Najmlađi bi gledatelji, kad glumica Mirela Videk Hranjec progovori, mogli povikati; "Zlatokosa!". Iako se za njom ne vijori dvadesetmetarski stijeg duge plave kose, upravo je Mirela prije gotovo cijelog desetljeća pomogla jednu od omiljenih bajkovitih junakinja učiniti razumljivijom hrvatskoj dječjoj publici. Tada je priča između Zlatokose i najvećeg bandita u cijelom kraljevstvu, Flina Fakina, bila "vrlo zapetljana", ali njezina se junakinja nije prepuštala sudbini. Stvari je uzimala u svoje ruke (ili među pramenje svoje kose) i najvećeg šarmera pretvorila u najzaljubljeniju ptičicu.
Je li, poput Flina, i Dudek bio najveći zavodnik izmišljenog podravskog sela Gruntovec nismo pitali, no i njegova Regica jednako je snažna i odlučna, a Mirela se našla pred teškim, ali vrlo laskavim zadatkom da nakon sjajne izvedbe Smiljke Bencet u "Gruntovčanima" iz 1975., postane "Regica za 21. stoljeće" u predstavi koju su režirali Boris Svrtan i Rajko Minkovića, premijerno postavljenoj na Kermpuhovim daskama uvečer 8. ožujka. Za tu se predstavu, kako saznajemo, nije tražila samo "karta" već "izvedba više", a Mirelu taj uspjeh ugodno iznenađuje iako, kaže, na medijski interes nije navikla. "Ipak ja nisam javna osoba", ističe uz skroman smiješak.
No kakva osoba Mirela Videk Hranjec (1988.) jest, što ju je oblikovalo, kako se sa svojim ulogama povezuje i s čime se u svojemu poslu teško miri odlučili smo saznati u opuštenom razgovoru uz jutarnju kavu.
Odrasla si u Bedekovčini koja je, posebno u usporedbi sa Zagrebom, vrlo mala sredina. Koliko te ta prostorna skučenost oblikovala? Primjećuješ li poveznice između sredine u kojoj si odrasla i one u čijem postavljanju na scenu danas sudjeluješ?
Govorimo li o predstavi te odnosu grada spram sela, tj. Gruntovca spram Zagreba, mislim da se prije svega danas promijenilo selo, nije isto kao sedamdesetih godina kad su nastali prvi "Gruntovčani". Njegovi stanovnici su moderniji, nose dizajnersku odjeću, žene ne nose rupce nego frizure, imaju mobitele, ne žive samo od zemlje. Sve je isto kao i u Zagrebu samo s mnogo manjim brojem stanovnika. Tako da je Boris Svrtan morao uvesti mnogo promjena i prilagoditi predstavu današnjem vremenu. Dogodio se pomak, ali mislim da je to u redu jer taj je pomak i osvježio cijelu priču.
Naravno da je odrastanje u maloj sredini utkano u mene. Međutim, da je ijedna druga glumica odabrana za ulogu Regice, odigrala bi je s jednakim žarom, jer ta pripadnost manjoj sredini ne igra preveliku ulogu u razumijevanju lika. Meni je mnogo pomoglo, ali nije bilo presudno to što sam iz Bedekovčine. Odrastati u malome mjestu bilo je doista posebno. Donosi sa sobom bezbrižnost i naivnost, a to što ti nije sve nadhovat ruke tjera te naprijed, da budeš bolji od sebe i drugih. U mojem je djetinjstvu odlazak u Zagreb bio pojam, ne znam ni koji bi grad danas igrao tu ulogu. Možda New York jer niti London ili Pariz danas nisu ono što je nama nekoć bio Zagreb.
U smislu percepcije velegrada i svih njegovih sadržaja ili u smislu udaljenosti?
Oboje. Danas nam je sve toliko dostupno da ništa nije tako novo i zanimljivo, ljudi svakodnevno odlaze u London, Berlin ili Pariz, neki i po dva puta godišnje odlaze na udaljene destinacije. Više nam ništa nije nemoguće. Nekad smo s divljenjem pogledavali djecu koja su dolazila na vikend u Bedekovčinu, ali su bila "iz Zagreba". Tako mi se odlazak u Zagreb urezao u sjećanje kao nešto "veliko". U našim "Gruntovčanima" je on i danas "pojam" pa možda ipak imam poveznicu s time.
