Čini se da ona pomalo otrcana floskula "i bogati plaču", koju ljudi tako rado koriste kao svojevrsni surogat utjehe, nikada neće izaći iz mode. Zvučalo banalno ili ne, činjenica je da su sunovrat i patnja društva na visokoj nozi postali sadržaj koji sve radije gledamo, pokušavajući preživjeti sve suroviju realnost. U tome svakako prednjači televizija koja se odavno preselila u zonu binganja, što nipošto ne mijenja njenu svrhu i predstavlja izvor opuštanja za mase nakon napornog radnog dana i propalog vikenda. Bilo da sjedimo i gledamo sitcome, bizarne reality programe ili provjerene rom-com limunade, vrijeme koje provodimo pred ekranima u bilo kojem obliku sasvim sigurno pomaže da ne padnemo u totalni bed. Dok su laki humor i romantične priče izbor na prvu loptu, posljednjih godina se u naše domove uvukla jedna posebna vrsta katarzičnog konzumiranja TV programa, a u pitanju je satirična saga o "prljavim" ljudima - bogatašima.
Danas je sasvim normalno da u svakom trenutku znamo koliko koja poznata osoba zarađuje, bez obzira na to što neki od njih nisu ni punoljetni. Informacije o bogatstvu plasiraju se kao vremenska prognoza te uopće ne čudi što stalno imamo osjećaj da smo potpuni autsajderi, s obzirom na to da nismo ni na jednoj od tih lista. Jedino što nam preostaje jest da promatramo glamuroznu moć novca i maštamo o tome kako bismo ga, uvjereni smo, pametnije trošili od njih, koji malo-malo pa bankrotiraju ili završe u nekoj od klinika za odvikavanje od ovisnosti. Bilo da ih volite ili pak mrzite, zavidite im ili ste potpuno ravnodušni prema ovoj sorti ljudi, novac je i dalje neka vrsta globalne opsesije koju živi cijeli svijet. Teško da ga možemo zaobići u svakodnevnom razgovoru te se i priče o onima koji ga imaju u neograničenim količinama uvijek čine intrigantnim. Tako sadržaj koji konzumiramo postaje neka vrsta prozora u kulturna pitanja našeg vremena. Kako naš svijet postaje manje ekonomski jednak, mi ga odražavamo kreiranjem posebnih formata koji su usredotočeni na najbogatije članove našeg društva. Gorimo od želje zaviriti u zabranjeni svijet najmoćnijih ljudi na planetu kako bismo razumjeli zašto su oni moćni i kako možemo možda postati kao i oni. A onda, na kraju tih 45 minuta, kada krene odjavna špica, nijemi od šoka kako se završilo neko poglavlje njihova života, odahnemo, jer i pored tolikih milijuna oni zapravo žive kao i svi obični ljudi, možda čak i gore.
To, naravno, uopće nije novi koncept. Takve serije su postojale i ranije. Svi mi koji se sjećamo nepregledno dugačke serije "Dinastija" dobro znamo da su to neke od prvih koje su utrle put kasnijim projektima fokusiranim na sukob unutar viših klasa. Međutim, posljednje desetljeće prepuno je sočnih detalja iz života nedodirljivih ljudi. Pravi primjeri su "Tračerica" ili posljednja u nizu "Nasljeđe" koje su usavršile prikazivanje iščašenog univerzuma koji se događa iza tamo nekih zatvorenih vrata. Gledatelji poput najperverznijih voajera uživaju u patnji svijeta koji je uslijed blizine tolike količine novca još izopačeniji, možda i više od onoga kako je to zaista u realnosti. U suštini, gledanje kako bogati ne samo da su bogati već i kako su slavno i kategorički neuredni usred svog osobnog i profesionalnog sloma, postao je pravi, autentični TV junk, brza hrana koja samo izgleda kao tanjur prepun kvalitetnih proizvoda, ali se njih nikada ne možemo realno zasititi.
Tako, primjerice, kada gledamo "Krunu", zlatni projekt o najpoznatijoj kraljevskoj obitelji iz Netflixove kuhinje, uživamo misleći kako su princ Charles i princeza Diana baš kao i naši susjedi, s obzirom na to da njihove bračne razmirice tako i izgledaju - Charles odbija poštovati svoju suprugu, hladan je prema njoj, vara je s drugom ženom - i to na kraju i postaje vrsta svakodnevne sapunice koja služi da običan svijet uvjeri da je i njima kao i običnim smrtnicima, samo, eto, što njihovi životi završavaju na naslovnim stranicama. Ipak, ne budimo naivni, oni su članovi kraljevske obitelji. Oni se ne svađaju u tijesnom stanu - svađaju se u prostranim, luksuznim sobama u odjeći koja vrijedi više od godišnjih plaća većine ljudi koji jedva čekaju doći s posla i pogledati iduću epizodu. Njihovo bogatstvo im daje glamur, zbog čega im život u našim očima izgleda zanimljiv i važan.
Koliko god da je zabavno gledati uspješne ljude kako uspijevaju, ponekad je još zabavnije gledati kako im baš i ne ide. U HBO-ovoj seriji "Nasljeđe", o obitelji koja se raspada dok njihov otac odlučuje tko od njihove grupe nefunkcionalne braće i sestara zaslužuje njegovo mesto, likovi nikada ne uživaju u svom novcu. U finalu treće sezone jedan od likova je toliko depresivan da se pokušava utopiti u najljepšem talijanskom bazenu koji teško da si itko od nas može priuštiti. Možda im zavidimo što imaju privatne avione, ali oni nikada neće biti dovoljno sretni da uživaju u njima. Dobivamo osjećaj odmazde za jaz u bogatstvu koji doživljavamo: nismo bogati, ali ne moramo patiti kao ovi likovi. Oni su kažnjeni zbog svog bogatstva i iako mi nemamo njihov novac, uživamo u saznanju da smo, duboko u sebi, sretniji od njih.
Ako je neka nova serija usavršila umjetničku formu u kojoj pate bogataši i kritizira se privilegirano društvo, onda je to svakako briljantni "Bijeli lotos". Ova socijalna satira prikazuje grupu imućnih pojedinaca dok pokušavaju uživati u luksuznim ljetovalištima Havaja i neodoljive Italije. Ovaj kontroverzni humoristični program na slojevit način prikazuje veliki nesklad između bijelih bogatih ljudi i radničke klase koja mašta upravo o takvom životu. Povučenost likova od totalne realnosti je toliko urnebesna da se ne možete ne zaljubiti već na prvo gledanje. Ako ništa drugo, njihove replike i događaji postaju pozornica na kojoj svatko od njih, poput virtuoznog stand up komičara, secira stanje u društvu pa svatko od nas ima svoj omiljeni lik za koji navija do kraja. Tako gledanje serije postaje poput ringa u kojem se svatko spreman kladiti kako će tko završiti. Ono što plaši je činjenica da nas takva vrsta programa baca na najniže slojeve ljudskosti, s obzirom na to da se prepuštamo najnižim porivima uživanja u tuđoj patnji pod izgovorom da je to u redu samo zato što su ti ljudi bogati. Uostalom, nije li to dovoljan alibi da se nastavimo hraniti bizarnim životima onih za koje i nismo sasvim sigurni žive li na način na koji je to predstavljeno u nagrađivanim sapunicama. Uostalom, koga briga za to dok god ima dovoljno priča o bogatim ljudima koji plačući idu do bankomata i tonu - doslovno i metaforički - pred našim očima.