Lejla Talić

Znate li što je mindfulness? Ili - koliko ste prisutni u sadašnjem trenutku?

26. srpanj 2020.
Fotografije: Unsplash; Privatni album
Srđan Sandić
Srđan Sandić

Koje su vaše strategije samoobmanjivanja? Koliko dajete prostora lažnoj slici sebe? Kada i kako znate što vam treba? O tome i drugim "velikim" temama razgovarali smo s psihologinjom, nastavnicom i psihoterapeutkinjom Lejlom Talić.

Lejla Talić je magistra psihologije na završnom, supervizijskom stupnju edukacije iz kognitivno-bihevioralne terapije. Radi u privatnoj psihološkoj praksi KBT Opcija kao psihoterapeutkinja te kao nastavnica psihologije i primijenjene komunikacije u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Za sebe kaže da su joj zapravo sve "uloge" vrlo slične i međusobno kompatibilne te ih nije teško spojiti. Voli svoj nastavnički posao kao i drugi, psihoterapijski. Lifestyle joj znači doslovno to – stil života, način na koji kroji i strukturira svoj život van poslovnog. Razgovarali smo o mindfulnessu, identitetu, o tome što znači biti na "automatskom pilotu", ali i lažnoj slici sebe i drugim raznim beneficijama samoobmanjivanja, ako iste uopće postoje.

Što je mindfulness?

- Mindfulness je proces namjernog usmjeravanja pozornosti na sadašnji trenutak, s otvorenim prihvaćanjem svega što taj trenutak donosi: senzacija u našem tijelu, okoline koja nas okružuje, te naših misli i osjećaja. To je stanje uma različito od naše prirodne navike razmišljanja prilikom čega uspoređujemo, povezujemo i ocjenjujemo različita iskustva, brinući o budućim događajima ili prežvakavajući prošle, što nas često opterećuje i umara. U mindfulnessu se naglasak stavlja na praćenje sadašnjih okolnosti iz trenutka u trenutak, s prihvaćanjem stanja takvog kakvo jest, bez potrebe da bude išta drugačije - donoseći nam dubok mir i oslobođenje od negativnih misli i neugodnih emocija. Ovakav način razmišljanja, upravo zato što je različit od prirodne tendencije uma da nas obasipa različitim mislima, zahtijeva vježbu kako bi se mogao primjenjivati u svakodnevnom životu. Redovitim vježbanjem stječemo kontrolu nad našim umom, emocijama i ponašanjem, te razvijamo svjesnost koja nas čini otvorenijima i suosjećajnijima prema sebi i drugima.
Istraživanja pokazuju da i vrlo kratko, petominutno svakodnevno vježbanje mindfulnessa uravnotežuje aktivnost različitih regija mozga te povećava subjektivnu kvalitetu života, kao i naše zdravlje. Vještinu je moguće primjenjivati u svim područjima života – od mirnih trenutaka u samoći, preko komunikacije s ljudima, do školskih klupa i radnih mjesta. Mogu ju naučiti i djeca od vrlo rane dobi, a osobito pomaže kod suočavanja s tjeskobom, nervozom, ali i kod automatskog reagiranja povezanog s ljutnjom.

U mindfulnessu se naglasak stavlja na praćenje sadašnjih okolnosti iz trenutka u trenutak, s prihvaćanjem stanja takvog kakvo jest

Povremeno se u tečaj uključuju i elementi tzv. terapije prihvaćanjem i predanošću – možete li nam pojasniti o čemu je riječ?

- Terapija prihvaćanjem i predanošću (Acceptance and Commitment Therapy – ACT) uz mindfulness čini još jednu terapiju najnovijeg, trećeg vala kognitivno-bihevioralnih terapija. ACT se također zasniva na mindfulnessu (usredotočenoj svjesnosti). Ovaj terapijski pristup, suprotno od pretpostavke da je "sreća normalno i nužno stanje ljudskih bića", tipičnoj za zapadnjačke kulture, polazi od pretpostavke da su neugodne emocije dio ljudskog iskustva i da nisu same po sebi problem koliko su problematične mentalne radnje u koje ulazimo da bismo ih eliminirali, poput primjerice negativnog obraćanja sebi kroz kritiziranje, uspoređivanje i obezvrjeđivanje te pričanje priča samima sebi o tome kakvi smo (loši, neuspješni, manjkavi…). Tako razgovaramo sa sobom ne zbog toga što smo autodestruktivni, već zbog toga što smo naučili tako sa sobom razgovarati kako bismo se "doveli u red" i posljedično izbjegli neku bol. Nažalost, takav odnos prema sebi dovodi samo do problema i patnje, a najčešće nas odvlači upravo dalje od onog što želimo. Ako i uspijemo u onome što želimo, možemo biti skloni to obezvrijediti ili minimalizirati. To nam radi naš um, to je naučeno ponašanje koje proizvodi patnju, ali dobra je vijest što koristeći razne interesantne, neobične i djelotvorne tehnike unutar ACT-a možemo naučiti novi odnos prema svojim mislima i svojoj boli te živjeti ispunjeniji život. 


