Elif Shafak (49) često opisuju kao najpoznatiju tursku književnicu i neustrašivu borkinju za jednakost i slobodu govora, koja je zbog svojih stavova došla u sukob s represivnom vladom turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Njezin novi roman, "Otok nestalih stabala", objavljen u izdanju Hena.coma - prvi nakon uspješnog "10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu" iz 2019., koji je ušao u uži izbor za nagradu Booker - svakako je politički.
Roman se bavi nasiljem i gubitkom, ali i strastvenom ljubavnom pričom u kojoj je jedan od glavnih likova nježno i pronicljivo drvo smokve. Izraslo iz grane koju je glavni lik Kostas prokrijumčario s Cipra u London nakon što su on i njegova partnerica Defne otišli s otoka u potrazi za novim početkom. Drvo smokve prvotno je raslo u taverni gdje su se Kostas, grčki Cipranin, i Defne, turska Cipranka, nalazili kao tinejdžeri svjedočeći lijepim, ali i tragičnim događajima. Njezini romani oduvijek su se bavili i političkim pitanjima pa nije čudno što je imala problema s vlastima. Shafak se u London sa suprugom, novinarom, i dvoje djece doselila prije deset godina, nakon što je zbog romana "Kopile Istanbula" završila na sudu jer je "uvrijedila svoju zemlju" te joj je prijetila trogodišnja zatvorska kazna.
- U Turskoj sve može biti problem. Bilo da govorite o povijesti, svakodnevnim stvarima ili seksualnosti. Za bilo što vam mogu suditi - kaže Shafak koja ističe da se ondje u svakom trenutku mogu izgubiti teško stečena prava.
Vaš roman je puno više od zabranjene ljubavne priče. On se dotiče identiteta, prirode, nasilja, suočavanja s nasilnom prošlosti.
- Oduvijek me privlačilo pisati o granicama i podjelama, a Cipar je uvijek bio u mome srcu. Jako dugo sam željela napisati ovu priču, ali nisam znala kako joj pristupiti. Prošlost se još isprepleće sa sadašnjosti pa sam se pitala kako ispričati priču dok je još uvijek prisutno toliko boli i nepovjerenja s obje strane. Roman govori o odvojenosti, melankoliji egzila, no istodobno predstavlja fizičku vezu između prošlosti i sadašnjosti za kćer glavnih likova rođenu u Londonu, koja na početku romana ne zna ništa o tajnama i zajedničkim traumama svojih roditelja.
Zašto ste odabrali Cipar za mjesto radnje?
- Dugo sam željela pisati o Cipru i nevoljama te zemlje. U Europi i dandanas imamo podijeljeni glavni grad Nikoziju. Pitanje je bilo kako pristupiti tom spornom teritoriju. Nisam se usudila. Ta rana je bila otvorena, sve dok nisam pronašla jedno drvo. Nakon toga sam se osjetila spremnom da napišem priču. To drvo smokve dalo mi je priliku da razmislim o korijenima - u metaforičkom i doslovnom smislu.
Zanimljivo je da ste za naratoricu u romanu odabrali upravo drvo smokve koje spominjete.
- Smatram da je ta smokva puno življa i čulnija nego što mislimo. Drveće je mudro, dulje živi od ljudi, više toga je vidjelo. Svaki dan prolazimo pored njih, ali zapravo ih ne primjećujemo. Kao ljudska bića možemo puno toga naučiti od njih. Drveće je veoma inteligentna vrsta. A mi smo uvjereni da smo centar svijeta, da smo superiorniji svim bićima, mislimo da smo vlasnici našeg planeta, a zapravo nismo. Zbog naše pohlepe i načina na koji uništavamo klimu, neravnopravnosti u našem društvu, jednoga ćemo dana samo nestati, ali drveće će i dalje postojati. Nadživjet će nas. Trebamo biti skromniji kad govorimo o drveću, trebamo učiti od njih i slušati ih, jer priroda neprestano govori.
Kako ste se pripremali za tu knjigu. Jeste li razgovarali s ljudima, čitali...
