U filmu Mikea Nicholsa iz 1967. godine gledatelji se upoznaju s Benjaminom Braddockom, dječakom - mladićem - muškarcem, koji se vraća kući nakon uspješno završenog fakulteta. U njegovom slučaju osjećaj ekstaze i uzbuđenja gotovo pa potpuno izostaje - ili mi u njega nemamo uvid - i odmah je smijenjen misaonim propitkivanjem i strepnjama oko budućnosti. U tako krhkoj životnoj fazi upliće se u aferu s gospođom Robinson, zaljubljuje se i u njenu kćer, unosi pomutnju u obitelj i, ukratko, muči se s pronalaskom novog identiteta.
Profesorica Gordana Kuterovac Jagodić uputila nas je u to kako film zapravo opisuje ono kroz što prolazi dobar dio mladih ljudi u takozvanoj emerging adulthood fazi (odraslost u nastajanju), koja obuhvaća razdoblje između 18. i 25. godine života. Nakon sedamnaest i više godina provedenih unutar obrazovnog sistema, čovjek se odjednom zatekne na vjetrometini, sam, zbunjen, izložen i ranjiv. Što sve podrazumijeva takvo stanje i kako se s njime suočiti? Ovo su samo neka od iskustava "žrtava", kolokvijalno rečeno, sindroma "diplomac".
Petra (Kineziološki fakultet): „Period nakon završetka faksa bio mi je najgori period u životu, a trajao je samo nekoliko tjedana! Olakšanje i sreća nakon što sam diplomirala su trajali sveukupno dan i pol, onda je krenulo traženje posla. Sjedim doma i šaljem otvorene molbe na sve moguće škole, svaki dan provjeravam stranice HZZ-a. Nakon trideset poslanih otvorenih molbi na koje sam dobila 4 odgovora, i to negativna, naravno, krenulo je neodgovaranje na molbe uopće ili pozivanje na razgovore koji su bili užasni. Kažem, u mojem slučaju to je trajalo par tjedana. Ne mogu ni zamisliti kako je ostalima. Taj osjećaj bespomoćnosti, neizvjesnosti, tuge, kao da ništa u životu do tada nisi postigao...”
Ana-Marija (Filozofski fakultet): „Nakon završetka studija krenuo je osjećaj praznine, umjesto zasad već zastarjelog shvaćanja kako će nastupiti olakšanje i otiskivanje u novi život. Kao i mnogi studenti radila sam tijekom zadnjih godina studija posao koji je djelomično odgovarao mojoj struci i povrh svega me ispunjavao. No nažalost, nakon gubitka studentskih prava završio je i moj dio te etape te sam morala pokušati smisliti način kako se odvojiti od nečeg na što sam se tako navikla i uhodala se, i prijeći na idući korak. A koji korak? Burza, LinkedIn, usmena predaja, slanje molbi? U tom trenutku vlada potpuna izgubljenost i neznanje. Ostali vrše pritisak, iako nenamjerno i nesvjesno. Neprilagođenost našeg školskog sustava novim zahtjevima vremena i tržištu rada dovodi nas do toga da ne samo da proživljavamo emotivne promjene i strahove već su se na to nadovezale i potpuna kaotičnost pri pronalasku posla i mijenjanje svijeta velikom brzinom koju Hrvatska slabo do nikako prati. Iako shvaćamo već ranije kako nam diploma ne garantira ništa, ipak se teško oduprijeti osjećaju ogorčenosti kad spoznaš da si nakon svega – visokog obrazovanja, s nekoliko uloženih godina u svoj napredak – i dalje ipak na početku.”
Petar (Akademija dramskih umjetnosti): „Iako još nisam završio diplomski – upravo sam na zadnjoj godini – već mi se neko vrijeme mota po glavi misao 'što nakon'. U mom slučaju čini mi se kako se ona pojavila zbog nestabilnosti struke i nemogućnosti garancije da ću u budućnosti raditi ono za što sam se pripremao tijekom studija i što bih volio raditi. Dok si student, lakše prihvaćaš besparicu i odrađivanje poslova koji te pretjerano ne zanimaju, no meni je već pomalo dosta toga. Možda ima utjecaja i to što mi je ovo drugi studij, u početku sam studirao fiziku i moji vršnjaci su se u pravilu već otisnuli u odrasli život dok ja imam osjećaj da pomalo kaskam.”
