Nedavno sam s prijateljicom pričala o bebama. Bila je na ginekološkom pregledu, a tamo su njezin lijevi jajnik usporedili s nabujalom rijekom koja samo što se nije prelila preko zečjeg nasipa i poplavila cijelo obližnje selo. Sjedeći tamo u prohladnoj čekaonici između oljuštena zida boje mente i staklenog stola prekrivenog ženskim časopisima, odlučila je kako do tridesete godine mora postati majkom. To znači da joj je preostalo nešto više od dvije godine da pronađe tatu koji će zadovoljiti njezine kriterije. Rekla je i nešto o tome kako treba pod svaku cijenu slušati svoje tijelo, a ja sam se odmah sjetila motivacijskih citata kroz koje se svakodnevno probijam na svome feedu u potrazi za onim kojim ću najlakše opravdati svoj manjak motivacije. Kada ti se jede pizza, naruči si jedan quattro formaggi, a kada se u tebi probudi želja za bebom, probuši kondom. Ili im slaži da si na piluli, to je mnogo jednostavnija metoda ako u obzir uzmemo činjenicu da većini muškaraca "to" ionako "nije to" s kondomima.
Taj me razgovor naveo na razmišljanje o vlastitim jajnicima. Odmah sam se sjetila svoje mame koja me u mojim godinama već hranila krutom hranom i pokušavala pronaći metodu kojom će me uspješno skinuti s dude. Nisam sigurna je li joj to ikada zaista pošlo za rukom s obzirom na to da mi je bivši dečko jednom prilikom rekao da u muškarcima tražim "dudu i dekicu". Možda sam ja još uvijek samo beba, a bebe ne mogu odgajati druge bebe (osim ako nisu plastične i ne zovu se Baby Born). A osim što mi je s 27 godina još uvijek teško i neprirodno zamisliti se s djetetom u naručju, nisam sigurna ni želim li ga odgajati u svijetu koji srlja u propast. Naši roditelji nisu imali problema s time – strah od granata samo je osnažio njihovu želju za opstankom, a život se naposljetku ipak probio kroz toksični nacionalizam, vlažne podrume i mlijeko u prahu. Je li ovaj kozmički strah koji osjećam samo još jedna iluzija – hoće li se ledenjaci zaista otopiti, a mi nestati zajedno s pčelama i nosorozima? Jesu li moji strahovi legitimni ili samo pokušavam pronaći opravdanje za manjak majčinstva u sebi?
Dok sam osluškivala svoje jajnike u potrazi za odgovorima na pitanje što za mene uopće znači i predstavlja majčinstvo, sjetila sam se jednog kišnog dana koji sam prije nešto više od dvadeset godina provela sa svojom mamom. Tada je još uvijek bila crvenokosa, nosila je traper haljinu i oblačno se nebo odražavalo u njezinim tamnim očima, a cijelo smo poslijepodne provele nagnute nad pločnikom u potrazi za odbjeglim puževima. Mislim da je nikada nisam voljela više no tada, a sada kada sam se sjetila tog osjećaja žudnje poželjela sam svim silama imati pokraj sebe biće koje će me u jednome trenu toliko voljeti. I baš zato što se kod takvih ljubavi radi o samo nekoliko iznimnih trenutaka (i godina), baš zato se na takve ljubavi i oslanjamo, tražimo ih iako znamo da ćemo ih prepoznati tek kada ih više nećemo moći vratiti. Je li sebično željeti dijete samo kako bismo si povećali šanse za susretanjem s takvom bezuvjetnom ljubavlju? Vjerojatno da, ali jednostavno si nisam mogla pomoći, a da ne poželim da me netko želi i voli toliko čisto i neiskvareno kao što sam ja tog kišnog poslijepodneva voljela i željela zagrliti svoju mamu, zavući se ispod njezine traper haljine natrag u toplinu njezine maternice, šćućuriti se južno od njezina srca te tamo zauvijek ostati.
Djeca su poput onih puževa koje smo tog dana skupljale s ceste, ovisna o svojoj kućici, o svojoj majčici. Iako sam silno željela kušati taj komad slatke i neiskvarene privrženosti, ubrzo sam o njoj počela razmišljati i kao o teretu. Možda ne bih trebala na svijet donositi nova bića sve dok se stvari ne srede, dok ne budem financijski potkovanija, sposobnija potencijalnome djetetu kupiti bicikl s pomoćnim kotačima i objasniti mu zašto brod pluta na vodi te kako točno funkcionira struja. Roditelji su često izvor naše najveće radosti, ali i začetak naših problema i neuroza. Nisam sigurna želim li svoju tjeskobu prenositi s koljena na koljeno, kao ni jesam li spremna odreći se svih onih stvari koje volim i koje me definiraju kao osobu samo kako bi me dijete jednog dana kod psihoterapeuta moglo okriviti za sve svoje probleme.
