Kad čujemo riječ "vogue", nekoliko stvari odmah pada na pamet, a najučestalije su Madonnin hit iz ranih devedesetih te istoimeni lifestyle magazin. Međutim, ona primarno označava vrstu plesa koja sve više i više ulazi u mainstream, a integralan je dio ballroom kulture i njezine stoljetne povijesti. Netflixov serijal "Pose", klasični dokumentarac "Paris Is Burning" te reality natjecanje u vogueu "Legendary" samo su neki od fenomena koji su pomogli popularizaciji ballroom kulture i dizanju svijesti o njezinoj umjetničkoj i političkoj važnosti. Budući da je ballroom sve veći fenomen čak i u našem kontekstu, odlučili smo napraviti mali pregled povijesnog razvoja te sadašnje situacije. U tome nam je pomogao Boris Vrdoljak, voguer i sveučilišni profesor te jedan od pionira naše lokalne, rastuće ballroom scene.
Ballroom kultura započela je u New Yorku u kasnom 19. stoljeću u obliku organiziranih balova koji su bili mnogo sličniji današnjim maškarama nego suvremenim balovima. Naime, ondašnji su zakoni zabranjivali oblačenje u odjeću koja asocira na suprotni spol te su tako kostimirani balovi postali izraz protesta trans i queer pojedinaca iz crnačkih i latino zajednica. Harlemska renesansa tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća bila je tu posebno značajan fenomen jer je predstavljala povratak intelektualnim i kulturnim vrijednostima afroameričkih zajednica: popularizirala se tradicionalna crnačka glazba, plesovi, moda, filozofska i politička misao.
Neki umjetnici i kulturni teoretičari tvrde da Harlemska renesansa zapravo nikad nije završila, s obzirom na to da umjetnički pokreti nastali tijekom idućih desetljeća (jazz, rock 'n' roll, disco, house, hip-hop) vuku svoje korijene upravo iz afroameričkog nasljeđa. Balovi su se sve ovo vrijeme održavali, ali im se forma počela mijenjati: kroz natjecanja ljepote za drag umjetnike pa sve do osamdesetih kad su dobili oblik sličan današnjem. Počeli su označavati veliko slavlje u kojem se zajednica okuplja i natječe u brojnim kategorijama - od plesa i poziranja do mode, šminke, kostimografije i drugih izvedbenih kategorija. Kad kažemo zajednica, važno je naglasiti da mislimo na crne i latino LGBTIQ+ zajednice kojima dugujemo ovu kulturu. Balovi nikad tijekom svoje povijesti nisu izgubili tu značajnu političku dimenziju: u doba kad je SAD gradio svoju konzumerističku kulturu opsjednutu filmskim i modnim ikonama i dekadentnim životnim stilom, cijele su zajednice bile isključene iz nje. Ondašnjem mladom crnom gej muškarcu ili trans Hispanoamerikanki bilo je jasno da bez obzira na svoj talent nikad neće završiti u svijetu poznatih i slavnih ni živjeti njihove živote. Balovi su, s druge strane, predstavljali mjesto gdje su oni mogli živjeti svoje snove i biti slavljeni zbog svojih talenata u sigurnom prostoru. Bilo da su plesali, bavili se dragom, modelirali odjeću koju su sami izradili ili naprosto slavili ljepotu svojih tijela, svi su ovi pojedinci mogli biti zvijezde. Možda ne na velikom platnu, možda ne u cijelom svijetu, ali u svojoj zajednici mogli su dobiti osjećaj onoga što slava zapravo znači.
Budući da su brojni mladi queer umjetnici bili izbačeni iz kuće ili su ih se obitelji odrekle zbog njihovog roda i/ili seksualnosti, oni su se počeli okupljati u tzv. "houses" (odnosno kućama), gdje su dijelili smještaj s ostalim umjetnicima koji su se natjecali na balovima - sa svojom izabranom obitelji. Majka kuće bila je starija queer osoba, najčešće trans žena, koja bi ih poučavala o važnosti kulture kojoj pripadaju te im pružala potporu kroz životne teškoće. U ballroom kulturi "majke" su uglavnom bile etablirane "legende", osobe koje su desetljećima dio ballrooma i čija imena svi znaju. Kuće su se međusobno natjecale na balovima u raznim kategorijama, od kojih su brojne prisutne i danas: Face (ljepota lica), Body (ljepota tijela i samopouzdanje), Runway (hodanje po pisti i modeliranje odjeće), Realness (umjetnost kamuflaže, odnosno uklapanje u cisrodno heteroseksualno društvo), Bizarre (vještina izrade kostima na zadanu temu) te brojne plesne kategorije kojima je zajednička odrednica - vogue.
