Film "Sam u kući" vam ide na živce? Svake je godine na jednoj od lokalnih televizija, i nekako iznova ga – ipak i vi pogledate? U čemu je tajna uspjeha ove filmske priče? Jesu li to poruke koje su tim filmom prenesene? Je li to zabava koju ovaj film garantira? Shodno, i smijeh? Ili je to učinak – ponavljanja? Ako dovoljno dugo nešto postoji u vašemu životu i pojavljuje se u isto vrijeme, sva je vjerojatnost da ćete se na to navići, to zavoljeti. Zvuči kao zahtjev koji je Lisica Malom princu iznijela: dolazi na vrijeme i moje će te srce primiti. Bila bi to moja slobodna interpretacija i možda bizarna poveznica s efektom pojavljivanja određenog sadržaja u točno određeno vrijeme, svake godine. Ali da, "Sam u kući" nas podsjeća da je "to" vrijeme "tu", i da se jednostavno trebamo prepustiti. Ljubav?
Da, ljubav, ta najproširenija kategorija ono je što opisuje većinski odnos prema tom filmu. Zavoljeli smo slike sretne obitelji, bistrog i snalažljivog dječaka, lijepe kuće, ugodne scenografije tipičnog holivudskog hita. Istina je, "Sam u kući" najviše se pamti po Kevinovim inovativnim zamkama i napravama kada Harry i Marv pokušaju orobiti njegovu kuću, međutim ovaj je film riznica pozitivnih tema i poruka. Jedna od najzanimljivijih poruka dolazi od lika starca Marleya kojeg glumi Roberts Blossom, mitološka figura među djecom iz susjedstva, gotovo kao nekakvo čudovište, sablast. Ali nakon što Kevin stvarno upozna Marleyja, saznaje da je Marley zapravo brižan starac koji žali zbog toga što se udaljio od svoje obitelji prije mnogo godina. Kevin i (publika pred malim ekranima) naučili su se ne bojati stvari koje ne razumiju kao i važnosti iskazivanja ljubavi svojoj obitelji. Barem, ako ovo što ću sada reći nije lažno sjećanje, mene i moju generaciju ovaj je film tako "odradio". Znam da smo puno puta rekreirali mnoge scene kada bi se igrali tog sretnog, filmskog života koji i dalje čekamo da dođe, ili da se barem približi slikama koje su nas toliko (pre)oblikovale. Našu imaginaciju života. Pogotovo kada se u nastavku glavni lik izgubio u New Yorku.
Macaulay Culkin i banda možda jesu odrasli, ali dirljive lekcije iz filma su bezvremenske i nezastarijevaju. Druga važna poruka koja nije najpoželjnija u interpretativnom okviru jest da svu tu veliku, ogromnu i "obećanu" ljubav roditelja spram djeteta valja staviti pod upitnik. Roditelji su, a film nas ne vara, zaboravili na vlastito dijete. I još ga "izgubili" u megalopolisu.
Iako je ova filmska priča upakirana u humorno, akcijski registar, probajmo na trenutak radi mentalne gimnastike – ne zaboraviti i na ovaj tragičan element. Kao što znamo, humorno i tragično se na najperverznije moguće načine susreću, svugdje, a ponajviše u inim hitovima, blockbusterima...Formula uspjeha ovog filma, da odgovorim na jedno od pitanja iz uvoda ovog teksta, vrlo je, čini se jednostavna (ali ne nužno drugim filmašima i dostižna): uzmite hrpu božićnih elemenata, rekvizita potrebnih za film, dodajte malo komedije prikladne za djecu, malo obiteljskih konstelacija i prstohvat akcije i eto "Sam u kući". Film se na zaista adekvatne načine uklapa u svaki od žanrova, a pritom nije zaslužan za njihove strukturne nedostatke, one koje neispunjava. Svatko ga može gledati i uživati, bez obzira na dob. Mnogi drugi dječji filmovi često su dosadni roditeljima (što nije zanemarivo!) ili na sredini izgubimo interes zbog kraja koji je nepodnošljivo predvidiv. I tako je "Sam u kući" i dalje na tronu, što zbog zadovoljenih elemenata koji mnogi nisu uspjeli napraviti nakon, što zbog fenomenalnih izvedbi, što zbog nostalgije - ovaj je filmski klasik i dalje dirljivo živ. U svojim tridesetima!