Dakle, nedostatak prilika i sadržaja u maloj sredini nisi doživjela kao nedostatak? Kažeš da te upravo to tjeralo naprijed…
To nipošto nije bio nedostatak, ono što nemaš, ne može ti nedostajati. Nismo znali kakav je osjećaj imati sve nadohvat ruke, ali zato mi je motivacija za odlaskom u kino ili kazalište, za svim stvarima koje su ovdje bile svakodnevne i uobičajene, bila vrlo visoka. U Bedekovčini smo pak često posjećivali knjižnice, odlazili na školske predstave i recitale, a mnogi su bili članovi dramske ili folklorne skupine pa i zborova. Druženje i zajedništvo bili su nam najvažniji. Pogledam li danas, ljudi u većim mjestima imaju sve nadohvat ruke, a ništa ne koriste jer im je toliko dostupno da stalno odgađaju. Samo u tome je razlika i drago mi je da nisam imala sve to.
A kada se pojavio prvi glumački impuls? Je li proizišao iz potrebe za kreiranjem stvarnosti koju nisi imala?
Ne, lik posve okrenut kreiranju bio je moj mlađi brat Mateo. On je oduvijek bio zabavljač, uveseljavao je goste i nitko se nije čudio kad se odlučio ozbiljno posvetiti glumi. Ja sam, s druge strane, bila vrlo introvertirana i moja je odluka da studiram glumu bližnjima došla kao iznenađenje iako su znali za moju ljubav prema njoj.
Što me privuklo? Povezujem to još s dječjom željom i potrebom za gledanjem crno-bijelih filmova. Oni su bili moja svakodnevica, izlaz i spas kad bih se zasitila male sredine. Pomagali su mi da prevladam osjećaj nedostatka, uz njih sam mogla otputovati. Filmove sam posuđivala u videoteci, gledala sam emisiju "Crno-bijelo u boji", uranjala u taj svijet, on je bio moja nedosanjana zemlja. I tako se iz sanjanja i maštanja rodila ljubav prema glumi.
Je li te neki film posebno obilježio, ponukao da glumu odabereš kao svoj poziv?
Svi filmovi Marilyn Monroe dugo su mi bili omiljeni, ona me kao glumica fascinirala. Bezbroj sam puta pogledala "Neki to vole vruće". U srednjoj školi su to bili "Gia" i američka verzija Godardovog "Do posljednjeg daha" s Richardom Gereom u glavnoj ulozi. Filmova je bilo mnogo, ali mislim da je sve počelo sa zlatnim dobom Hollywooda.
I ti i mlađi brat ste za svoj poziv odabrali glumu. Budući da roditelji obično priželjkuju neka "sigurnija" zanimanja za svoju djecu, kako su vaši roditelji reagirali na vaše izbore?
Nisu bili protiv. U mami i tati sam imala veliku podršku, nisam osjećala prisilu "moranja"“ ili nametanja zabrana. To mi je pomoglo da sama dovoljno jasno odredim što želim. Tata me po potrebi vozio i na satove glume u Gavellu kod glumice Vlaste Knezović. Godinu dana sam odlazila na pripreme. Oba su mi roditelji velika bila podrška, uvijek su govorili da je to težak život, ali mi ništa nisu branili i na tome sam im danas itekako zahvalna.
Nakon gotovo cijelog desetljeća bavljenja glumom, možeš li potvrditi njihove strahove? Je li to doista "težak kruh" sad kad imaš stalni angažman u Kerempuhu?
Da, ali tek posljednjih godinu dana nisam "slobodnjakinja". Naravno da je teško, tako je u svakom poslu, pogotovo u Hrvatskoj i pogotovo danas. Problem je u tome što je previše glumaca, premalo se poslova nudi i uvijek se isti ljudi izmjenjuju, a obavijesti o audicijama gotovo da i nema. Ponekad se pitam koliko sam sreće imala dobivši angažman u 31. godini života. Deset sam godina bila slobodnjak, ponekad sam radila jednu predstavu godišnje, a ponekad sam morala odbijati uloge jer su se događale istovremeno. U takvoj se situaciji boriš za svaku kunu, ljudi te prosuđuju. Glavom ti se roji tisuću pitanja, tisuću usporedbi. Takvo okruženje pogoduje stvaranju nervoze i svojevrsne netrpeljivosti među kolegama, ali to je razumljivo jer od nečega se mora živjeti, a posla je premalo. Ja sam uvijek radila i imala posla, nekad je to bila jedna, a nekad četiri premijere godišnje. Održala sam se zahvaljujući svojemu radu, predana sam poslu, ne shvaćam stvari olako i uvijek želim biti najbolja verzija sebe. Nije mi uvijek bilo lako, ali zato sam sad ovdje.
Donosi li to "ovdje" sa sobom i nekakva olakšanja?
Imam financijsku sigurnost, ali puno više radim pa imam puno manje vremena za obitelj. Ranije nisam imala dijete pa mi je gluma bila na prvom mjestu, a sad je to obitelj, kako god to zvučalo.
Koliko je teško u umjetnosti uskladiti privatno i poslovno?
