Nostalgija danas više nije samo osjećaj da nam nedostaje nešto čega više nema. Ona je postala nešto kao kulturna valuta, i svi konzumiramo stvari koje će nas bar nakratko vratiti u neka bolja vremena. Danas se čini da ta "bolja vremena" označavaju Y2K ("year two thousand", tj. rane dvijetisućite), odnosno prijelaz u novo tisućljeće: doba koje se opisivalo kao kjut i kawaii, doba Tamagochija, jarko obojene odjeće i slatkiša, pop princeza, DIY estetike, Pokemona, šarenih naljepnica i plišanih medvjedića.
Povratak infantilnoj slatkoći koja se nalazi u ovim kulturnim proizvodima vidljiva je na svim planovima, ponajviše u modi i glazbi. Kolekcija Heaven Marca Jacobsa iz 2020. zamišljena je kao reinterpretacija rave i grunge supkultura kasnih devedesetih s posebnim naglaskom na njihove dodirne točke s japanskom Harajuku estetikom.
Sve djeluje podignuto na neku višu, fantastičnu razinu stvarnosti, gdje moda ne teži toliko funkcionalnosti koliko ekspresiji nečije posebnosti, gdje odjeća puno više podsjeća na likove iz Tekkena ili Final Fantasyja nego na holivudski glamur ili konvencionalne komade. Suradnje s dizajnericom Avom Nirui i vizualnom umjetnicom Nhozagri, na čijem ćete Instagramu vidjeti neobične plišance i nježne šarene palete koje podsjećaju na anime crtiće, pokazale su se kao puni pogodak za Marca Jacobsa: privukle su vojske novih fanova, ponajviše iz Generacije Z, koji kroz takvu estetiku kultiviraju vlastite vizualne identitete. Kjut estetika, naravno, nije ništa novo – bila je vrlo značajan dio platformi poput Tumblra i DeviantArta, ali danas ju vidimo gdje god da se okrenemo.
Ruku pod ruku s tom estetikom ide i hyperpop, glazbeni podžanr čije pionire pronalazimo u PC Music kolektivu: A. G. Cook, Charlie XCX te pokojna Sophie, jedna od najtalentiranijih i najvažnijih glazbenica modernog doba, zaslužni su za stvaranje novog modusa pop glazbe, gdje su pjesme futurističke, vokali glasni i modificirani, a produkcijska pozadina puna sintetičkih zvukova koji podsjećaju na staklo, plastiku i zvukove iz ranih videoigara. Glazba izvođača kojima se pridaje etiketa hyperpopa, kao što su Slayyyter, Dorian Electra, Hannah Diamond, 100 Gecs te čak i domaće Ružno Pače, vrlo je intenzivan i autoreferencijalan način obrade nepriznatih klasika pop glazbe koje je kritika uvelike odbacivala u vrijeme kad su izašli, kao i dovođenje takvog zvuka do ekstrema. Njihov vizualni imidž na sličan način remiksira neizbježne artefakte dvijetisućitih, od roza plastičnih mobitela i tribal tetovaža pa sve do šarene kose, mačjih ušiju i emo odjeće. Jedan od najreprezentativnijih primjera je Charli XCX i, primjerice, njezin spot za pjesmu Claws koji je snimila za vrijeme prvog lockdowna, gotovo udžbenički prikaz toga o kakvoj se vizualnoj i zvučnoj estetici govori kad danas upotrijebimo izraze "Y2K", "DYI" i "kjut".
Hyperpop kao glazbeni pokret već je neko vrijeme na svom izdahu, možda upravo zbog ogromne količine glazbenih ostvarenja koja su objavljena u tom duhu u zadnje tri godine, posebice uzevši u obzir da su Sophie i A. G. Cook radili prototipe takve glazbe još u prvoj polovici 2010-ih. Bez obzira na to, elementi i estetika koju je hyperpop donio suvremenoj glazbi i dalje su neizbježni. Tako, primjerice, Švedski multimedijski umjetnički kolektiv Drain Gang u svojim recentnijim kampanjama, kao što je serija slika Benjamina Reichwalda, poznatijeg kao Bladee, kombinira djetinju estetiku s mladenačkim nihilizmom. Kroz šarene boje i blago jezive mračne podtonove sugerira se gubitak nevinosti, a slatkoća djetinjstva označava davno izgubljene svjetove kojima više ne možemo pristupiti. Bladeeov ovogodišnji album Crest pokušava isto to napraviti na glazbenom planu: u eteričnim pop pjesmuljcima miješaju se infantilne dionice na sintesajzeru, androgini vokali i hipnotički refreni koji zazivaju fantastične krajolike davno izgubljenog djetinjstva. Čak i Lorde, koja se prošle godine bacila u nešto sasvim drugačije – organski akustični pop s minimalnom instrumentalizacijom, gradi svoju glazbu upravo na tragu Natashe Bedingfield i Natalie Imburglije, akustičnih pop klasika iz doba ranih dvijetisućitih. Na svom prošlogodišnjem singlu, Mood Ring, Lorde nostalgično postavlja pitanje – "Don't you think the early 2000s seem so far away?"
