Osjeća se neka promjena u zraku", rekao je poznanik nedavno na druženju nas nekoliko iz sličnih profesija. Izjava se odnosila na razgovor s prijateljicom koja je nedavno dala otkaz jer je odlučila pokrenuti vlastiti obrt, a onda smo se dotaknuli i još nekoliko ljudi koji su napravili isto. Zaista, osjeća se neka promjena. Svi o kojima smo pričali pripadnici su generacije milenijalaca, dakle trenutno u ranim ili srednjim 30-ima. Iza njih je desetljeće, više-manje, rada u korporacijama i srednjim do velikim kompanijama, imaju znanje, vještine i iskustvo, ali nisu zadovoljni. Razlozi su razni; posao više nije dovoljno izazovan, previše ga je ili premalo, ne napreduju ni hijerarhijski ni financijski, osjećaju se zarobljeno na poslu od 9 do 5, nemaju vremena za privatni život. I za razliku od razdoblja prije pet ili deset godina, kad su vjerovali da će se trud koji ulažu u svoje karijere isplatiti, sad shvaćaju da se stvari neće promijeniti - osim ako ih oni sami ne promijene.
Većina ljudi koje poznajem, a koji imaju manje od 35 godina - ili čak manje od 30 - imaju problema s bolovima u leđima, česte glavobolje, vuku viroze po dva mjeseca jer si ne mogu priuštiti bolovanje, ne spavaju dobro i imaju lowkey problema s alkoholom. Usput pate od intenzivnog imposter sindroma, burn outa i dobar dio njih trpi ozbiljan mobbing na radnom mjestu kojeg ne mogu napustiti jer su nedavno uspjeli dići kredit pa sad imaju 30 godina dužništva ispred sebe ili su dobili dijete pa ih anksioznost od same mogućnosti da će imati nesigurna i neredovita primanja potpuno paralizira. Kad čujem da je netko dao otkaz, iskreno sam sretna zbog njih i srdačno im čestitam. Znam da se takva odluka ne donosi olako.
"Već skoro dvije godine u meni je postojala želja da se otisnem u solo vode, ali uvijek je tu kontrolu preuzeo strah. Sigurnost plaće svakog 15. u mjesecu, plaća koja i nije bila mala, a istovremeno mogućnosti bolovanja i korištenja godišnjeg odmora kada god poželim. Ipak, 2020. je na meni ostavila dosta velik trag, počevši od korone pa sve do potresa i dodatnih privatnih situacija koje su mi poljuljale tlo pod nogama. Na kraju, shvatila sam da sam se fokusirala isključivo na posao koji mi više nije donosio nikakve kreativnosti već me sve počelo smetati i živcirati. Imala sam osjećaj da se nalazim u začaranom krugu jednih te istih tema i poslova koje sam u jednom trenutku počela samo - odrađivati. Shvatila sam da se ne želim za deset godina naći u identičnoj situaciji, pišući iste tekstove i biti frustrirana manjkom kreativnosti i slobode. I tako sam odlučila stisnuti zube, prihvatiti teži put i otisnuti se u osnivanje vlastitog obrta. Papiri još nisu ni sređeni, a prilike se otvaraju svakim danom tako da sam u kratkom periodu shvatila da je to najpametnija, ali ono najvažnije, najzdravija odluka koju sam mogla donijeti", rekla mi je Marija, koja je nakon 15-ak godina rada u kreativnoj industriji odlučila pokrenuti svoj obrt.
Val otkaza zapljusnuo je ne samo Hrvatsku, nego i cijeli svijet, prvenstveno velike ekonomije poput one američke. U SAD-u je 4 milijuna ljudi dalo otkaz samo u travnju ove godine, a najveći dio njih radio je u industrijama ugostiteljstva, turizma i davanja usluga. Ista je situacija i u Hrvatskoj, gdje je ove godine došlo do golemog manjka radnika u turizmu i ugostiteljstvu, ali i u građevini i nekim drugim profesijama. Jasno je i zašto, nije neka tajna. Te su profesije u lockdownu naprosto morale prestati raditi. Trajalo je to mjesecima, a poslodavci su, da bi opstali, davali otkaze ili drastično smanjivali plaće. Mnogi su radnici uslijed toga promijenili branšu i otišli raditi u neke sigurnije profesije. Kad se sve otvorilo, odjednom više nije bilo školovanih konobara i kuhara koji bi radili za minimalne plaće. Uvozi se radna snaga iz susjednih zemalja, ali i Indije, Filipina i Meksika.
No, nisu samo radnici u ugostiteljstvu otišli. Mladi i visoko ili strukovno obrazovani otišli su i prije korone u zapadnu Europu, gdje su dobivali plaće od kojih su mogli živjeti, za razliku od onih u Hrvatskoj. A čak i ako su se odlučili vratiti ili su bili prisiljeni zbog pandemije, teško da će pristati na nerealno loše uvjete koji im se nude.
