Ja sam poprilično siguran da ti uopće nisi svjesna toga da doživljavaš orgazme", priopćio ti je jednog nedjeljnog jutra za doručkom tvoj savršeni novi dečko kojeg si upoznala preko zajedničkih prijatelja. Oboje ste voljeli jazavčare i Charlieja Kaufmana, kroasane s lješnjakom i chunky tenisice. Gledala si ga kako grize hrskavu koricu tostiranog kruha i srče kap majoneze s ruba sendviča. "Sigurno ih cijelo vrijeme doživljavaš, ali ne znaš da su to orgazmi jer očekuješ nešto spektakularno", pogledao te, nasmiješio se i nastavio žvakati. Imao je stvarno predivan osmijeh. "To što si ti meni opisala, to je neko izvantjelesno iskustvo. Ja to nisam nikada doživio."
U tom si se trenu trznula, učinilo ti se kao da čuješ neku tutnjavu i na sekundu si pomislila kako je možda riječ o potresu, ali si ubrzo shvatila da si u krivu - bio je to samo zvuk uništenih ljubavnih iluzija, slom ideje o velikoj ljubavi koja je zvučala toliko savršeno u teoriji i dok si je prepričavala mami i prijateljicama. Sjedila si na barskom stolcu i promatrala ga kako žvače, šutjela si jer nisi znala što reći osobi koja je uvjerena da sve zna, uključujući i najveće tajne tvog tijela, tvoje vagine i tvoje vulve.
Prije no što ti je objasnio misterij tvojih (ne)orgazama, objašnjavao ti je kakvi se sve oblici ekonomskih sustava mogu pronaći u svijetu i u drugim kulturama te što je to točno kapitalizam, neovisno o tome što si tijekom studija antropologije pet godina slušala kolegije i pisala seminare o tim temama. Ali gle, on je pročitao knjigu.
"Ne znam zašto mi je to bilo toliko odbojno, ali nakon tog doručka više nisam mogla smisliti ni njega ni tost." Nisu vas više mogli spasiti ni dugodlaki jazavčari. Sjedila si preko puta svoje psihoterapeutkinje i pokušavala shvatiti zašto s dvadeset i šest godina još uvijek vrednuješ "lijepe tenisice" kao pozitivnu karakternu crtu u potencijalnim partnerima te zašto ne želiš izlaziti s ljudima koji pri dopisivanju koriste premalo ili previše emojija. "Važno je imati mjeru", a ti si bila sigurna da si svoju prevršila davnih dana.
"Možda vas je to toliko razljutilo jer ne volite autoritete." Psihoterapeutkinja je izgledala baš onako kako si je i zamišljala; imala je dugu crvenu kosu i bijelu košulju, sjedila je u kožnoj fotelji i promatrala te svojim strogim i sitnim očima. Krenula si na psihoterapiju jer si shvatila da je problem vjerojatno u tebi. Većina tvojih prijatelja imala je duge i relativno stabilne veze, a ti jednostavno nisi mogla shvatiti kako se i dalje svakog dana uspijevaju buditi sretni pokraj iste osobe. Bila si uvjerena da te psihoterapeutkinja potajno osuđuje dok si joj objašnjavala razloge zbog kojih si dosad prekidala svoje odnose. "A osim što je svaku večer igrao Play Station, gledajte, to je bio čovjek od trideset i četiri godine, imao je i svoju sliku na lock screenu", pogledala si je da vidiš hoće li se nasmiješiti, ali ništa, ni trzaj, pa si nastavila dalje, "jedino što mogu zamisliti, a da je gore od toga jest da ima moju sliku na svom lock screenu".