Mia (Kemijsko-tehnološki fakultet): „Završiš faks u roku, trudiš se, mučiš, daješ sve od sebe u želji da prođeš s najboljim mogućim uspjehom. A onda dobiješ tu diplomu u ruke – i što sad? Slala sam milijun molbi na milijun mjesta, prijavljivala se na različite poslove, dolazila puno puta i do zadnjeg kruga. Onda ti se podignu nada i očekivanje i na kraju ne samo da te odbace, već ne dobiješ niti mail s odbijenicom. U mom slučaju je sve to trajalo 6-7 mjeseci u kojima sam se mnogo puta zapitala za što sam se točno mučila, za što sam dala sve te godine. Mogla sam ne ići na faks, odmah početi raditi, imati već par godina staža. Osjećala sam se beskorisno. Baš beskorisno. Bilo je i faza u kojima sam bila toliko psihički loše da mi ni fizički nije bilo dobro, a u jednom sam trenutku čak i pala u nesvijest, završila u bolnici, i sve zbog tog ogromnog pritiska.”
Završetak studija i emotivna zbrka
Profesorica Gordana Kuterovac Jagodić uputila nas je u razloge i posljedice osjećaja koje dijeli toliki broj mladih ljudi. Bespomoćni i zaglavljeni u toj nes(p)retnoj prijelaznoj fazi života, neprekidno se izlažu utjecajima koji nisu pod njihovom kontrolom. "Završetak studija predstavlja jedno od važnih tranzicijskih razdoblja u životu mlade osobe. Uspješan završetak studija redovito je obilježen različitim službenim i neslužbenim ritualima poput promocije na kojoj se prima diploma u svečanim togama, bacaju se kape, polaže zakletva, potom se održavaju obiteljske i prijateljske zabave u tu čast, primaju trajni i vrijedni pokloni od rodbine i prijatelja. Osim rituala taj je događaj praćen nizom emocija koje su često pomiješane. Mladi osjećaju zadovoljstvo i osjećaj postignuća, roditelji ponos i olakšanje, a sve bude začinjeno veseljem i smijehom, ali i suzama koje su ne samo radosnice nego i one koje označavaju žaljenje za proteklim razdobljem života."
No završetak fakulteta ne znači samo kraj akademskog obrazovanja. Profesorica u tome prepoznaje još mnogo aspekata koji uzrokuju stres, frustraciju, osjećaje beznađa i gubitka kontrole. Pred mladim je čovjekom izazov pronalaska novog identiteta koji neće nužno biti vezan za skupinu ljudi kojom se okružio na fakultetu, koji će obuhvaćati nova znanja, interese i aspiracije. U tom se trenutku moramo suočiti i s financijskom odgovornošću, otkriti koje su naše jake strane, a koji nedostaci, a moramo se i uklopiti u društvene obrasce te naučiti unutar njih funkcionirati.
I svugdje, i nigdje
U tom se razdoblju, objašnjava nam profesorica, javlja osjećaj kao da smo "negdje između". Istovremeno smo i odrasli - na sebe smo preuzeli brojne odgovornosti, a dobar dio studenata na koncu fakulteta već i samostalno živi - ali i djeca jer nam stan pomažu plaćati roditelji ili su nam ga oni priskrbili. U tom se smislu u obrascima ponašanja prepoznaje i intenzivan autofokus, odnosno usmjerenost pojedinca na sebe samoga: "Mladi još nemaju puno odgovornosti za druge, roditelji su im još u snazi, djece nemaju, možda su u vezi, ali nisu u braku pa ni tu nisu odgovorni za partnera. Usmjerenost na sebe očituje se u tome što mlada osoba teži uspostaviti sve veću samostalnost i nezavisnost, spoznati što može, a što ne, isprobati što joj se sviđa, a što ne. Nije to nešto negativno, ta je faza potrebna za osamostaljivanje te je najčešće prolazna. Mladi uče postupno donositi samostalno odluke, prepoznavati svoje potrebe, mogućnosti i granice te žele što više razvijati svoje znanje, vještine i sposobnosti i spremiti se za odraslost."
