Danas nije rijetkost, posebice zahvaljujući društvenim mrežama, romantizirati razno-razna psihička stanja koja u suštini baš i nisu ugodna, a perfekcionizam je definitivno jedno od njih. Koliko puta vidite ili čujete tu riječ na onim pričama i objavama kojima se kultivira hustle kultura? No iako zvuči kao da znači ono za što se i koristi – kao opis osobe koja se svakodnevnim radom trudi ostvariti zacrtani plan, biti najbolja što može i kretati se konstantno uzbrdo – najčešće je upravo suprotno. Obaviti u jednom danu deset predviđenih obaveza, probuditi se ujutro i meditirati, zapisati razloge za zahvalnost u dnevnik i otrčati deset kilometara nisu odlike perfekcionizma - perfekcionizam je prije svega mentalno stanje, svakodnevna borba koja se odvija unutar glava pojedinaca. Iako postoje oni koji su se prilagodili svom stanju i zadržali neke pozitivne aspekte perfekcionizma (ambicioznost, težnja za samoostvarenjem), uglavnom je riječ o umarajućem kompulzivnom obrascu razmišljanja koji povećava želju za time da budemo nešto drugo, a umanjuje šansu da to postanemo.
Dok imamo tendenciju reći za sebe da smo perfekcionisti jer ne odustajemo od nečega dok nije savršeno (primjerice, ako svakodnevno treniramo kako bi postigli besprijekoran rezultat), stvarnost je dijametralno suprotna. Perfekcionisti ne samo da neće svakodnevno trenirati, već najvjerojatnije neće ni pokušati: jedna od glavnih odlika perfekcionizma jest, naizgled paradoksalno, ali upravo prokrastinacija. Perfekcionist će odgađati zacrtanu obavezu unedogled ako u njemu postoji makar tračak sumnje da je neće moći izvesti savršeno, a i nerijetko će odustati od neke aktivnosti ili hobija tek nakon što je pokušao.
Također, postavljat će si nerealno visoka očekivanja. Neće otići s ekipom na neobavezni teniski meč, kuglanje ili paint and wine ako zna da postoji mogućnost da neće impresionirati svojim vještinama. On neće započeti učenje novog jezika makar ga strastveno htio znati, ako je uvjeren da ga u nekom, najčešće iracionalno kratkom vremenskom periodu, neće moći pričati tečno. Perfekcionist 45 minuta sjedi za laptopom pokušavajući složiti mail od nekoliko rečenica, a dugo nakon što ga pošalje razmišlja o tome što je sve učinio krivo, i je li zarez baš bio neophodan na tom mjestu na koje ga je stavio.
Ako se prepoznajete u ovom opisu, onda znate da perfekcionizam baš i nije ugodna pojava koja označava vašu radišnost, predanost, posvećenost i odgovornost u izvršavanju obaveza. Uz perfekcionizam često idu zavist, sram, krivnja, anksioznost, pa i samoprijezir. Konstantom usmjerenošću isključivo na cilj umjesto na proces razvoja, perfekcionist sam sebe sabotira. Takvi osjećaji nemaju veze s hustle kulturom, našim obavezama i ukupnom produktivnošću. Stanje je to koje treba kontrolirati i liječiti, a ne idealizirati i njegovati. Ključno je potražiti pomoć jer perfekcionizam uvelike koči pojedinca da uživa u životu, u procesu, radu, rastu i učenju, da stječe zdravo samopouzdanje i vidi se u pozitivnom svjetlu. Dio stručnjaka perfekcionizam čak i naziva "pandemijom modernog doba", upravo radi društvenih mreža koje potenciraju zavist neuravnoteženim omjerom prikaza uloženog rada i uspjeha. Nije loše dijeliti svoj uspjeh, daleko od toga - ali ako provodimo sate i dane gledajući samo izuzetno uspješne ljude, a pritom bez znanja o tome što je bilo učinjeno da se taj uspjeh ostvari, to se može negativno odraziti na nas i naše poimanje sebe, okoline i "objektivne" stvarnosti.
Australski bloger Struthless, koji se i sam borio s oblikom perfekcionizma, za borbu protiv naleta frustracija kojima sami sebe sabotiramo osmislio je "pravilo 70%". Nakon što postavi pred sebe zadatak ili izazov, perfekcionist će si zamjerati svaki propust i sve ispod ostvarenog maksimuma smatrati nedovoljnim. Ako si, primjerice, zada da će tijekom mjesec dana svaki dan čitati barem 20 stranica knjige, ako već peti dan zbog obaveza ne stigne ili jednostavno zaboravi, prekrižit će i prethodna uspješna četiri dana te krenuti brojati ispočetka. Struthless sugerira - neka cilj bude 70% ostvarenosti zacrtanog. Cilj je biti zadovoljan i ako se čitalo "samo" 21 dan. Na ovaj način čovjek vježba nešto što se u društvu podrazumijeva (iako danas sve manje i manje), a to je - nesavršenstvo. Biti nesavršen, a i dalje se voljeti, ohrabrivati i poticati, kiksati, a ne odustati, ne odbaciti svaki sljedeći i svaki prethodni pokušaj, to je ono čemu perfekcionisti trebaju težiti.
Razlikovati onaj glas u sebi koji nas potiče da ustrajemo od onoga koji nas uvjerava da moramo uspjeti, kontrolirati svoje misli umjesto da one kontroliraju nas, teže je nego što zvuči. Umjesto da olakša rad, tehnologija je nagomilala pritisak, a "perfekcionizam" je vrtlog u koji zapada sve veći broj ljudi i bez da se društvo razbacuje tim terminom i lijepi ga na svakoga. On nas sprječava u tome da sami sebi budemo prijatelj, da si dajemo podršku bez obzira na sve i budemo nježni prema sebi prilikom uspjeha kao i prilikom padova. Ali, i prihvaćanje procesa dugotrajan je proces. Ljubav i tolerancija, kako prema drugome tako i prema sebi, grade se polako do konačnoga cilja... ili barem do 70%!