Bavili ste se i temom identiteta kao ključnog elementa poznavanja sebe te posljedično življenja u skladu s onim što jesmo i što nam zaista treba. Znam da je pitanje teško – ali kako doći baš do svih odgovora na postavljena pitanja?

- Mislim da je to zaista zahtjevan zadatak kojim se mnogi od nas počnu baviti tek kasnije u životu upravo zato što su neka iskustva djetinjstva i adolescencije blokirala prirodno dolaženje do tih odgovora. Ključno je suočavanje sa sobom, s bolima kroz koje smo prošli, s nesavršenostima ljudi koji su nas vodili kroz naše odrastanje, s vlastitom biologijom i preferencijama. To može uključivati i tugovanje, rad na prošlim traumama i jednu veliku iskrenost sa sobom, odnosno prepoznavanje da u nekim segmentima svog života ne radimo ono što bismo željeli i prezentiramo sliku koja u suštini nismo. Moramo biti spremni pustiti priče koje pričamo i sebi i drugima o sebi te probati prepoznati koja je naša prava priča i istina. Najbolje to možemo otkriti tako da si prvenstveno damo dopuštenje za to. Možemo reći sebi (i pokušati to i misliti istinski): "U redu, ovako više ne ide, neka bude što god, neka izgubim koga moram, ali dajem si dopuštenje otkriti tko sam ja zaista i što mi je potrebno za zadovoljstvo u životu". Nakon toga je važno krenuti istraživati što nam zaista odgovara, a što ne, što su naše istinske vrijednosti, a što nam je nametnula naša kultura. Prvenstveno je važno slušati i prepoznavati vlastite tjelesne i emocionalne reakcije na ono što radimo i s čim dolazimo u kontakt, a probati se odvojiti od kritiziranja i prosuđivanja koja je naučio raditi naš um. Primjerice, privlači vas odmor u planinama i osjećate da je to pravo mjesto za vas, onako duboko u sebi, na tjelesnoj razini, ali um kaže "A ne, koji si ti luzer ako na ljeto ideš u planine. Pa zna se da svatko tko išta vrijedi ide na more."

Moramo biti spremni pustiti priče koje pričamo i sebi i drugima o sebi te probati prepoznati koja je naša prava priča i istina

I onda ignorirate svoju iskonsku želju i odete na to more, i time malo po malo, kroz nebrojene takve situacije gubite kontakt sa sobom. Primjer je možda banalan, ali vjerojatno svatko od nas na svakodnevnoj bazi može prepoznati takve izbore koje naš um i naši naučeni obrasci donose umjesto nas. Da bismo obrnuli ovaj proces trebamo se zapitati koji su naši iskonski snovi, o čemu smo maštali kao djeca, te se suočiti s realnošću – što sada možemo realizirati ako nismo zadovoljni s mjestom na koje nas je život doveo. Mislim da je ključno isprobavati – razne aktivnosti, druženje s različitim ljudima, u različitim kontekstima, dati si slobodu da kao djeca probamo nove stvari, nove okuse, novu glazbu, da odemo na predavanja koja nas privlače, na radionice, da proučavamo teme koje nam bude interes, ali smo u otporu prema njima, da istražimo drugačija mjesta u okviru mogućnosti koje imamo za to i okviru svega toga slušamo svoje tijelo i svoje reakcije. Na neke stvari iznutra ćemo dobiti signal: "O ne, ovo je grozno", a na neke ćemo imati osjećaj kao da smo došli doma. Nikada nije kasno za promjenu, ali promjena je teška i zahtjevna, i traži mnoge žrtve. Zbog toga neki od nas neće krenuti na put otkrivanja sebe i ne treba ih zbog toga osuđivati, no ako ste spremi na to putovanje, ono na svom drugom kraju nudi golemu nagradu zadovoljnog, ispunjenog i autentičnog života.

Nikada nije kasno za promjenu, ali promjena je teška i zahtjevna, i traži mnoge žrtve

---

Lažnu sliku sebe izgrađujemo kroz interakcije sa svojom primarnom okolinom kroz odrastanje kako bismo se lakše uklopili, što je s tom slikom u odrasloj dobi? Siguran sam da postoje mnoge beneficije također….