A umjesto da se nasmije, ona ti je pokušala objasniti razliku između legitimnih deal-breakera poput ksenofobije, nekontrolirane agresije i posesivne ljubomore te onih banalnih kao što su čitanje Jordana Petersona i nevoljkost za isprobavanjem novih okusa u street food restoranima. "Ali vi ne razumijete, on je svaki put naručivao bečki odrezak s pomfritom, čak i kad smo išli na malo bolja mjesta", pokušala si joj objasniti ozbiljnost situacije dok je ona čistila naočale o rukav svoje košulje. Često je to radila, a ti si se često opravdavala. Nisi bila sigurna možeš li se složiti s njom jer si čvrsto vjerovala da se preko obuće može saznati i previše toga o nekoj osobi, ponekad i više no što želiš znati.
Iako, sjetila si se da si na trećoj godini faksa izlazila s jednim basistom koji je imao stvarno fantastične tenisice. Sjajan omjer futurizma i elegancije, nisu bile ni prečiste ni prljave, izgledale su baš kao tenisice kakve bi nosio i Kanye (iako nisi sigurna smatra li se to u 2020. i dalje komplimentom). No, bez obzira na stilski futurizam, njegova su razmišljanja zapela tamo negdje u 19. stoljeću, ili u nekom gradu s manje od 10.000 stanovnika. Kada bi išla van s prijateljima, ispitivao te što si sve obukla, ali ne zato što je bio raspoložen za sekstanje. Na tvoj 22. rođendan implicitno te optužio da si drolja jer si s dvadeset i dvije godine imala više od tri dečka. As if! Bacila si tanjur raskuhanih špageta u zid iznad njegove glave i otišla doma. "Tri dečka?" Još uvijek umireš od smijeha kad se sjetiš, ali čini se da iznimka zaista potvrđuje pravilo.
"Vaša sitničavost u ljubavnim odnosima indikator je straha od dublje emocionalne povezanosti", zaključila je na kraju seanse tvoja psihoterapeutkinja, a zatim je značajno nataknula naočale na vrh svog nosa. Stropni je ventilator udarao tup-tup-tup-tup-tup baš kao i kiša po tvom kišobranu one večeri kada si ostavljena preko poruke jer izbjegavaš razgovore o potencijalnom suživotu i ne voliš biti mala žlica u krevetu. "Skloni ste destrukciji u odnosima", nastavila je, a ti si se sjetila one epizode kada si svom dečku koji je bio stvarno super lik zaboravila kupiti poklon za rođendan i one večeri kada si mu lagala da si zaspala na dogovorenu večeru s njegovim roditeljima, "i poprilično ste selektivni". Bila je u pravu.
Na neprivlačnoj ćeš osobi puno lakše uočiti ružne tenisice, reći ćeš samoj sebi da su ti New Balanceice jednostavno pretataste i da ne možeš izlaziti s nekim s kim se ne možeš stilski uskladiti, a u drugom ćeš trenutku otići u kino i na burgere s nekim tko ima masnu mrlju od majoneze na lijevoj nogavici trenirke jer on navodno "živi život, ne mari za pravila, nije konformist ni materijalist", iako je u stvarnosti i dalje samo zgodan lik s mrljom od majoneze na lijevoj nogavici trenirke. Jesus.
"Bez obzira na sve rečeno, moram Vam priznati da mi je drago što ste raskinuli s onim mansplainerom s početka priče." Ok, nije to rekla, ali izgledala je kao da joj je na vrhu jezika. Imala je pravo, mrzila si autoritete i iako si otišla na psihoterapiju uvjerena da je problem u tebi, nekako si se potajno nadala da ipak nije. U bijegu od spoznaje da možda ipak nisi savršena osoba, i da definitivno nemaš ukusa u ljubavi i imaš problema s autoritetima (a pogotovo s onima koji se ne slažu s tobom oko toga da je bečki odrezak legitiman deal-breaker), seenala si je i novce za terapiju potrošila na nove pramenove. Nova frizura, novi život, tako barem kažu, a ti si odlučila od sada pa nadalje gledati samo ravno ispred sebe, što dalje od tenisica i dugodlakih jazavčara.
