kao da sam loše napisan lik u sapunici koji se iz sezone u sezonu neprestano zaljubljuje u isti, pogrešni tip osobe. Nikada ne naučim na svojim pogreškama jer publika ne voli razumne likove, živim za lošu ljubav, a nisam ni dovoljno lijepa da budem glavni lik ni dovoljno ružna da se publika sažali nada mnom pa da dobijem svoj sretan kraj. Bez obzira na okolnosti prvih susreta sa svojim nesuđenim ljubavnicima, taman kada se krenem lagano i nježno gubiti u njihovim riječima i dodirima, kada mi razum nestane u slatkoći početne požude poput noža u komadu maslaca na toplom ljetnom suncu, tada zazvoni telefon: zove njihova mama.
Nemam ništa protiv majčine ljubavi i povezanosti s roditeljima u odrasloj dobi, dapače, način na koji se odnosimo prema svojim majkama uvelike govori o našem odgoju te razotkriva dubinu naše osobnosti, ali kada shvatim da skypeaju s mamom po sat vremena dnevno i da im ona još uvijek ponekad posprema krevet, stvari postaju mrvicu kompliciranije. Baš kao i u svakoj sapunici, nad nas se dvoje prije ili kasnije nadvije otmjeno lice Majke koja uvijek želi "samo najbolje za svog sina". Bez obzira na klasni status, razinu obrazovanja i materijalno stanje, uvijek uspijem nanjušiti blago nesposobne muškarce, one koji se pitaju kuhaju li se hrenovke u pakiranju ili ih se prije toga treba izvaditi iz ambalaže. "Makni se, ja ću", rekla im je majka jednom dok su pokušavali shvatiti i više se nikada nakon toga nisu ni približili štednjaku. Iako mi je odbojna i sama pomisao na odraslu osobu koja se ne zna i ne želi naučiti brinuti za sebe i svoje prljavo posuđe, previše sam se puta u životu ulovila kako plačem upravo zbog takvih. Sve su to pošasti patrijarhata, neke Majke jednostavno obožavaju sinovima kupovati gaće i prati im čarape, a oni se jednostavno obožavaju smjestiti ispred kauča i živjeti život na sisi bez sise.
Nemojte me krivo shvatiti, nisu svi muškarci takvi, ali ovo je priča o onima koji jesu iz perspektive jedne heteroseksualne žene kojoj se često gade vlastiti neobjašnjivi romantični porivi i suptilna privrženost osobama koje pate od prevelike ovisnosti o vlastitim majkama.
Sve me to podsjeća na odnos između mog tate i moje bake - on dolazi s posla i baca se ispred televizora, baka se u kuhinji preznojava od blizine peći i od straha da trbusi sa sirom neće biti dovoljno dobra okusa. Bocka ih vilicom i prevrće po tanjuru, a tata mrvi po daljinskom upravljaču i bulji u zelene travnate površine, prati pogledom loptu koja se valja po terenu i čeka da mu baka servira trbuhe sa sirom na tacni ispred televizora tako da se može ispružiti i iz ležećeg položaja prigovoriti da "nije dovoljno slano". Čujem ga kako žvače i kako već više od deset godina nakon razvoda braka još uvijek svaki dan riba tvrdi sir po namašćenim špagetima za ručak - jedinom jelu koje je uspio usavršiti s godinama.
Mama mi je pričala kako je uvijek imala problema sa svojom svekrvom, a baka mi je pričala kako je uvijek imala problema sa svojom snahom - izgleda da ne ponavljam samo vlastite pogreške nego i pogreške svojih roditelja. Najviše me plaši to što podsvjesno biram muškarce koji su karakterno slični mome ocu - inteligentne, ali emocionalno nedostupne i s manjkom ambicije. Psiholozi tvrde da se često vraćamo istim tipovima jer pronalazimo utjehu u sigurnome i provjerenome pa čak i kada se unutar te sigurnosti ne osjećamo sigurno. Možda se silno želimo vratiti u djetinjstvo na mjesto zločina - u vrijeme kada tate nije bilo doma i kada nas roditelji nisu dovoljno grlili prije spavanja, a sve kako bismo napokon ispravili pogreške svojih roditelja. Možda ih ja zapravo sve nesvjesno želim ispraviti, preodgojiti i naučiti da se hrenovke prvo moraju izvaditi iz omota, a zatim staviti u vodu, usmjeriti ih i pokazati im da vrijede više od onoga što misle, a sve s ciljem da napokon riješim zaostale probleme u odnosu s ocem. Možda se i stalno vraćam na isto jer je tako lakše i već znam sva pravila te igre, znam kako se osjećati neprihvaćeno i nevoljeno, a poznato je uvijek utješno pa čak i kada je u potpunosti iracionalno.
Čini se da su roditelji krivi za sve.
Zbog njih se moja prijateljica uvijek zaljubljuje u samodopadne poslovne ljude sa skupim satovima i skupim večerama na kojima se priča o dvanaestosatnom radnom vremenu i planinarenju, a moj homoseksualni prijatelj u heteroseksualne muškarce. Zar ne? Brand loyalty nije izmišljotina: svoju nesklonost razbijanju ustaljenih navika i obrazaca ponašanja prenosimo i na svoje ljubavne odnose - baš kao što smo vjerni brendu svog omiljenog grčkog jogurta, tako nas i nagonske struje naših tijela neprestano odbacuju na policu s posesivno ljubomornima ili nesklonima kompromisu.
Uvijek iste svađe, iste drame, ista vrištanja i isto lupanje vratima. Zašto me zaboga nagoni ne vode do onih s izvrsnim smislom za humor i konkretnijim planovima za budućnost? Sigurna sam da ni onima koji su odrasli u idili nije lako jer je u današnjem svijetu zaista teško pronaći nekoga tko će ispuniti sva naša očekivanja. Zamislite samo scenarij u kojem su oba vaša roditelja besprijekorna, puna poštovanja, strpljenja i posvećenosti, toliko savršena da vam se u odrasloj dobi sve vaše ljubavi i svi vaši partneri čine nedostatnima. Možda je nama ostalima i lakše jer nemamo uzor za ljubav pa se usput snalazimo.
Kako god bilo da bilo, najvažnije je da za početak sami sebi priznamo da imamo problem, a zatim obavezno okrivimo svoje roditelje. Ili njih ili horoskop, jer su statistički gledano većina mojih bivših partnera bili horoskopski strijelci. Match made in heaven za lavicu poput mene, rekli bi astrolozi i pogriješili. Možda nismo uspjeli zato što je i moj tata strijelac? (Jedan je bio rođen čak i na isti dan kao i on.) Očito daddy issuesi blokiraju moje zvjezdane puteve i zbunjuju moje podzemne vode, morat ću pronaći način da izbjegnem svoju sudbinu jer je moja ljubavna pozicija trenutačno neodrživa: samo je jedna Majka i to nitko nikada neće promijeniti.
Vidimo se na psihoterapiji,
Lucija.
