Otkud uopće dolazi ta poznata latinska krilatica - mens sana in corpore sano - odnosno "u zdravom tijelu zdrav duh"? Prvi ju je upotrijebio rimski pjesnik Juvenal, aludirajući svojim stihom na to kako su "zdrav duh i zdravo tijelo" nešto na čemu treba biti zahvalan, nešto čemu treba smjerati. Koje stoljeće prije u antičkoj Grčkoj kombinacija lijepog i dobrog smatrala se idealom, a podrazumijevala je simetriju i proporciju - ravnotežu u fizički lijepom kao i u unutarnjem dobru, odnosno moralu. Do ideala bi se dolazilo tjelesnim odgojem, dakle tjelovježbom, i intelektualnim razvijanjem uma. Jedno bez drugog bilo je nepotpuno, a jedno s drugim - kruna ukupne vrline. No ni stari Grci ni rimski pjesnici nisu mens sana in corpore sano shvaćali onako kako mi danas shvaćamo tu izreku. U našem ju se jeziku doživljava kao uputu koja nalaže da će, ako dovoljno vježbamo i živimo zdravo, uslijediti i cjeloživotno samopouzdanje i mentalna, odnosno duhovna stabilnost.
Iako na prvi pogled to može biti istina, jer svi smo svjedočili tome koliko se čovjek dobro osjeća čim izađe iz kuće, ode u šetnju, popne se na brdo ili odradi trening plivanja, situacija nije jednostavna i zato se o njoj danas, u vrijeme kada na društvenim mrežama sve težimo pojednostavljivati i svoditi na brzošireće narodne krilatice, mora razgovarati. Slažem se s time da su kretanje, sport i tjelovježba prvi koraci koje čovjek mora poduzeti, iako protiv svoje volje, ako se osjeća psihički loše i umorno. Zdrava hrana utječe na svaku stavku našeg života; ako damo organima priliku da se odmore tako što ih hranimo zdravo, sigurno je da će i um biti bezbrižniji. Ako tijelo održavamo pokretnim, fleksibilnim i snažnim, sigurno je i da će mašta teže pronalaziti razloge za strah. Riječ je o čistoj biologiji, gdje svako pretjerano analiziranje postaje suvišno. Dapače, u staroj su Grčkoj govorili kako je zdrava osoba ona koja je dovoljno intelektualno i tjelesno okupirana da nema prostora za razbibrigu. No, gdje bismo bili kad bi stvari bile tako jednostavne. Uz kvalitetnu rutinu, rezultati koje donosi trening stižu brzo, a ostaju dugo, no isplati se preispitati poznatu sintagmu i dokučiti je li zdrav duh posljedica ili je barem djelomično preduvjet za postizanje zdravog i lijepog tijela.
U ovo vrijeme kada smo svi već pomalo opasno ovisni o internetu i društvenim mrežama, među ljudima se gomilaju osjećaji nesigurnosti i anksioznosti. Kolektivno smo neodlučniji, koncentracija nam je sve manja, a disciplinu i rutinu teško je održati i ustabiliti. Daleko od toga da se organiziramo dovoljno kvalitetno da od toga imaju koristi i naše tijelo i naš duh, često se uhvatimo kako zavidimo ljudima samo na tome što svaki dan uspiju pojesti doručak prije posla. U tom kontekstu, početi vježbati (ako kroz život već nismo stekli tu naviku) izuzetno je težak zadatak. Znamo da uz uvođenje redovitih treninga najčešće ide i promjena čitavog stila života. Pokrenuti jednu takvu inicijativu znači naglo skočiti u nepoznato, u svijet u kojem nam prijeti ono čega se grozimo. Neuspjeh, primjerice. Iznevjerena očekivanja. Znoj, umor i preopterećenost. Samosvijest. Strah. Da ne govorim o izlaganju pred drugima, o dolasku na mjesto - bila to teretana, studio za jogu ili nasip - gdje ćemo se osjećati opkoljenima i razoružanima, a svaka osoba oko nas bit će poput odraza našeg neznanja i naše nedostatnosti.