- Naravno, lažna slika nam često omogućuje uklapanje u većinsku kulturu i zajednicu u kojoj živimo. Iako je stečena u djetinjstvu, ona je samoodrživa i potvrđuje se i učvršćuje kroz svaku interakciju u kojoj dobivamo pozitivne reakcije na nju ili izbjegavamo negativne interakcije za koje očekujemo da bi nastupile ako bismo bili to što jesmo. Primjerice, možemo doživljavati veliku psihičku bol i patnju zbog nekog traumatskog iskustva, ali to uspješno skrivati lažnim osmjesima i savršenom glumom da smo dobro. Na račun toga možemo privući ili zadržati u svom životu ljude koji očekuju da uvijek budemo dobro i tu za njih, a koji istovremeno mogu pričati protiv psihičkih problema i smatrati da je to "slabost" i da je to "sve u glavi" - a gdje drugo bi bilo? Tako možemo godinama glumiti da smo dobro, gutati vlastitu bol, razvijati psihosomatske tegobe. Da sebi i okolini priznamo s čim se suočavamo možda bismo dobili podršku, neki ljudi koji ionako nisu trebali biti u našem životu bi otišli, a došli bi oni koji bi cijenili nas u cijelosti i poštovali naše putovanje. Beneficija lažne slike je zadržavanje ljudi koji su već tu, održavanje statusa quo, ponekad i zadržavanje zajednice na svojoj strani, nažalost nekada znači i zadržavanje posla i može nositi mnoge druge prednosti, ali na kraju nosi jednu ključnu manu – psihički nas ranjava i uzrokuje po mom mišljenju mnogo veću dugoročnu bol.

Možemo li malo govoriti o ulozi stresa i traume kod pripadanja manjinskoj skupini, a u blokadi vlastitih potreba i izražavanja sebe. Nerijetko se zaboravlja da smo svi manjina na neki način, bili osviješteni spram tog pitanja ili ne…..

- Svi smo po nečemu drugačiji od većinske kulture u kojoj odrastamo i živimo i to daje ljepotu ljudskoj zajednici, čini je raznolikom. Međutim, neki od nas odrastaju kao pripadnici manjina koje nisu prihvaćene ni cijenjene u većinskoj kulturi koja prema njima ima negativan stav samo zato što su drugačiji po nekoj karakteristici na koju nemaju nikakav utjecaj. Sva ljudska bića rađaju se s urođenom potrebom za pripadanjem svojoj zajednici i prihvaćanjem od bliske okoline, a kada od svoje obitelji, vršnjaka ili šire društvene zajednice kontinuirano dobivamo poruku da smo manje vrijedni, abnormalni ili da bi bilo bolje da nas tu nema, to su strahovito bolne poruke koje ostavljaju traga i kod pripadnika manjina ponekad dovode, ovisno o okolnostima, do različitih ponašanja kako bi se prilagodili većinskoj kulturi i zadobili prihvaćanje. Primjerice, mogu ne izražavati svoj preferirani rodni identitet, skrivati etničko porijeklo, skrivati svoju religiju, promijeniti ime kako bi više nalikovalo imenima prihvaćenima u kulturi u kojoj se nalaze, ne izražavati ili ne živjeti vlastitu seksualnu orijentaciju. Iako to radimo iz želje da se uklopimo i da smanjimo stres kojem smo izraženi zbog neprihvaćanja i odbojnosti većinske kulture, sami sebi nažalost time šaljemo poruku da mi takvi kakvi jesmo nismo dovoljno dobri i da se moramo skrivati, a što nam dugoročno narušava samopoštovanje i vodi još većem stresu.

Kako zaista doznati što nam treba, kad smo posvetili godine života izbjegavanju te teme?

- Potrebno je prvenstveno to istinski željeti i biti spreman/na osjetiti svu bol koju to nosi. Iako se čini ugodnim i zabavnim, sad ćemo krenuti isprobavati nove stvari, meditirati, slušati svoje tijelo, upoznavati nove ljude…zapravo često uključuje, uz sve te pozitivne stvari, i jednu veliku bol tugovanja za propuštenim vremenom, raspadom nekih odnosa koji su nam bili bitni, te izlaganja nelagodi od koje smo čitavo vrijeme bježali kroz izbjegavajuća ponašanja. Dakle, treba imati na umu kao zvijezdu vodilju da će zaista na kraju biti bolje, ali da treba proći kroz bol da dođemo do točke u kojoj će nam život biti zasnovan na iskrenijim temeljima i na boljem ispunjavanju vlastitih potreba, i podsjećati se koliko je to vrijedno. To nije put strelovitog uspona, već put na kojem ima vrludanja, padanja, stagniranja, propitivanja "zašto smo se uopće u to upustili pa nije prije bilo tako loše" i povremene tuposti kada zaista nemamo pojma što nam je potrebno. To su sve normalni dijelovi tog putovanja. Ako smo dugo izbjegavali neke stvari potpuno je u redu da nam sada naše tijelo baš i ne vjeruje kada ga pitamo "što ti treba?".