Sjetila sam se i onih putovanja na koja još uvijek nisam otišla, svih onih ideja i želja koje još uvijek nisam ostvarila – znači li postati roditeljem zapravo zakopati jedan dio sebe duboko pod zemlju, svjesno prerezati pupčanu vrpcu između sebe i svojih neostvarenih snova? Možda iz mene samo progovara strah od odgovornosti, užas koji se poput naslijeđene srčane mane zavukao u genom moje generacije. Sjećam se kako mi je jednom prilikom bivša kolegica i majka rekla kako je ljuti to što se kroz medije previše provlači ideja o tome kako je roditeljstvo teško; "u konačnici ispada kao da su neispavanost i iscrpljenost najveći problemi, a pritom se zanemaruju sve one dobre stvari kojih je mnogo više". To je vjerojatno istina, druženje s djecom može obogatiti našu perspektivu, učiniti nas boljim osobama te nam omogućiti da još jednom proživimo djetinjstvo. No često mi se čini kako je i to stvar izbora: roditeljima nas ne čini čin donošenja djece na ovaj svijet nego sve ono nakon toga.
Nemoguće je promišljati donošenje djece na ovaj svijet, a da se pritom ne spomene i sam čin rađanja. Uče nas kako je prolazak kroz užase poroda zapravo inicijacijski ulazak u svijet majki, onih koje imaju status gotovo istovjetan svecima. Mama mi je još davnih dana ispričala sve o svojim porođajnim mukama; kada sam imala sedamnaest, u lijevome džepu mojih skinny traperica pronašla je kontracepcijske pilule i podijelila sa mnom divnu priču o jednome tvrdome stolu naše lokalne rađaonice, toaletu bez wc-papira i skalpelu kojim te razrežu "dolje". Sjećam se i jedne njezine fotografije snimljene neposredno nakon poroda; sjedi na rubu kreveta, obrubljena masnom kratkom kosom i gustim podočnjacima, a u rukama drži ćelavo dijete, moju mlađu sestru, s buljavim očima i prevelikom glavom kojom se probilo iz guste šume krvi i znoja pa sve do svijeta koji će za dva desetljeća pokositi pandemija i globalno zatopljenje. Ne znam je li joj namjera bila prestrašiti me svojim pričama o radostima donošenja novoga života na svijet ili ne, ali od tada pa nadalje nisam iz glave uspjela izbaciti niti onaj skalpel niti sliku one prevelike glave. Mama me svojim pričama zaštitila od užasa lošeg maloljetničkog seksa i trudnoće – čak i kada bi mi u naletu seksualnog ludila hormoni zavodljivo šaputali na uho i predlagali ideju majčinstva, sjetila bih se trudničkih gležnjeva i namrgođenih stranaca u bijelim kutama koji mi tijekom porođaja sugeriraju da pokušam biti malo tiša.
Nedavno sam pogledala kratki dokumentarac na Netflixu o tome kako je za čak trećinu žena na svijetu porođaj traumatsko iskustvo. Trauma. PTSP. Uzrok njihovih noćnih mora i razlog zbog kojeg će se godinama buditi izbezumljene i mokre usred noći. Mene je možda još više od skalpela plašila pomisao na trudnički gigantski apetit koji proždire sve ispred sebe, a koji teško kontroliram i kada ne jedem za dvoje. Bojim se da bi trudnoća zauvijek uništila moj san o tome da se jednog dana bez oklijevanja skinem u bikini na plaži. Da, znam da sve to ne bi bilo važno kada bih u naručje primila svoje djetešce, ali vjerojatno bi postalo onda kada bih se vratila iz bolnice i pogledala u ogledalo.
Šalu na stranu, moguće je da moji jajnici nikada neće ni biti spremni, možda i njih previše zbunjuje suvremeni život sa svim svojim nedaćama i kontradikcijama. Moguće je i da nitko od nas nikada zaista neće biti spreman, život se ionako odvija dok mi čekamo da postanemo bolji, ljepši i uspješniji. Još uvijek nisam sigurna želim li imati dijete, možda se već sutra probudim i odlučim svoj život obogatiti vriskom u tri ujutro, a možda se to nikada ne dogodi. U svakom slučaju, tješi me činjenica da mi danas za dijete ne treba maternica, a bome ni tata. Koju god odluku da donesem, ona će zasigurno utjecati na ostatak mog života i to je sasvim u redu, sve dok je ta odluka isključivo moja.
A do tada nastavljam vježbati na mački.
Lucija
