Lijepo je kada netko a priori osvoji tvoje poštovanje. Jasno, svi ljudi na ovom svijetu zaslužuju da ih se startno poštuje i uvažava. Tako je bilo i s mojim susretom s Igorom Vukom Torbicom. Sjećam se da mi je Snježana Abramović Milković nekoliko puta istaknula da ga moram upoznati "jer je genijalac". Došao je i taj dan, pripremao je sada već gotovo kultnu predstavu "Hinkemann", a u onaj divni ZKM-ov sobičak, ušao je čovjek – integritet. Pristojno se predstavio, i na svako pitanje ozbiljno odgovarao. Bilo mi je to skroz nevjerojatno. Čovjek tek mrvicu mlađi od mene – zagledan u svijet, u svoj svijet, bistrog pogleda, izoštrenog kritičkog aparata – užitak razgovora, slobode ideja, etičnog promišljanja.
Sretali smo se kroz godine, u datom trenutku sam u sklopu svog projekta "Čitanje kazališta" u ZKM-u pozvao Tomislava Brleka i Ladu Čale Feldman da govore ususret njegovom Titu Androniku. Pojavio se. Redatelji se uglavnom ne pojavljuju, boje se da ih ta vrst razgovora neće preusmjeriti, uglavnom su tada na kraju procesa – imaju probe. Jednostavno se ne pojave. Dođu drugi ljudi koje eto zanima prošireno polje teatra, proširena "dramaturgija". Ljudi koje zanima razgovor o istini i istinolikosti izvedbene umjetnosti. On je bio taj. Došao je, slušao je, postavio je pitanje. Podržavao je nas, podržavali smo njega.
Nekad prije ili nekad kasnije ponovo smo razgovarali. Bio je tada u Beogradu i pisao mi je. Sjećam se da me opet iznenadio: ozbiljan, preozbiljan, odgovaran. Sretali smo se po gradu, mahali, rukovali. Pratio sam njegov ljudski (politički!) angažman protiv nove fašizacije naše zemlje i regije. Oduševljavala me njegova hrabrost, restrikcije koje je doživljavao – izostanak patetike.
U jednom razgovoru koji smo vodili 2017. za tjednik Globus na moje inzistiranje da se vratimo onome što je tematski obilježilo njegovu režiju do tada, a to je bio "mali", "sitni" čovjek. Malograđanin? Gdje je tragedija pojedinca suočenog s bešćutnošću i ravnodušnošću društva u fokusu, pitao sam ga da pojasni što mu se čini da omogućava "ravnodušnost"? Jedno sociološko istraživanje, u tom trenutku, pokazalo je da je termin "solidarnost" kod nas izbačena iz udžbenika odnosno reducirana na minimum. Torbica je tada rekao jednu istinu na koju se trajno moramo podsjećati, kojoj se moramo vraćati.
"Čovjek je posljedica djelovanja sustava, onda kada i on to odbija priznati. U tom smislu, čovjek je ono što mu je nužnost. A nužnost današnjice nas uči da gledamo svoja posla, da marimo za svoj dio, da mislimo na vlastito blagostanje. Ova je pojava kroz povijest bila manje ili više nepromjenjiva, ali nikad tako čvrsta i nikad tako fundamentalna kao danas. Na kraju krajeva, nikad čovjek nije živio u takvoj buci vremena u kojem je nemoguće skloniti niz pitanja ne bi li stigli do onih ključnih. Mi živimo u vremenu preusmjeravanja pažnje. S mojom generacijom, termin "solidarnost" je nestao a termin "ravnodušnost" je poprimio status dominantne emocije."
Zbogom, dragi kolega i hvala ti za sve.
Igor Vuk Torbica (1987.-2020.) kazališni redatelj, rođen u Drvaru, odrastao je u Rovinju, dok je veći dio odraslog života proveo u Beogradu gdje je završio kazališnu režiju i gdje je i radio. Neke od njegovih poznatih predstava bile su "Hinkeman", "Carstvo mraka", "Mizantrop", "Tartif", "Tit Andronik", "Bakhe", "Krvave svadbe". Tragično je preminuo u Rovinju.