Ples vogue nastao je u osamdesetima kao imitacija modela iz modnih časopisa, egipatskih hijeroglifa i borilačkih sportova. Pleše se na house glazbu, a karakteriziraju ga brzi čvrsti pokreti u pravilnim linijama i poziranje. Ta prva forma voguea danas se naziva The Old Way (dosl. stari način), s obzirom na to da se u devedesetima razvio u fluidniju formu, tzv. The New Way (dosl. novi način), u kojem se naglasak stavlja na komplicirana istezanja i kontorzije udova te pripovijedanje kroz pokrete rukama i pantomimu.
Najprepoznatljiviji stil voguea zasigurno je Vogue Fem koji su osmislile trans plesačice u devedesetima, a kombinira klasični vogue s dramatičnim akrobacijama i elementima baleta i modernih plesova. Cilj je plesa pretjerano naglašavanje ženstvenosti, što se postiže kroz specifičan rad ruku, hod po pisti s izraženim pokretima kukova (tzv. catwalk) i borbenu energiju koju plesači iznose.
Važno je napomenuti da vogue nije tipičan ples niti se može svesti samo na ples. Intelektualno nasljeđe Harlemske renesanse pomoglo je da se unutar crnih i latino LGBTIQ+ zajednica 20. stoljeća dođe do uistinu visoke razine znanja o performativnosti i društvenoj uvjetovanosti roda, tako da i plesne i drag prakse žele kroz izvedbu izokrenuti i preispitati društvene predrasude o rodu i seksualnosti. Jednako tako, vogue je mnogo više od pokreta koji ga karakteriziraju: on je iznošenje roda pred povećalo, a kroz pokrete postavlja pitanja o tome što je ženstvenost, što je muževnost, kako ovi fenomeni oblikuju način na koji vidimo svijet oko sebe i kako mi postojimo na njihovom razmeđu. Uvredljivi pojmovi za ženske genitalije (pussy, cunt) u ballroom kulturi su preuzeti sa svrhom emancipacije kako bi označili esenciju voguea, a to je autentičnost i samoekspresija.
Iako su balovi natjecateljske naravi, u svojoj su suštini vrlo kolektivni i inkluzivni: svi su dobrodošli dok god nisu homofobni, transfobni ili rasisti, dok god poznaju pravila ponašanja, etiku ballrooma i znaju svoje mjesto unutar kulture. I bez obzira na to što je natjecateljska komponenta danas jedan od glavnih razloga zašto ljudi idu na balove, treba imati na umu da je to primarno posljedica rastuće individualizacije u cijelom svijetu, pa tako i u ballroom kulturi. Stvarna glavna odrednica takvih manifestacija primarno je slavlje: slavlje zajednice, slavlje različitosti, slavlje kreativnosti i slavlje pojedinaca kojima je do slave teže doći zbog onoga što jesu. Natjecatelji isto nisu tamo samo da bi se natjecali, nego da bi dali jedan dio sebe natrag zajednici. Kroz različite kategorije oni dijele svoju intimu i svoje životno iskustvo s publikom te se zajednica tako jača.
Ballroom se danas proširio po čitavom svijetu, a vogue radionice nije teško naći ni kod nas. Da ne bi stalo samo na tome, lokalna scena već godinama marljivo radi na stavljanju Hrvatske na mapu europskog ballrooma. Razgovarali smo tako s Borisom Vrdoljakom koji nas je uveo u svoje osobno vogue putovanje, kao i u formaciju lokalne scene, čiji je integralni dio od samih njezinih početaka.
Borise, možeš li nam reći kad si i kako počeo vogueati?