- Znatiželjna sam čitateljica. Volim učiti o novim stvarima, ali čitam sve što mi dođe pod ruku. To može biti knjiga o komarcima ili leptirima. Ne isključujem nijedno polje znanja i jako volim učiti iz beletristike i publicistike. Naravno, književnica sam i fikcija je bliska mome srcu. No jednako volim interdisciplinarni rad i učenje i žao mi je kad čujem da neki čitatelji, i to najčešće muškarci, kažu da ne čitaju beletristiku jer nemaju vremena za takvu literaturu. Jer žele razumjeti svijet pa čitaju literaturu o politici, povijesti... I često kažu da njihove supruge ili partnerice čitaju fikciju. Smatram da je to veoma ograničen način gledanja. U fikciji postoji mnoštvo toga - i povijesti, i ekologije, tehnologije... Učimo više kada smo intelektualni nomadi, kada odbijamo ostati u jednoj zoni. Takvo čitanje razvija emocionalnu inteligenciju, empatiju. To je ono čemu nas i fikcija uči, da imamo neki izazov. Volim eklektične i raznolike knjige.
Čita li vaš suprug beletristiku?
- Čita, no možda ne toliko kao ja. Mislim da moramo nadići te spolne barijere. Primijetila sam da moju novu knjigu čita dosta muškaraca, pogotovo mlađih. Mladi muškarci su drukčiji i žele nadići te klišeje, pa zato češće biraju fikciju.
I onu ženskih autorica?
- Naravno. Moramo ih učiti da nas više čitaju.
U vašoj knjizi hrana je povezana s nacionalnim identitetom, ali tako je svagdje na planetu. Grci i Turci imaju ista jela koja drukčije zovu i polažu pravo na njih.
- Na Bliskom istoku i duž Mediterana imamo rat baklavama. Libanonci je zovu libanonska, Sirijci kažu da je njihova, pa se upetljaju Turci koji tvrde da je njihova, a Grci da pripada njima. Ljepota je u tome što baklava nije ničija. Ona je svačija, jer hrana putuje, ona ne mari za granice, nacionalizam ili vjerske sukobe. Hrana je mnogo više od toga. Ona doista povezuje. Volim čitati o povijesti kolonija, obraćam pozornost kako hrana i rituali vezani uz nju putuju kroz kulture. To me jako zanima.
Lik Meryem, koja je izvrsna kuharica, svojoj nećakinji Adi kaže da hrana povezuje ljude.
- Upoznala sam žene poput nje, koje vjeruju da bi, kada bi svi sjedili za istim stolom i dijelili istu hranu, stvari bile puno lakše. Bolje bismo se razumjeli. Bilo bi manje ratova, neprijateljstava. Možda je to naivna misao, ali ima neke istine u njoj jer je lakše mrziti nekoga koga ne poznajete. Kad sjednete jedan pored drugoga, pogledate osobu u oči i dijelite obrok s njom, shvatite da nismo tako različiti. Hrana zaista može približiti ljude. Žena poput Meryem kroz hranu kompenzira ono što ne može izgovoriti naglas. Trudeći se nahraniti što više ljudi, ona se pokušava izraziti. Tako da hrana može biti i svojevrsni jezik.
Slično je i s praznovjerjem, koje se spominje u knjizi. Jeste li praznovjerni?
- Zanima me usmena predaja diljem svijeta i to područje intelektualci ponekad podcjenjuju. Ja želim da moje pisanje bude most između pisane riječi i usmene predaje. Možda je to zato što me odgojila baka koja je bila vrlo tradicionalna i praznovjerna. Iako se nije školovala jer je bila žensko, svejedno je cijelim bićem podržavala školovanje žena - svoje kćeri, a onda i unuke. Bila je jako mudra. To ne znači da je sve što je napravila bilo ispravno, ali imala je intuitivno znanje i sjajno je pričala priče. Uz nju sam naučila da postoje ljudi na ovome svijetu koji nemaju formalno obrazovanje, ali su svejedno mudri. Ja zaista volim knjige. Posvetila sam im život, ali istodobno postoje oni sa svojim prestižnim diplomama koji su prazni iznutra. Različiti su načini stjecanja znanja. I moramo ih biti svjesni, tako da volim usmenu predaju, a praznovjerje je dio toga, što ne znači da se slažem s tim, ali ga ne podcjenjujem. Ono je često poput jeke naših strahova s kojima se ne znamo nositi. Da bismo razumjeli društvo, moramo pridavati pozornost usmenoj predaji. Pa čak i praznovjerju.