Spašava me to što moj muž ima "normalno" zanimanje i radno vrijeme. Kad ja navečer odlazim na predstave, on ostaje s našim sinom. Bez obzira na rasporede, nemamo pomoć ni dadilje. Nemam ništa protiv toga, ali ponosim se time što sve uspijevamo sami. Bez obzira na količinu posla, ponekad sam i po nekoliko mjeseci slobodna od proba i mislim da u tome leži prednost mojeg zanimanja. Ljudi s uobičajenim radnim vremenom svoje večeri provode kod kuće, ali nemaju priliku za tako slobodna razdoblja.
Kažeš da je prvi glumački impuls bio sanjarski. Izvan umjetničkog svijeta često vlada romantična ideja o tome što umjetnost jest. No, što doista znači profesionalno se baviti umjetnošću?
Ljudi glumu pogrešno doživljavaju kao nešto "lako", često izvan profesionalnih krugova čujem da se mi "samo igramo". Da, mi se igramo, učimo i teško radimo da bi sve izgledalo kao igra. To je ono lijepo u ovome poslu, ali s druge strane postoje probe, različiti redatelji čije karaktere i ambicije moraš prigrliti kao da su oduvijek prisutne u tvojemu životu, na pozornici moraš ostvariti osjećaj bliskosti čak i ako ne "klikneš" s kolegom. Osim toga, glumački posao ponekad podrazumijeva život na cesti, nekoliko predstava tjedno u različitim gradovima uz, naravno, izvedbe u matičnom kazalištu. No najgori je osjećaj da te svatko može prosuđivati i reći ti što misli o tebi kao da se to njih tiče.
Koliko te ta izložena pozicija i spoznaja da je tvoj rad pod povećalom opterećuju?
Naravno da takve stvari određuju, bile su potrebne godine da se naučim nositi s time. I danas me zaboli kad čujem nešto podmuklo, upali mi se radar i počinjem se preispitivati. Glumac si svakodnevno postavlja tisuće pitanja i sam sebe izmoždi pitanjima o tome je li dovoljno dobar. Prolazi kroz proces od ljutnje i negiranja preko prihvaćanja pa do rasta. I ti momenti doista grade, ali trebaš imati zbilja debelu kožu kako bi se distancirao. To je dosta emotivan proces, ali svaki svaki se glumac mora naučiti nositi s time.
Je li svijest o mogućnosti tuđeg prosuđivanja bila izraženija s ulogom Regice? Prije tebe bila je samo jedna Regica i ona je bila antologijski lik. Koliko je opterećenje sa sobom donijela spoznaja da se radi o predstavi iz tvojega kraja?
Nije me bilo strah. Nisam htjela razmišljati o tome jer da jesam, samu bih sebe pojela. Usporedbe su uvijek prisutne pa sam se odlučila od njih ograditi. Svidio mi se lik, odlično je napisan i ima lijep dramski luk. Ta je žena po karakteru sušta suprotnost meni i ta je razlika stvorila prostor za ispitivanje granica jedne glasne i jasne žene sa stavom. Igrala sam se unutar tih granica, dobro sam se zabavila pa sam u radu zaboravila i na kritičare i na gospođu Bencet koja će, znala sam, pogledati premijeru. Drago mi je što nisam razmišljala o tome.
No je li, zbog predstavljanja vlastitog kraja, bila prisutna veća doza glumačke odgovornosti?
Bila mi je čast, ali nikad nisam "Gruntovčane" povezivala sa svojim krajem, iskreno, nisam na to niti pomislila. Oni su, kao i ja iz malog mjesta, ali to je Podravina, a ja sam iz Zagorja. Bilo mi je drago što su izabrali mene, ali mislim da bi velika čast, baš zato što je riječ o Regici bila i nekoj drugoj glumici iz, primjerice, Koprivnice ili Dubrovnika.
Predstava se najavljuje kao "Gruntovčani za 21. stoljeće". Je li onda tvoj lik "Regica za 21. stoljeće" i gdje se dogodio pomak?
Prvo i osnovno, Regica želi ići u Zagreb i svim snagama i silama tjera Dudeka iz Gruntovca. Ona je žena sa sela, ali u glavi nije seljanka. Ne bavi se seoskim špekulacijama i malverzacijama, one se događaju mimo nje, ne upliće se u njih. Modernija je upravo zbog toga što gleda svoja posla, što se brine i preživljava, ali i sanja. Možda danas u 21. stoljeću žene imaju mogućnost otvoreno željeti i sanjati. I mislim da je to nešto što žene sedamdesetih godina nisu mogle niti smjele. Morale su puno toga, a najviše baviti se djecom i kućom. Danas žene ne moraju. Mogu, ali i ne moraju. Imaju mogućnost izbora, a tu mogućnost koristi i Regica. Sve su druge karakteristike slične onoj "starijoj" verziji.