I da, sad kad smo svjesni da je od ranih dvijetisućitih prošlo već dvadeset godina obilježenih terorizmom, ekonomskim krizama, političkim regresom, ratovima i pandemijom, one se stvarno čine kao izgubljeni daleki svijet prepun optimizma i šarenila. Suočavanje s ranim dvijetisućitima predstavlja suočavanje s našim društvenim neuspjesima, kao i sa činjenicom da taj utopijski fantastičan potencijal na kakav je ukazivala ondašnja estetika nikad nije ostvaren.
Nakon pandemije se pogotovo čini samorazumljivim zašto toliki mladi ljudi imaju potrebu za ekspresijom i istraživanjem svjetova punih boja i idealizma. Pandemijska stvarnost činila se toliko nerealnom da smo svi bili skloni bježati od nje u digitalne svjetove fantastike, videoigara i društvenih mreža, a oni su zauzvrat počeli utjecati na naš stvarni svijet, ulazeći u modnu, filmsku i glazbenu industriju. Nostalgija za drugim vremenima materijalizirala se kroz vraćanje kulturnih artefakta koje uz ta vremena vežemo i provlačenje takve estetike kroz suvremenu prizmu.
Sličan obrazac možemo uočiti i na drugim mjestima u povijesti: nije slučajnost da je zlatno doba američke animacije i stvaranje kultnih Disneyevih likova koincidiralo upravo s Velikom gospodarskom krizom, kao ni da je Zagrebačka škola crtanog filma svoj vrhunac doživjela u periodu Hladnog rata i bitnih političkih previranja. Djetinjstvo je uvijek reakcija na kulturnu krizu i traumu jer nosi optimizam ponovnog rađanja i naivne znatiželje s kojom želimo gledati na svijet. Djetinja estetika naš je način da se bar prividno vratimo u svijet u kojem možemo zamisliti blistavu budućnost, u kojem se želje ostvaruju, u kojem je bitnije da smo okruženi ugodom i stvarima koje nam se sviđaju nego da se bacamo u besmisao koji nam donosi naša društvena stvarnost.
Umjetnica Emma Pryde u povratku slatke i djetinje estetike vidi i otpor neoliberalnim idejama feminizma i ženstvenosti. Ona tvrdi da je "slatkoća naš način da se suprotstavimo hiperseksualiziranim prikazima djevojaštva i mladosti" kakve su popularizirale sestre Kardashian i serije kao "Euforija". Dodaje da se u puno slučajeva radi o izvještačenim prikazima ženstvenosti koji umjesto osjećaja emancipacije proizvode vrlo štetna i nerealna očekivanja od ljudskih tijela i ponašajnih obrazaca, s neizrečenom porukom da su artificijelnost i submisivnost poželjne kvalitete koje će privući partnere. Kjut estetika, nasuprot toga, ponosno nosi svoju nevinost te tako funkcionira gotovo kao pokušaj da se žensko tijelo obrani od kulturnih očekivanja da mora biti ovakvo ili onakvo. Svojom evidentnom fantastičnošću ona ukazuje da su i drugi, ustaljeniji i "normalniji" prikazi ženstvenosti, i dalje društveno iskonstruirani.
Naravno, naša slika slatkih dvijetisućitih također je iskonstruirana i romantizirana: u idealiziranju vremena kad su brojni od nas bili djeca ili tinejdžeri potpuno je zanemarena problematična društvena stvarnost i događaji poput terorističkog napada na njujorški WTC ili NATO-va bombardiranja Novog Sada. Možda je stvar samo u tome da se danas i ti događaji čine dalekima i neuhvatljivima, jednako kao i predmeti i slike koje su nas tad fascinirale te djetinja znatiželja i optimizam oko budućnosti. Naša je vizualna kultura uvijek dobar pokazatelj kulturnih patologija koje nas u tom trenu muče, kao i naš način da se s njima nosimo i na osobnoj i na kolektivnoj razini. Jednako tako, Y2K estetika je naš pokušaj bijega u neka vremena koja se iz (post)pandemijskog svijeta čine istinski idealnima i slobodnima, a time i naš pokušaj da ih iznova osmislimo. Ne radi se ovdje samo o vraćanju u prošlost, nego o aktivnoj reimaginaciji prošlosti kroz stvari koje znamo sada. Zato se sve čini čak i šarenijim i slađim nego što je bilo u dalekim dvijetisućitima. Nije nelogično zaključiti da će naše društvo kroz dvadesetak godina na sličan način romantizirati i današnji svijet i pandemiju – samo je pitanje kako ćemo sami sebe tada uvjeriti da je ovaj svijet nešto u što bismo se zapravo htjeli vratiti.
