Čist dom - čiste misli

Zašto toliko volimo serije o organiziranju i pospremanju doma?

15. listopad 2020.
Fotografija: iStock
Ines Madunić
Ines Madunić

Streaming servisi prepuni su reality showova koji se bave - čišćenjem. Točnije, pospremanjem i organiziranjem životnih prostora. Zašto ih toliko volimo i znači li zaista čist i uredan dom isto takve misli?

U trendingu na Netflixu već je neko vrijeme "The Home Edit", reality o Joanni Teplin i Clei Shearer, vlasnicama istoimene američke kompanije koja se bavi profesionalnim organiziranjem ormara i prostora. Njih dvije sa svojim asistenticama idu po domovima slavnih i anonimnih Amerikanaca koji trebaju pomoć s neredom i viškom stvari u svojim kućama i stanovima. Njih dvije dolaze u pomoć i uče njih - i nas - kako na jednostavan način organizirati svoj dom, bez nepotrebnog nereda. 

Moram priznati da nisam oduševljena ovom serijom: tolika količina američke ljubaznosti, besprijekornih osmijeha i ispraznih rečenica prilično me iscrpila pa čak nisam uspjela do kraja pogledati ni epizodu u kojoj pospremaju ormar Reese Witherspoon s njezinim stvarima iz filma "Plavuša s Harvarda". 

Inače takve showove obožavam. Pobožno gledam "Queer Eye", a prije nedavnog preseljenja vrlo sam pažljivo gledala "Tidying Up With Marie Kondo" i primjenjivala savjete. Bacila sam više od polovice odjeće u ormaru, odnosno svim ormarima, a da ne govorim o hrpi papira i drugih materijala koje sam iz nekog razloga čuvala godinama. Ništa od toga nije mi više izazivalo sreću. Ako niste upoznati s KonMarie metodom čišćenja, ukratko ide ovako: izbacite sve iz ormara što imate na krevet ili pod (npr. svu odjeću u cijeloj kući, svu obuću, sve dokumente, itd.), a onda uzimajte u ruke komad po komad i zapitajte se: "Izaziva li mi ovaj predmet sreću?" Preciznije, Marie Kondo se pita: "Does it spark joy?" Ako je odgovor ne, zahvalite tom predmetu i izbacite ga iz svog života. 

No, možda važnije pitanje za mene se ispostavilo: "Želite li ovaj predmet nositi sa sobom u budućnost, uklapa li se u budućnost kakvu za sebe želite?" Vjerujte, postalo je puno lakše baciti stvari nakon toga. 

Većina ovih showova pokušava nam pokazati kako je naš životni prostor odraz onoga što se u nama događa. Ako smo zatrpali prostor stvarima, vjerojatno pokušavamo nešto sakriti - nešto u sebi. Ako imamo kaos vani, vjerojatno je da ga imamo i unutra. Ne govorim tu o kreativnom kaosu u kojem se možete snaći, nego o situaciji kad su vam svi ormari natrpani stvarima, a vi uporno kupujete još. Nebitno radi li se o odjeći ili o kuhinjskim potrepštinama. 

Takav su pristup imali dečki iz "Queer Eyea", koji su također dolazili u domove ljudi i radili kompletan makeover njihovih života, od prostora do frizure i odjeće. Puno iskreniji i topliji od ekipe "The Home Edita", QE momci u svakoj su me epizodi natjerali da barem malo zaplačem, ali i da se zapitam: "Što bi našli da sad uđu u moj stan, što bi zaključili o meni da otvore moj ormar?"

Što hrpa papira s faksa govori o meni? Zašto ne mogu baciti okrhnuti tanjur i čemu sva ta šminka kojoj je istekao rok trajanja? Je li to zato što... (šmrc) mislim da ne zaslužujem ljubav?? 

Malo melodrame, ali nije daleko od istine. Bila je to prva navala čišćenja i organiziranja. Osjećala sam se puno lakše nakon toga i zaključila sam da ipak zaslužujem ljubav i da će sve biti ok. 

Nakon potresa u Zagrebu premještala sam namještaj po stanu, čisto da se malo smirim. Iako nisam pretrpjela nikakvu fizičku štetu, nisam se mogla smiriti pa sam napravila premještaj i, naravno, usput sredila police i ormare. 