Je li u tom smislu Regica "neposlušna" žena? Nedavno su dodijeljene nagrade za "strašne" hrvatske žene. Vidiš li i Regicu kao jednu od njih?
Ne bih rekla da je neposlušna, više da zna što hoće. Može biti slično, ali i nije. Nekad mi se čini da je u našem patrijarhalnom društvu samosvijest sinonim za nepsoluh, a posebno ako se kose pojedinačne želje s društvenim normama.
Zazirem od izgovaranja toga da je Regica feministički lik u našoj književnosti. Ali ima takve osobine, ona je žena sa stavom, zna što hoće i u tome je čvrsta, jasna i nepokolebljiva. Brine se za ženska prava. Zapravo, bolje rečeno, brine se za sebe i to je po meni najjače postojeće oružje. Opet se oslanjam na predstavu u kojoj su ostale žene tako poslušne i podatne svojim muževima što je čak i danas ponekad teško gledati. Mislimo da smo u današnje vrijeme prevladali neke stvari, ali zapravo nismo. Regica nikome ne dopušta da se prema njoj odnosi na njoj neprihvatljiv način i najveća je blagodat što, budući da to ne dopušta, nitko se prema njoj onda i ne odnosi na takav način. Mislim da je zbog toga posebna, neposlušna, ali s punim pravom i uvjerenjem. Iako fiktivan lik, trebala bi biti primjer svim ženama. Jer trebamo se zapitati koliko takav stav izvire iz nas, a koliko iz okoline.
Rekla si da je Regica karakterno različita od tebe. Uspijevaš li i želiš li uopće dio takvih drugačijih uloga upisati u svoju osobnost? Služe li oni kao svojevrsna nadgradnja?
Ne proživljavam svaku ulogu tako duboko, ali Regica me sasvim zaokupila. Svakom glumcu se uloga dogodi u određeno vrijeme, baš kao da ti je suđena. Tako je i Regica došla meni. Iskreno, nikad ne bih rekla da ću se u njoj baš toliko pronaći pa to moram zahvaliti redatelju Borisu Svrtanu koji je u meni prepoznao i vidio nešto što ni sama nisam znala da imam. Ali dajem se u svaku ulogu, nikad ne radim odmak od lika i iz uloga "posuđujem" ono što mi u tom trenutku "treba" i u privatnom životu. Primjerice, privatno sam vrlo povučena i naivna pa često ostajem po strani, događalo mi se da me ljudi preskaču, gaze i slično. Kroz rad na ulogama bolje sagledavam te situacije, ponekad se dogodi da Regica "iskoči" i zauzme se za mene, kaže stvari koje sama ne bih rekla. S vremenom se to utka u tebe i više ni sam ne znaš tko progovara iz tebe, samo se oblikuješ i rasteš.
U nedavnom mi je razgovoru Jan Lauwers, osnivač izvedbene skupine Needcompany kazao kako tradicionalnom kazalištu ponajviše zamjera opterećivanje glumaca izvedbama nekoliko različitih predstava istovremeno. Na stranicama svojeg matičnog kazališta trenutno si navedena u njih čak šest. Koliko je to opterećenje doista prisutno?
I jest i nije teško. Upravo sad, dok smo bili posvećeni probama "Gruntovčana", imala sam mnogo izvedaba "Cabareta Preko veze“. Uloge koje u tim predstavama igram sušte su suprotnosti jedna drugoj: Regica je čvrsta i snažna žena snažno izraženih snova, na podravskom narječju. U drugoj predstavi igram mladu glumicu, drčnu Dubrovčanku cijelog života praćenu obiteljskim problemima koja ne preže ni pred čime kako bi dobila ono što želi. Dijalekti su mi se miješali, nastala je svojevrsna smjesa, nisam mogla pronaći centar iz kojeg bih krenula s tom drugom ulogom. Toliko sam ušla u Regičin lik da nisam uspijevala pronaći alate za ulaženje u drugi karakter. Nije uvijek tako, ali kad se dogodi vrlo je iscrpljujuće.
Naposljetku, premijera je iza tebe. Kakvi su dojmovi? Osjećaš li olakšanje? Imaš li sad osjećaj da su sve iscrpljujuće probe bile vrijedne truda?
Naravno, olakšanje je prisutno, ali još nisam posve odahnula. Svi smo još u povišenom stanju. Premijera je uvijek stresna, ali kad prođe svi ćemo se moći igrati i biti posve bez osjećaja pritiska. Zadovoljna sam, mislim da sam napravila lijepu ulogu i dobila sam lijepe povratne informacije. Dalje je na publici i to će nam biti najvjerniji pokazatelj je li ono što smo radili vrijedilo.