Ne postoji narod koji ne nosi određeni teret prošlosti. Jedan od njih su i nestali. Vi se time bavite u svojem romanu.
- To je vrlo teška tema, ali i naša stvarnost. I ne događa se samo na Cipru, nego i u brojnim drugim zemljama - od Argentine i Čilea, preko Španjolske do Bosne, u Iraku. Sve je to rezultat etničkog nasilja, genocida ili autoritarnih društava. Na Cipru je UN osnovao Odbor za nestale gdje prvi put grčki i turski Ciprani rade zajedno kako bi našli svoje mrtve. Zanimljivo je da su u tom Odboru većina volontera žene. To su ljudi koji nam daju nadu da budućnost može biti bolja. Uvijek me zanimalo na koji način društva mogu ozdraviti, kako izgraditi bolje sutra za sve. A to ne možemo ako se ne suočimo s prošlošću.
Dotaknuli ste se i suicida. No nismo dobili odgovor na pitanje je li Defne namjerno umrla.
- To sam svjesno učinila jer postoje različiti načini kako prestati živjeti. Ponekad se ljudi polako ubijaju, primjerice opijanjem. Mnogo je načina samodestrukcije. Namjerno sam izostavila riječ samoubojstvo. To prepuštam čitatelju, ali ono o čemu sam željela govoriti je važnost mentalnog zdravlja. To nas sve pogađa. Zanimaju me intergeneracijske traume koje pogađaju ljude i ostavljaju trag na njima. Ja to nazivam naslijeđenom boli. Ponekad ju i mladi ljudi nose u sebi. To je bol njihovih predaka.
Samoubojstvo je i dalje tabu, tobožnja obiteljska stigma. Članovi obitelji često osjećaju krivnju, pitaju se jesu li mogli više učiniti. No Kostas, Defnin suprug, se nosi s boli, ali nije ljut na nju, kao da razumije zašto je odlučila umrijeti.
- Kako može biti ljut na nju kad zna kroz što je sve prošla. Pogotovo bez njega. Kostas također nosi tugu, ali ju izražava na drukčiji način - povezujući se s prirodom, razgovarajući s biljkama i drvećem. Nije mu lako govoriti o osjećajima. Puno je zatvoreniji od Defne. Obitelji se s tim emocijama nose na različite načine. Kostas suosjeća s biljkama i njihovom patnjom. Baš kao i sa životinjama i ljudima. Defne pak smatra da je ljudska patnja gora. Vrlo su različiti.
Što mislite zašto je Defne to učinila?
- Trudim se ne osuđivati svoje likove. Pokušavam ih razumjeti. I kod pisanja više volim postavljati pitanja nego davati odgovore. Ne volim kad književnici imaju potrebu docirati. Posao pisca je da postavlja pitanja i stvara otvorene prostore gdje se različita mišljenja mogu čuti, a odgovore ostaviti čitateljima. Odgovori će kod svakog biti drukčiji, ali meni je puno važnije razumjeti svoj lik.
Zašto je tako teško prihvatiti krivnju i grijehe očeva i biti u stanju govoriti o njima? Kad ste vi to učinili, postali ste nepoželjni u Turskoj.
- Kada sam napisala "Kopile Istanbula", bilo je to vrlo teško razdoblje za mene jer je u Turskoj genocid počinjen nad Armencima veliki tabu. I ako propitujete ili govorite o tome, lako vas se može proglasiti izdajnikom. Mnogo ljudi ne zna ništa o svojoj povijesti. Turska ima bogatu povijest, ali smo društvo koje se bori s kolektivnom amnezijom. Nemamo pamćenje kad su takve stvari u pitanju. Postoje praznine koje su popunjene nacionalističkim i islamističkim interpretacijama povijesti. Često slušamo o velikoj imperijalnoj prošlosti. No priče o carstvima se mijenjaju ovisno o tome tko ih pripovijeda. Ali nikad ne čujemo priče o manjinama, o ljudima koji nemaju pristup moći i jednakosti. Svi ti glasovi su zaboravljeni. Moramo razgovarati o povijesti na puno suptilniji način. Na kraju dana, kao što ste i sami rekli, svaka nacija ima svoju službenu povijest. Ali ako u zemlji u kojoj živite postoji demokracija, možete ući u knjižaru i bez problema kupiti knjige koje propituju službenu povijest. A autori tih knjiga nisu proganjani. U demokratskim društvima novinari pišu o neispričanim dijelovima povijesti. Ti novinari također neće završiti u zatvoru. Tamo gdje nema demokracije, postoji samo jedan narativ, i on dominira kompletnim javnim prostorom. To je velika razlika između demokratskih društava i onih autoritarnih.