image
Psihoterapeutkinja Lejla Talić
Fotografija: Privatni album
---

Kako zauzeti prostor koji nam pripada, kada nas okolina uči da smo nepoželjni ili nevidljivi?

- Možemo ga zauzeti tako da si osiguramo uvjete za uspjeh i gradimo na tome. Kroz interakciju s ljudima koji su topli i otvoreni za različitost ljudskih iskustava, dobit ćete osjećaj validacije i prihvaćenosti, i to će vas osnažiti da i s nekim novim ljudima i okruženjima birate biti više svoji. Međutim, problematično i samosabotirajuće bi bilo otići u otvoreno hostilno okruženje i tamo tražiti taj prostor jer je velika vjerojatnost da ćemo se ponovno traumatizirati, smanjiti svoju motivaciju za autentični život i možda se vratiti na još goru poziciju od one s koje smo krenuli. Primjerice, to je kao da ste gej, i imate prijatelja koji otvoreno izražava homofobne stavove i baš samo od te osobe pokušate dobiti prihvaćanje i ljubav, smatrajući da se ne računa ako prihvaćanje i validaciju dobijemo od ljudi koji su ionako tolerantni. To je samosabotiranje. Ne trebaju nas svi prihvatiti, ne trebaju nas svi voljeti, na kraju, ne bismo ni željeli da nas vole ljudi koji su nasilni, skloni predrasudama i isključivosti te destruktivnim ponašanjima jer smo vjerojatno s njima potpuno nekompatibilni po vrijednostima i dobro je to raskrinkati i pustiti ih da odu iz našeg života, bilo kao prolaznici na ulici, bilo kao prijatelji koji više to nisu.

Ne trebaju nas svi prihvatiti, ne trebaju nas svi voljeti

Kako skinuti masku koju nosimo i pokazati se u cijelosti? Postoji li suvisla argumentacija da se "pokažemo u cijelosti" uopće?

- Ne mislim da moramo svim ljudima pokazati sebe u cijelosti niti da je to nužno u svim situacijama pozitivno i osnažujuće.
Svi mi imamo neke dijelove koje čuvamo samo za sebe i to je u redu. Prva osoba kojoj se trebamo otvoriti u cijelosti smo upravo mi sami i to je preduvjet za kasnija otvaranja drugim ljudima. Ne trebamo odmah voljeti sve što jesmo ili sve što nismo, ali trebamo to prihvatiti i pružiti si podršku oko onog što nađemo kada se susretnemo sa sobom potpuno otvoreno.
Međutim, kako bismo se osjećali prihvaćeno i voljeno, primjerice u bliskim odnosima, mislim da je ipak važno podijeliti ključne dijelove sebe. Zamislite kako bi bilo od osobe s kojom ste u dugoj vezi skrivati vlastitu religiju ili skrivati da se suočavate s nekim psihičkim teškoćama. Nije nemoguće sakriti i tako velike stvari, ali pitanje je svrhe takvog ponašanja. Ako nas netko voli dok skrivamo neke goleme dijelove sebe, tada ne možemo znati bi li nas ta osoba voljela da se pokažemo u cijelosti, sa svojim nesavršenostima i bolima, a za partnerske i bliske prijateljske odnose takva perspektiva je veoma problematična. Automatski sami sebi šaljemo poruku da nešto s nama nije u redu i da to moramo prikriti kako bismo dobili ljubav. Tako nikako ne možemo dobiti ono što nam treba, a to je osjećaj da smo viđeni, osjećaj pripadanja. Po meni, ljubav nije kada nekog volimo zbog toga što ima bezbroj vrlina, nego kada volimo nekog sa svim njegovim bolima i manama. Ne možemo doživjeti ispunjenje te svoje potrebe da budemo viđeni ako ne pokazujemo neki dio sebe koji je ključan. Dakle, mislim da je važno da se pokažemo u cijelosti, prvenstveno sebi, ali onda i najbližim ljudima. S druge strane, svakako mislim da treba paziti kome ćemo se pokazivati tako jer nisu svi ljudi u našem životu dobronamjerni niti su svi konteksti prikladni za to.