Taj osjećaj da svi gledaju nas, da nam se svi smiju jer s dvadeset ili trideset i nešto godina ne znamo pravilno trčati nije baš lako prebroditi, osobito ako imamo problem s vlastitom vizijom sebe. Također, ako naši mentalni obrasci razmišljanja obiluju samokritikom i nesigurnošću, znatno smo skloniji odgađanju planova i prokrastinaciji, traženju svih mogućih izgovora kako bismo i ovaj put rekli "od sutra", kako bismo si opravdali izostanak s još jednog treninga. Ako pretpostavimo (a brojna istraživanja i osobna iskustva to potvrđuju) da tjelesno aktivan i zdrav život zaista vodi ka zdravijem umu, vrlo je važno naglasiti da to iziskuje puno truda i rada, što prije svega zahtijeva naprasit izlazak iz zone komfora, a zatim i dugotrajno stjecanje i održavanje discipline. A to pak znači da je za stjecanje zdravog tijela upravo zdrav duh nulta i osnovna točka.
Točnije, za zdravo i snažno tijelo potrebna je velika (i realna) želja da bi se ono izgradilo. Osoba koja želi vježbati ne mora u startu biti "na ti" sama sa sobom, razumjeti se, voljeti i poštovati, ali mora to barem željeti ostvariti. Nije poanta početi vježbati da bismo se prestali mrziti, jer ako se mrzimo na prvoj stepenici, mrzit ćemo se i na zadnjoj. I dok budemo u naponu naših snaga, i kad oborimo vlastite rekorde – sve do jednog, uvijek će nam za vratom titrati onaj glasić koji će nas uvjeravati da ni ovo nije dovoljno, a naša će tijela uspoređivati s nerealnim standardima.
Zato je ravnoteža ključna. Zamislite dijete koje se popelo na visok i uzak zidić. Kretat će se polako, raširenih ruku, korak po korak. Istraživat će kako njegovo tijelo reagira na takav oblik pokreta. To se zove traganje za ravnotežom, i poprilično slično izgleda i u ovom našem kontekstu. Treba hrabro, ali oprezno pristupiti novim izazovima i suočiti se sa svojim nedostacima, a slabostima i unutarnjim demonima reći: "Prihvaćam vas, ali vas i želim pobijediti." Treba ravnotežu tražiti rukama i nogama, opreznim koracima, ali s jasnim ciljem u vidu.
Mentalno zdravlje potrebno je održavati, a održava ga se, prije svega, malim ciljevima. Realnim pristupom. Ostvarivim očekivanjima. Konkretnim uzorima i primjerima. Nemamo ništa od toga da kao ideal gledamo onu jednu djevojku koja stalno nešto jede, a i dalje je mršava. Nemamo ništa ni od toga da se nakon nekoliko tjedana napornih treninga zamišljamo na postolju ili poziciji autoriteta. A vrlo često nemamo previše koristi ni od toga da si na sliku zaslona postavimo fotografiju neke ljepotice u bikiniju koja je na svojem izgledu počela raditi prije deset godina i uložila u njega sve svoje vrijeme i svu svoju ušteđevinu.
Sve navedeno pišem iz vlastitog iskustva, jer sam se na svaku od ovih pogrešaka i sama spotaknula. Moj sportski portfolio sadrži gomilu iracionalnog samoprijezira, precijenjenih uzora, idealiziranih trenera, prevelikih zalogaja, neosnovanih nada i nepotrebne zavisti. I svaka je od tih stavki bila prisutna i onda kada sam izgledala najbolje i trenirala najviše, i onda kada sam bila na pauzi prouzročenoj zasićenjem od treninga. Život je komplicirana pojava i ne treba zaboraviti da u dvoranu sa sobom nosimo i vreću punu vlastitih problema i emocija te da jedan čučanj više ili manje ne može promijeniti ono što jesmo u suštini. Ono što je važno i na što i samu sebe neprekidno podsjećam jest – osviještenost. Osvijestiti ono o čemu razmišljate izravan je napad na iracionalnu viziju vašeg tijela. Pokušajte sliku koja vam je pred očima makar na silu sagledati što objektivnije, jer moć koju samokritičnost ima nad našim osjetilima naprosto je nevjerojatna.