Posjećujete li Tursku?
- Ne više. Kao što vjerojatno znate, Turska nije jednostavna zemlja za pisce, novinare, intelektualce, karikaturiste. Za pisanje je potrebna sloboda govora, a toga u Turskoj nema.
Imate li obitelj koja živi ondje?
- Imam obitelj i prijatelje. Jako sam vezana za Tursku, volim je. Volim ljude, ali ne volim njezine političare.
Živite u Londonu, imate britansko državljanstvo, no žudite li za zemljom svojeg djetinjstva?
- Da, i mislim da ću tu žudnju osjećati gdje god bila. Postoji određena melankolija. Egzil, imigracija, izmještanje... Vjerujem u višestruko pripadanje. Naravno, ja sam Istanbulka, ali sam također vezana za Balkan, Bliski istok... Smatram se Europljankom. Vezana sam za Englesku jer sam tu našla puno više slobode za pisanje. Ali također se osjećam građankom svijeta. To se u Turskoj nikada nije poticalo. Naprotiv.
Razgovarate li sa svojom djecom o tome? Primjerice, vaši likovi Defne i Kostas pokušavaju zaštititi kćer koja je rođena u Londonu od svoje prošlosti.
- Svakako. Oni su puno angažiraniji. Postavljaju pitanja i znatiželjni su. Jako me zanimaju te intergeneracijske razlike. Ono o čemu prva generacija ne voli pričati, svaka sljedeća je gladna informacija o svome identitetu.
Što mislite kako ljudi mogu prebroditi životna razočaranja?
- Ona postoje i ne možemo ih u potpunosti izbrisati, to je dio života. Ne postoji apsolutna sreća. To je mit. Život je kombinacija mnogih svari. Važno je učiti iz svojih pogrešaka i razočaranja. I raditi ono što doista volite. Ima jedan Rumijev stih koji kaže: Ako radiš ono što voliš, vidiš život u potpuno drugom svjetlu. Bez obzira na to jeste li pekar, odvjetnik ili pisac. Ja volim pisati priče.
Kako je bilo odrastati u Turskoj i potom otići na Zapad. Jeste li kao žena uočili neke važne razlike?
- Postala sam svjesna spolne neravnopravnosti u ranoj dobi. Pogotovo jer sam odrasla s majkom. Nisam odrasla u tipičnoj obitelji. Odgojile su me dvije žene - mama i baka. Mama je puno radila. Živjela sam gledajući kroz kakve je teškoće prolazila kao razvedena žena. Tako da sam bila svjesna toga još od djetinjstva. Rođena sam u Francuskoj, no moji roditelji su se rastali. Otac je ostao u Francuskoj, a mama me odvela u Tursku. Oca nisam često viđala. Imala sam osjećaj nepripadanja, ali budući da sam promijenila nekoliko različitih kultura mogla sam promatrati živote žena i gubitak njihovih prava. Za mene je feminizam iznimno važan, baš kao i spolna ravnopravnost.
U svjetlu onoga kako se žene i danas tretira - od razlike u plaći do povećanog broja seksualnog nasilja nad njima - hoćemo li ikada biti slobodne?
- Vrlo je teško jer budućnost ne mora nužno značiti boljitak. Čovjek bi pomislio da će sutrašnjica biti bolja, ali za takvo što nema garancije. Nekad društva mogu otići unazad. Kao što se, recimo, desilo u Turskoj. Rast nacionalizma, vjerskog fundamentalizma i populizma nikako ne pogoduje ženama. Mi žene moramo biti oprezne, trebamo biti zabrinute, jer kad demokracija bude dovedena u pitanje, najprije će žene i manjine izgubiti svoja prava. I zato moramo braniti demokraciju, pluralizam i inkluziju. Ovo je doba kada se moramo više povezati kao žene, ne možemo prava uzeti zdravo za gotovo, čak i u razvijenim zapadnim društvima sve se jako brzo može promijeniti. Potreban nam je feminizam, ali i sestrinstvo na globalnoj razini.