Pregršt mogućnosti s jedne strane znači široke vidike, potencijal za radost i plodno polje za ambiciju. Međutim, često se ispoljavaju i negativni aspekti tako neodredivog pogleda u budućnost. Profesorica Kuterovac Jagodić tako prepoznaje i sklizak teren po kojemu tetura osoba u traganju za novim identitetom: "Mladi često mijenjaju ljubavne partnere, katkad i studije, rade različite poslove, druže se s različitim osobama, mijenjaju mjesto stanovanja, a u tijeku stambenog osamostaljivanja mijenjaju i stanove i cimere. Ta velika nestabilnost ukazuje na sve veću samostalnost u donošenju odluka, i dosta je stresna jer zahtijeva povećanu psihičku energiju za prilagođavanje stalno novim okolnostima."
Iz krajnosti u krajnost
Zbunjenost, strah i tugu nadograđuje i reducirani društveni život. Nakon kakofonije s fakultetskih hodnika, dinamičnih dana punih obaveza, učenja, predavanja, poslova i druženja, čovjek se odjednom nađe sam - zatvoren u svoja četiri zida, sa svojim brigama i problemima. Oni koji su jučer bili kolege, danas su konkurenti u potrazi za poslom, a s onima s kojima smo se čuli na dnevnoj bazi odjednom više nemamo potrebu razgovarati. U takvom ambijentu odbijenice i neodgovoreni mailovi zasigurno djeluju kao sol na ranu. "Neprekidno dizanje nade i razočarenja dovode osobu do pitanja o vlastitim sposobnostima i narušavaju osjećaj samopouzdanja. Što više prolazi vrijeme, to se više osjećamo zaglavljenima. Kao da stojimo na mjestu, a trudimo se - i zato raste osjećaj bespomoćnosti i neadekvatnosti."
No stres traženja posla redovito se nadovezuje i na ostale faktore stresa u životu, na naše strahove i traume, i zato ne treba zaboraviti promatrati svoje osjećaje i u kontekstu ukupnog osobnog emocionalnog portfolija. "Nedostatak emocionalne podrške obitelji, slab društveni kapital, diploma iz manje traženog zanimanja, siromaštvo, bolesti, invaliditet - puno je objektivnih i subjektivnih čimbenika koji nas mogu činiti sklonijima zapadanju u 'postfakultetski blues'."
Važan faktor: lokus kontrole
Ipak, postoji jedan važan čimbenik u tome kako ćemo se nositi s izazovima traženja posla i tumačenja ishoda - to je psihološki konstrukt lokusa ili mjesta kontrole.
Ako imamo unutarnji lokus kontrole i vjerujemo da naš neuspjeh u traženju posla ovisi samo o nama, to je dobro kada posao nađemo, no ako budemo odbijeni, vjerovat ćemo da smo nešto krivo napravili prilikom samoprezentiranja ili da nismo bili dobar kandidat. S druge strane, ako imamo vanjski lokus kontrole pozitivne ishode u traženju posla možemo pripisati pukoj sreći ili tome da nije bilo boljih kandidata, a negativne ishode natječaja za posao objašnjavati vanjskim čimbenicima poput korumpiranog društva ili nedovoljno dobrog selekcijskog procesa. Isti taj lokus kontrole utjecat će i na našu ustrajnost u traženju posla te tako, prema nekim istraživanjima, oni koji imaju unutarnji lokus kontrole ustrajnije će tražiti posao nego oni koji imaju vanjski lokus kontrole."