- Počeo sam vogueati kad je 2014. u Zagreb, na poziv Vesne Grandeš, došao održati radionice poznati voguer Aviance Milan. Jako mi se svidio taj plesni stil, a u razgovoru s Avianceom doznao sam ponešto o povijesti voguea i ballroom kulture, što me jako zainteresiralo. Posebno me oduševio moj prvi bal na kojem sam bio, u Berlinu 2015.: sva ta energija, samouvjerenost i autentičnost osoba koje se natječu, originalni kostimi, podrška... Te večeri sam znao da želim biti dio te priče.
Kad je i kako u Zagrebu započela ballroom scena?
- Zvonimir Arapović, Mateja Miković i ja krenuli smo 2015. učiti vogue na radionicama u Berlinu, Bratislavi i Beču, a krajem 2016. počeli smo i walkati, tj. natjecati se na balovima u inozemstvu te podučavati u Zagrebu. Kasnije nam se pridružila Valentina Pandžić koja je vrlo uspješna na balovima u Europi, kao i mnogi drugi. Prvi bal u Zagrebu imali smo 2018. u Močvari u suradnji s House of Flamingo. Također smo još 2015. počeli plesati vogue koreografije na zagrebačkoj Povorci ponosa, a kasnije ste nas mogli vidjeti i na Split Prideu, Balkan Trans Inter Maršu, na Pride Rideu, kao i na festivalu Smoqua u Rijeci.
Kakva je trenutačno situacija sa zagrebačkom ballroom scenom?
- Zadovoljan sam kako se ballroom scena razvila u Hrvatskoj i što se stvorila entuzijastična ekipa koja je gura naprijed. Sve više ljudi uči plesati vogue ili barem prate i podržavaju to što radimo. Svakako je tome pridonijelo i to što smo od 2018. radili barem jedan bal godišnje u Zagrebu, sa sucima iz inozemstva, kao i to što smo vidljivi na događanjima koje organizira LGBTIQ+ zajednica. U Zagrebu nam je gostovala i legendarna Lasseindra Ninja iz Pariza. Aktivni smo u glavnom gradu, ali bili smo nekoliko puta i u Splitu, Rijeci i Zadru. Posebno me veseli što se sve više ljudi natječe na balovima u Zagrebu i pritom sve bolje razumiju i neplesne kategorije u kojima se natječe na balovima (Face, Runway, Realness itd.), znaju što su kuće, kako treba ispoštovati dress code...
A kakva je situacija s Hrvatskom u kontekstu Europe?
- Ne možemo reći da smo jako važni u kontekstu Europe, ali nastojimo se što bolje povezati sa scenama u Beču, Berlinu, Bratislavi, Varšavi i Budimpešti, gdje smo proteklih godina grupno išli na balove i planiramo nastaviti s vogue ekskurzijama koje su uvijek poseban doživljaj. Spremamo se krenuti s natjecanjima i u Parizu, gdje je najjača vogue scena u Europi.
I za kraj, možeš li nam reći što vogue i ballroom znače za tebe na osobnoj razini?
- Poseban je to svijet gdje u isto vrijeme možemo izraziti sebe takve kakvi jesmo, a istodobno s mnogo kreativnosti stvarati svoj svijet mašte. Vogue kao ples vrlo je ekspresivan, a zaista dobro izgleda tek kad pokret uspijemo povezati s vlastitim emocijama. Atmosfera i energija na vogue balu su nešto što treba doživjeti. Uzbudljiva mi je i sama priprema po nekoliko outfita za odlazak na bal, a natjecanje na balu mi u život unosi uzbuđenje, prihvaćanje, ali i neizostavne šljokice... Nudi mi siguran prostor bez homofobije, transfobije, rasizma ili body shaminga i to sam zaista osjetio na balovima. Primijetio sam da mi je kroz natjecanja poraslo samopouzdanje i da se osjećam više svoj u svakodnevnom životu. Vogue je kod mene potaknuo proces u kojem istražujem svoj identitet i svoje osjećaje, prihvaćam i svoju žensku stranu, igram se s rodnim stereotipovima kroz pokret i odijevanje, tražim vlastiti izričaj i sve ga više pronalazim. Naposljetku, upoznao sam kroz vogue mnogo kreativnih i dragih ljudi iz cijelog svijeta, a posebno me veseli što se u vogue zajednici u Hrvatskoj osjeća zajedništvo, entuzijazam i međusobna podrška.