I uvježbana i utrenirana osoba može biti preopterećena, nesigurna, anksiozna i depresivna. U tom su slučaju u pitanju duboki misaoni procesi i repetitivni obrasci negativnog razmišljanja koji više nemaju veze s tjelesnim aspektom našeg identiteta. Prisjetimo se samo Olimpijskih igara 2020., odnosno 2021., kada se Simone Biles, najperspektivnija američka gimnastičarka, osvajačica brojnih olimpijskih i svjetskih odličja, naglo povukla s natjecanja otkrivši da se bori s raznim oblicima narušenog mentalnog zdravlja. Brojni profesionalni sportaši svojim ponašanjima, izjavama i performansima pokazuju da sport na psihu može djelovati i izrazito negativno. Ovdje može biti riječi o fizičkoj pretreniranosti koja narušava i mentalno i tjelesno zdravlje, ali i o kombinaciji suludo frenetičnog načina života i konstantnog pritiska, što pak vrši posljedice na tijelo.
U kontekstu aktivnog ili amaterskog bavljenja fizičkom aktivnošću tjelovježba pozitivno utječe na ljudsko samopouzdanje i to je gotovo pa neosporivo, ali ako naše oči vide sliku iskrivljeno, tada dodatni napori uloženi u vježbanje mogu biti i kontraproduktivni. Vježbati previše nije dobro ni u kojem kontekstu – i odmor je sastavni dio treninga – ali pogotovo je loše onda kada se time pokušavamo kazniti. Ponovno se pokušajte usporediti s djetetom (kažu da je kako bismo zavoljeli sami sebe, potrebno naučiti razgovarati s djetetom u sebi): u odgoju ćete izbjegavati prijetiti djetetu spavanjem ili doktorom kao kaznom, jer nećete htjeti da dijete prema tome razvije negativnu emociju. Ako treninzima pristupate iz pogrešnih razloga, s ciljem da se kaznite za počinjene propuste ili pogreške, postići ćete isti taj efekt – dugoročno ćete gledati na trening kao nešto čega se trebate groziti, kao nešto što radite protiv svoje volje.
Zato treba biti na oprezu: nije svaka osoba koja izgleda zdravo zdrava i iznutra, a poznatu poslovicu "u zdravom tijelu zdrav duh" ne treba gledati kao nepropitkivu istinu. U zdravlju i bolesti tijelo i duh potpomažu si, nadopunjavaju se i međusobno hrane. I od jednog i od drugog sve počinje, jednim i drugim sve i završava. Ono što mi jesmo odražavat će se kroz sve aspekte naših bića, a tražiti od jednog aspekta da izgradi sve druge ne bi bilo pošteno – zato od tijela ne smijemo očekivati da preuzme potpunu odgovornost nad našim mentalnim obrascima, baš kao što snagom uma nećemo pokušati povećati mišiće.
Korak broj jedan bit će uvijek i zauvijek – prihvatiti sebe. Naučiti se voljeti, naučiti biti obazriv prema sebi, ili barem pokazati želju za time. Htjeti vježbati i baviti se sportom kako bismo se nagradili, a ne kako bismo kaznom ispravili neki nedostatak. Tek nakon što se prihvatimo, možemo pojuriti za fitness ciljevima. Inače ćemo satima i danima trčati na mjestu, a umjesto mišića, u nama će se povećavati gorčina i nezadovoljstvo samima sobom. Za zdrav duh i zdravo tijelo potrebni su jedan kvalitetan trener ili trenerica, dobar psihoterapeut ili terapeutkinja, nešto samosvijesti, zdrava prehrana, organizirana rutina i, kao šećer na kraju, onaj omraženi sastojak koji bismo svi najradije izbacili: vrijeme. Tako je. Potrebno je puno, puno uloženog vremena.