Beskorisnost, besmisao, beznađe
Da faza o kojoj govorimo na vidjelo izbacuje sve naše nesigurnosti, slabosti i nisko samopouzdanje očito je svima koji su je prošli, a vjerojatno je naslućuju i oni koje tek čeka. Kao što je Mia rekla u svojoj izjavi - toliko truda, muke i rada, a na kraju kao da je sve to bilo ni za što. No naša sugovornica ponavlja kako takva količina negativnih emocija ne može biti posljedica isključivo trenutne situacije. "Samopoštovanje ne bi smjelo biti toliko usko vezano uz profesionalnu, radnu vrijednost osobe. Potrebno je prisjetiti se svojih drugih vrijednosti i sposobnosti i pokušati ne generalizirati. Što se tiče beznađa, ono je, uz bespomoćnost, jedno od temelja kognitivnog modela depresije. Ukoliko situacijski uzrokovana potištenost, dakle depresivnost, potraje kontinuirano duže od dva tjedna i praćena je nekim drugim simptomima koji narušavaju naše normalno funkcioniranje, npr. ne održavamo redovito osobnu higijenu, ne odlazimo u trgovinu, osamljujemo se i odustajemo od traženja posla, to može biti znak da se naše stanje razvija u depresiju.
Naravno, postoje strogi dijagnostički kriteriji za depresiju, koja usput rečeno ima puno različitih oblika. Simptomi moraju biti prisutni određeno vrijeme i u određenom broju da bismo mogli reći da osoba zaista pati od depresije i to procjenjuje stručnjak. Uz cjelodnevno tužno raspoloženje, neki od simptoma su i značajno smanjeno zanimanje ili uživanje u mnogim ili svim aktivnostima, značajne varijacije u težini i apetitu, nesanica ili prekomjerno spavanje, umor i gubitak energije, usporenost ili psihomotorni nemir, snažan osjećaj bezvrijednosti (ništa ne vrijedim kad mi nitko ne da posao) ili pak neodgovarajuće krivnje (sama sam kriva što mi ne daju posao, trebala sam nešto drugo studirati, trebala sam bolje učiti, roditelji su toliko u mene uložili, a ja sam im sad na teret i sl.). Tu je i smanjena mogućnost koncentracije i razmišljanja te neodlučnost, a mogu se javiti u najtežim slučajevima i suicidalne misli."
Kako si pomoći?
Profesorica za kraj upućuje na neke osnovne mehanizme, svojevrsnu kutiju za prvu pomoć u kriznim psihološkim situacijama. Navodi kako je važno pronaći podršku barem jedne osobe koja će nas poštedjeti pritiska i samo nas razumjeti. Važna je i dnevna rutina koja će osobi osigurati dovoljno sna, vrijeme za traženje oglasa i javljanje na njih, vrijeme za određene edukacije oko traženja posla, ali i redovitu prehranu i tjelesne aktivnosti, posebno u prirodi. "Bilo bi dobro smanjiti i društvene mreže ako smo skloni uspoređivati se s drugima i pritom se loše osjećati. Održavajte svoje stare interese ili nađite neku novu zanimaciju i aktivnost gdje možete naučiti nešto što vam može kasnije biti od koristi ili upoznati ljude koji će vam otvoriti nove vidike pri traženju posla. Naravno, ako ste jako loše potražite i stručnu psihološku pomoć, ali pritom izbjegavajte one koji vam nude brza i laka rješenja. Gotovo uvijek je potrebno raditi na nizu stvari iz nečije razvojne prošlosti i na različitim obrascima mišljenja koje je potrebno mijenjati, a to zahtijeva vrijeme i napor.
Najvažnije je samo ne biti nestrpljiv i ne gubiti nadu jer ako išta razvojna psihologija pokazuje, to je da postoje vrlo različiti životni, pa i karijerni putevi koji mogu biti uspješni, a da pritom idu vrlo različitim trasama i različitim tempom i brzinom. Mladim osobama je to iz njihove perspektive malo teže pojmiti ali je zato dobro da se raspitaju kod starijih koliko su oni čekali svoje prvo radno mjesto i kojim je putevima išla njihova karijera."
Na kraju dana, ako na sat i pol predavanja vrijedi akademska četvrt od petnaest minuta, onda si i nakon pet godina studiranja istim tim omjerom možemo priuštiti deset mjeseci traženja posla. To je prirodan, normalan i očekivani dio odrastanja. A rast, kao što smo naučili za života - boli. I baš kao i matura, vozački ispit ili težak prekid - tražnje posla i osjećaj beznađa grozni su dok traju, ali jednom kad prođu, zaboravit ćete da su postojali!