Kakva vam je dnevna rutina kad pišete?
- Nemam je. Mislim da jedino muški pisci imaju privilegiju rutine, svi ostali žongliraju. Pišemo kad god možemo. Ponekad ujutro, ponekad noću, ovisno o životu, djeci... Žene stalno moraju žonglirati. Ali svaki dan čitam. Nisam baš društveno biće. Iako volim javne događaje, po prirodi sam introvert. Volim se povući u svoj svijet i pustiti si glasnu heavy metal glazbu.
Vaši romani istražuju diskriminaciju između različitih skupina: neprohodne granice između muškaraca i žena, muslimana i kršćana. Jeste li bili diskriminirani?
- Naravno. Nemoguće je izbjeći diskriminaciju ako ste žena. Toliko je načina da budete diskriminirani. Nekad je to otvorenije, nekad suptilno i skriveno. Nemoguće je biti književnica u Turskoj i ne osjetiti mizoginiju, patrijarhat i seksizam. Pojedinci će omalovažavati vaš rad. Žene se u patrijarhalnim društvima počinju poštovati tek kad ostare. Sve sam to osjetila. To je ono što patrijarhat radi ženama i zato pišem o tim temama.
Imate iskustvo života između dviju zemalja i njihovih kultura. Jeste li se kada osjećali kao autsajder?
- Da. Taj mi osjećaj nije stran. Biti autsajder, ona druga. Iz različitih sam razloga često osjećala da se nalazim na periferiji društva, bez obzira na to gdje živjela. Kao spisateljica obraćam pozornost na periferiju. Želim dati glas onima koji ga nemaju. Ispričati priče koje ne čujemo. Margina društva je ono što me najviše zanima i zato u mojem radu manjine imaju važnu ulogu. Valjda zato što sam i sama iskusila isto.
Kako ste preživjeli lockdown?
- Bilo je izazovno i mislim da smo svi pogođeni lockdownom i pandemijom, i nesigurnošću koju nosi. Zato moramo govoriti o mentalnom zdravlju. O tjeskobi i depresiji. Moramo biti iskreni i otvoreni o tim stvarima. Na početku lockdowna vidjela sam tvitove nekih izdavača koji su napisali da su pisci jedini kojima lockdown neće teško pasti. Iako radimo od doma, nije bilo nimalo lako. Velika je to razlika. U tim trenucima gledate kako se svijet mijenja, ljudi umiru, nejednakost je sve izraženija, prisutan je nacionalizam cjepivima, milijuni ljudi nemaju pristup cjepivima. Teško je biti imun na patnju. Preispitivala sam sebe i ono čime se bavim. Pitala sam se je li bitno hoću li pronaći pravi sinonim ili savršenu rečeničnu konstrukciju dok ljudi umiru. Bilo je to egzistencijalno propitivanje, što mi je pomoglo u pisanju ove knjige. Pandemija mi je pomogla i da se ponovno spojim s prirodom.
Kamo ćete najprije otputovati kada ovo pandemijsko ludilo utihne?
- Volim putovati i volim upoznavati svoje čitatelje diljem svijeta. Nevjerojatno je kako se možete osjećati kao kod kuće na mjestu čiji jezik ne razumijete. Mnogo sam toga naučila zahvaljujući putovanjima. Ne znam koja će biti prva zemlja koju ću posjetiti, ali nedostaju mi putovanja. Možda će zvučati kao klišej, ali također vjerujem da kad fizički ne možemo putovati i dalje možemo putovati putem knjiga.
Trenutačno se borimo s pandemijom, ali stručnjaci upozoravaju da je klimatska promjena najveći izazov za čovječanstvo.
- Neupitno je da je klimatska kriza najveća egzistencijalna kriza s kojom se čovječanstvo suočava. I nemamo previše vremena. Moramo zajedno raditi na tome jer je riječ o globalnom izazovu. S takvim izazovima se ne možemo boriti nacionalizmom, ne možemo rješavati probleme izolacionizmom. Želja za promjenom doći će od samih ljudi. Ne od političara, nego običnih ljudi jer je krajnje vrijeme za globalnu solidarnost i buđenje.