Pospremanje, čak i onda kad nemamo što za pospremiti, znak je da želimo preuzeti kontrolu nad svojim životom. Često se to dogodi baš u trenutku kad osjetimo da kontrolu gubimo pa onda pokušavamo srediti sve što možemo. Jedino što možemo, vrlo često, je pospremiti ormar. 

Baš u takvoj situaciji trenutno se nalazimo. Pandemija koronavirusa izravno utječe na naše živote, pravila se mijenjaju i mi na to ne možemo utjecati. Neizvjesnost i nesigurnost postaju pojave s kojima se pokušavamo nositi već više od pola godine. Radi se o posve neprirodnom stanju u kojem rastu frustracije, a mi gubimo kontrolu nad većim dijelom svojih života. Osjećamo se bolje kad je sve na svom mjestu, barem naizgled, bez obzira na to hoće li nam to uopće pomoći ili neće. 

Pospremanje, čak i onda kad nemamo što za pospremiti, znak je da želimo preuzeti kontrolu nad svojim životom. Često se to dogodi baš u trenutku kad osjetimo da kontrolu gubimo pa pokušavamo srediti sve što možemo

Naime, jedna je stvar gledati te serije, a druga stvarno se uhvatiti posla i pospremati tako da znate gdje se sve nalazi - i usput pronaći duševni mir. Nakon što sam drugi put probala gledati "Get Organized With The Home Edit", shvatila sam da se premisa potpuno razlikuje od one Marie Kondo. Dok ta Japanka prati filozofiju minimalizma, pokušavajući nam pokazati kako je bolje posjedovati manje stvari, ali da su nam one korisne i da ih volimo, Joanna i Clea nemaju problem s našim hoarderskim tendencijama. Njihova filozofija je - ako možeš sve to posložiti po bojama i stvoriti dugu u plastičnim kutijama, sve je u redu. Njihov show zapravo ne radi ništa osim toga da odjednom želite sve sortirati, iako znate da ne možete tako živjeti i da to nema nikakvog smisla. Čak je i glumac Neil Patrick Harris to rekao u seriji, nakon što su mu ove dvije posložile društvene igre prema bojama. 

"Bio sam zbunjen organizacijom po bojama. Mislio sam da bi igre trebale biti posložene prema žanrovima, odnosno tipovima igara. Sad kad vidim ovo, mislim da izgleda odlično", rekao je. Izgleda sjajno, da, za kamere. Teško da će ikad više biti tako organizirano. I teško da je funkcionalno. Ali, izgleda dobro. 

Zamislite, recimo, te police s knjigama koje smo vidjeli više puta u "Home Editu"; knjige posložene prema bojama njihovih korica. Ne znam za vas, ali ne mogu zamisliti tako nešto. Svatko ima svoj način organiziranja, jasno, ali prema bojama? Ona izreka "ne sudi knjigu prema koricama" možda bi se trebala i doslovno primjenjivati. 

Ukratko, show "The Home Edit" možda će vas estetski zadovoljiti, možda će vas čak i natjerati da posložite neke police i ladice prema bojama. No, takav sustav nije održiv ako živite u tom stanu. Ponekad se u životu dogodi kaos i, iskreno, nikoga nije briga jesu li plave krpe za posuđe pored ljubičastih ili bijelih. Ponekad se treba suočiti s tim stvarnim problemima, a ne (samo) nesavršeno posloženim policama. 

Baš kao što nije isto gledati show o pospremanju i zaista spremati svoj dom, tako nije isto ni posložiti stan i svoj život, odnosno emocije. Sjajno zvuči premisa da bismo mogli riješiti sve svoje probleme urednim stanom, ali to tako, nažalost, ne ide. Praznina i/ili kaos svejedno će ostati - čišćenje tepiha u ovom je slučaju samo bacanje stvarnih problema pod njega. 

Prema svemu tome, zaključujem da savršena organizacija ladica i ormara ne mora uvijek značiti i mentalnu smirenost i posloženost. Dapače, često može pokazivati baš suprotno - da je oko nas i u našoj glavi potpuni kaos. Mi se samo trudimo da baš potpuno ne skrenemo, pa čak i ako to znači da smo posložili knjige po bojama. I u tome nema ništa loše, samo treba biti svjestan onoga što se događa u pozadini i na jednakoj razini rješavati nered oko sebe, kao i u sebi.