Prošla je godina dana. Nikada se nisam tako htio određivati spram vremena. Imao sam osjećaj da je to nebitno. To mjerenje, odnošenje spram prošlog. Obično pamtimo traume, kao što znamo, a na sreću se moramo odlučiti - em da je živimo em da je se sjećamo. Sjećamo se kada je krenula trauma pak, kada se stvorila – ako je se sjećamo (izgleda) djeluje nam kao da njome vladamo, kao da je kontroliramo. Bila je to kolektivna trauma, stres koji je (nadali smo se!) promijenio smjer naših života. Pandemija pa potres. Na trenutke se dalo čuti iz buke koja je zatrpala medijske kanale – da nam tako i treba kad smo "takvi i takvi", da je "priroda uzela riječ". Bili su to religiozni glasovi koji fatalno razumiju život, kao bitku dobrog i zlog...
Sve se poljuljalo, naš svijet koji smo mislili da poznajemo, odjednom je zahtijevao prilagodbu, zahtijevao je nas "nove" za novi život koji ovaj put nije imao "plan", niti rutu, niti sinopsis. Ostali smo skoro pa – bez vjere. Sve što se obećavalo moralo se ispričati, sve što je izgledalo kao izgledno, palo je u sjenu. Naše unutarnje dinamike prvi put su bile jasno određene eksternim dinamikama. Shvatili smo da "vrijeme" i "priroda na nas utječu i shvatili smo da možda ni ne baratamo (dovoljno dobro?) s tim velikim terminima. Čije je vrijeme, čija je priroda? Sve "to" daje svoju riječ nama, kao da je izrazilo stav. Nismo dobri sudionici "priče", mi ljudi – i zato nam je tako. Nismo naučili voljeti sebe niti druge, a kamoli druge ne-humanoidne oblike postojanja – prirodu u najširem smislu, grad, zrak, vodu. Sve nam je to (predugo!) zvučalo kao opskurna lirska motivika. Tako barem sada izgleda.
Promjena je to koja je iznimno utjecala na privatno polje jer nas je prisililo na intimnost, a samim tim nas je prisililo na adresiranje problema koji su postojali u tim (razno-raznim) intimnostima. Sada – sami, suočeni sa sobom, s drugim, shvatili smo da nije lako ili da je teško održati odnos ako se u njemu ne podrazumijeva transparentnost i očito - mogućnost kraja.
Ove nepogode podsjetile su nas na izvjesnost smrti, na našu realnu nemogućnost utjecanja, na našu nedostatnost i jedino – vječni strah koji ostaje. Nepogode su nas također podsjetile na odgovornost koju imamo i trebamo odgajati (ako smo je zapostavili) spram prepoznavanja ljepote u životu, one inherentne, one obične, da smo živi i da povremeno imamo kakvu-takvu sigurnost. Poziciju koju ćemo odlučiti zauzeti spram ovih mega-događaja moramo znati da će biti promjenjiva. To je naprosto – rad traume koja se želi zacijeliti i kojoj treba vrijeme, dakle proces da se pretvori u nešto s čim lakše funkcioniramo.
Osobno sam mislio da sam izvanredno sve podnio, s obzirom na bliska mi stanja panike, neuroze i povremene hipohondrije. Posao je bio "obrambeni mehanizam" do trenutka dok mi se nije počela "događati" ljubav (ljubavnost?) s jednom osobom i tada su eskalirali svi strahovi. Strahovi koji su u konačnici i uništili mogućnost tog odnosa. Žao mi je, ali nisam mogao bolje. Ipak, lekcija koja je ostala iza tog iskustva je da mi, nekada, ni ne znamo što nam se dogodilo.
I to je možda jedina istinska spoznaja vezana za ovaj period (iza/ispred nas?). Nemamo pojma što nam se desilo i nemamo pojma što s tim da "radimo".