Istraživanja pokazuju kako ljudi imaju tendenciju dati otkaz nakon nekog šoka koji napravi veliku promjenu u njihovom životu, tj. situacije koja potpuno promijeni percepciju zadovoljstva poslom. Može se raditi o pozitivnom šoku, kao što je rođenje djeteta ili završetak obrazovanja, ili negativnom, poput bolesti ili razvoda. A u protekloj godini svi smo doživjeli izrazito stresne situacije na globalnoj i nacionalnoj razini - pandemija i potresi. Nakon takvih šokova, uslijed kojih smo nerijetko bili i životno ugroženi, mnogo je ljudi promijenilo prioritete u životu pa su neki dali otkaz jer su odlučili konačno posvetiti se svom "poslu iz snova", pokrenuti vlastiti obrt ili tvrtku kako bi bili sami svoji šefovi i imali puno više fleksibilnosti - ili samo konačno zaradili neki ozbiljan novac.
Odluka nije laka i uvijek je kombinacija privatnih razloga i situacije na poslu. Ali dosta se njih na kraju svede na jedno: način na koji se kompanija odnosi prema zaposlenicima. Radnici, naime, odlaze od onih tvrtki koje pokazuju nebrigu i neosjetljivost na probleme svojih zaposlenika, a idu čak i na manje plaćene pozicije - i to konačno! Jer nije sve u novcu, na kraju. Zaposlenicima su jako važne vrijednosti kompanije u kojoj rade i to je često, pokazalo se, ključno u odluci hoće li otići ili ostati.
Toksična korporativna kultura, koja od nas zahtijeva potpunu posvećenost poslu, bez fiksnog radnog vremena i uz što manju plaću, dominira već godinama, pa i desetljećima, a glavni "akteri" su upravo milenijalci. Mladi, izašli s fakulteta u jeku dotad najveće financijske krize, bili su sretni ako dobiju bilo kakav posao. Pristajali smo na "stručna osposobljavanja" za 1400 kuna mjesečno, samo da bismo godinu dana radili apsolutno sve - a onda dobili otkaz, odnosno ne produženje ugovora. Trpjeli smo svašta jer smo mislili da tako moramo, a onda je došla korona i shvatili smo da je život krhak i definitivno prekratak da bismo ga provodili na potplaćenim poslovima koje mrzimo i više vremena provodili s omraženim šefovima nego s prijateljima i obitelji. Kažu da je ova financijska kriza još gora od one 2007., ali mladi se više ne žele ponižavati. Nekad je bilo nezamislivo dati otkaz bez da imate neki plan, odnosno ponudu iz druge tvrtke, a danas je to sve češća situacija jer više nemamo osjećaj da nema izlaza. Nakon lockdowna i masovnijeg cijepljenja, nastupio je val optimizma kojeg smo dugo čekali. Sasvim logično, jer ljudi u trenucima najveće krize ne donose velike i životno važne odluke, baš kao što ne prosvjeduju kad je stanje najgore. Tek kad se stvari počnu lagano oporavljati, dolazi do buđenja.
Ovaj bi pokret mogao napraviti veliku promjenu u kulturi rada jer kompanije bi mogle shvatiti da postoje načini zadržavanja kvalitetnih zaposlenika i bez da im se plaća drastično diže. Naravno, više novca uvijek je bolje, ali nije ključno jer nitko više neće ostati samo zbog veće plaće. Radnici žele da ih se cijeni, da im se izađe u susret, da im se da podrška, a ne da ih se promatra kao zamjenjive robote čiji posao može napraviti bilo tko - jer mogli biste se naći u poziciji da takvih zaista više nema.
Ipak, postoji i jedna negativna strana vala otkaza, ili "The Great Resignation" pokreta, kako ga nazivaju u SAD-u, a to je pritisak da date otkaz. Nije uvijek dobra ideja dati otkaz, naime, koliko god možda žudite za time. Takva se odluka ne donosi preko noći i impulzivno jer bi mogla imati ozbiljne dugoročne posljedice na vaš život. Ako svi oko vas daju otkaz, a vi osjećate da vam je ipak dobro na poslu i nemate većih problema - nije vaše vrijeme. Nemojte mijenjati vlastitu karijeru i život jer drugi to rade sada.
Isto tako, nemojte si dopustiti da date spektakularan otkaz, tako da vas cijela tvrtka zapamti po ispadu bijesa i frustracije. Lako je povjerovati svim tim idealnim prikazima impulzivnih otkaza u popularnoj kulturi koji uvijek dovedu do genijalnih novih prilika i života o kojem ste uvijek sanjali, ali vas je baš taj posao u tome priječio. Razmislite što će misliti idući poslodavac kad mu kažete zašto ste dali otkaz. Za davanje otkaza treba imati valjan razlog pa dobro promislite jeste li došli do samog kraja s ovom kompanijom, sviđa li vam se pomisao da malo promijenite radnu okolinu ili vam jednostavno treba duži godišnji odmor.
