Narcizam je riječ koju često koristimo kada opisujemo ljude koji nam idu na živce radi samoljublja i pretjerane samopromocije na društvenim mrežama. I pritom smo uvjereni da znamo o čemu govorimo. Ipak sam termin ima svoju težinu i povjesnost koju treba uzeti u obzir.
Kako bismo istražili temeljito ovaj fenomen, izraz, dijagnozu, za sugovornice smo odabrali sveučilišnu profesoricu, filozofkinju, spisateljicu koja se, između ostalog, bavi i teorijskom psihoanalizom, Ljiljanu Filipović, i psihoterapeutkinju Senu Puhovski.
Činjenica jest da se često govori o tome kako društvene mreže "proizvode" narcizam. Je li to paušalna konstatacija odnosno ima li u njoj "istine"?
"Narcizam je poput moći, disperzivan. Cirkulira različitim mrežama. Nije mu potrebno uporište, ukazuje se i tamo gdje ga se ne očekuje. Ne robuje definicijama. Vremenom postaje sve kreativniji. U ovom se slučaju radi o dobrovoljnom pristajanju na robovanje društvenim ukusima. Ali i pokazuje kako se želi biti drugačijim od onoga kakvi ste u takozvanoj realnosti. Želi se čuti vlastiti glas. Društvene mreže, pored svega što se zna o njihovim zloupotrebama, potrebno je promatrati i kao mjesto umjetnosti i mogućnosti samorazvoja, slobode postojanje, autentičnosti života kad vam je on ekonomski i vremenski oduzet", uvodi nas u temu filozofkinja Ljiljana Filipović.
Sena Puhovski, psihoterapeutkinja, oprezna je oko "optužbe" koja je upućena društvenim mrežama.
"Društvene mreže ne proizvode narcisoidan poremećaj osobnosti, one su postale svojevrsnim simbolom onoga što nazivamo narcisoidnim društvom i predstavljaju dobar medij za ispoljavanje narcisoidnih crta osobnosti koje mogu i ne moraju biti 'upakirane' u ono što nazivamo poremećajem. Društvene mreže su poligon za stvaranje lažne slike o sebi, što ponekad i u određenoj mjeri može biti zabavno, ali u konačnici nas udaljava od nas samih i autentičnih odnosa."
Pitam ih o kojoj je vrsti tu narcizma riječ? Ako uopće o ikakvoj.
"Narcizam govori o odnosu s drugima. Ponekad se radi tek o samoobrani. Zatvaranju u svijet nepovredivosti. No kraj narcisa je poznat. Bez obzira o kakvom se obliku radi", kaže Filipović, objašnjavajući nadalje da je svaka manifestacija narcizma u konačnici loša.
Puhovski pak upozorava: "Kada se u javnosti barata pojmom narcizam tu zaista možemo pročitati svašta pa mi se čini važnim definirati pojmove. Postoji nešto što se zove narcistični poremećaj osobnosti i to je samo jedan od poremećaja osobnosti koji stručnjaci, psihijatri, psiholozi, psihoterapeuti, poznaju. Taj poremećaj, kao i svi drugi, jasno je definiran Međunarodnom klasifikacijom bolesti (MCB) i Dijagnostičkim statističkim priručnikom (DSM) gdje se navode dijagnostički kriteriji koji moraju biti zadovoljeni kako bi se postavila dijagnoza. Ovakav karakterni stil, odnosno način funkcioniranja nastaje u ranom djetinjstvu i svakako nije proizvod društvenih mreža. No, kada se o narcizmu govori javno, ta se riječ uglavnom koristi u značajno širem kontekstu i često se upotrebljava kako bi se okarakteriziralo ljude koji su skloni promovirati se u javnosti, mnogo se baviti sami sobom i koji često pri tome zanemaruju druge oko sebe. Oni 'kojima se sve vrti oko njih'. Na kraju, pojam narcisoidno društvo ili narcisoidna civilizacija stručnjaci su počeli koristiti krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća kako bi opisali (zapadnu) civilizaciju u kojoj smo sve više usmjereni na sebe ne vodeći pri tome računa o zajednici i drugima oko sebe."
Naime, kada je slavni teoretičar Christopher Lasch 1979. definirao narcističku kulturu kao nužnu posljedicu liberalnog individualizma, nije mogao naslutiti da će početkom 21. stoljeća narcizam postati mjera kolektivizma, a ne individualizma, tako da danas svjedočimo, koliko god to paradoksalno zvučalo, narcističkom konformizmu.
Pitam filozofkinju Ljiljanu Filipović slaže li se s tom konstatacijom, a ona odgovara novim protupitanjima: "Konformizam kao lijenost? Kao odustajanje od pozitivnog djelovanja? Kada vam je oduzeta mogućnost obrazovanja i ekonomska neovisnost? To navodi i na pitanja - kada kolektivno postaje tek performativnim? Kada se održava kroz performativnost kao jedini način svoga postojanja? Postojanja za Drugog, onog izvan grupe? Njegov pogled. Kada subjekt kolektivnog eksperimenta nije eksperiment nego kolektiv sam? Naime, Enrique Carpintero, argentinski psihoanalitičar, govoreći o fragmentaciji identiteta kao bolesti našeg doba podsjeća na nagon smrti koji je upisan u nagonu života. Razvoj kreativnih mogućnosti stvara sposobnost da se ukloni destruktivno i autodestruktivno nasilje. Kada kultura ne može stvoriti taj potporni prostor, upozorava Carpintero, stvara se destruktivna zajednica u kojoj afirmacija jednoga implicira uništenje drugoga."
Možemo se složiti da mediji i "kultura" nude jednu ili sličnu verziju narcizma. Što pak znanost kaže?
Puhovski odgovara: "Osim onoga rečenog prethodno, važno mi je ovdje, iz perspektive psihologa i psihoterapeuta, odnosno nekoga tko se bavi mentalnim zdravljem, reći da se u medijima nerijetko narcizam prezentira isključivo na način da se te ljude karakterizira kao sebične, one koji gaze preko drugih da bi postigli svoje ciljeve, koji ugnjetavaju i maltretiraju druge. To je, naravno, dio priče, no nije cijela priča. Narcisoidan poremećaj osobnosti ima i drugu stranu medalje koja donosi osjećaj praznine, usamljenosti, teškoće u ostvarivanju intimnosti i zadovoljavajućih partnerskih odnosa i još mnogo toga. Postoji, dakle, više različitih načina na koje ljudi izražavaju narcizam, nekad teže prepoznatljivih od ovog kojeg mediji nude. Ovo je važno spomenuti jer posramljivanje i demoniziranje može ljude odvratiti od traženja potrebne pomoći."
Ako je narcistička struktura ličnosti ona koja se najbolje uklapa u postojeće društvo i ima najmanje sukoba s vrijednostima toga društva valja se zapitati jesu li "većinski" narcisi među nama opasni?
Filipović upozorava kako je narcizam u suštini mnogih drugih - izama, prvenstveno onih koji se temelje na našem uzdizanju od drugih, odnosno vjerovanju da smo bolji.
"Jedino što je stvarno opasno jest uskraćivanje mogućnosti obrazovanja. Ili izloženost cenzuriranom znanju nakon kojeg netko tko je završio fakultet može pomisliti da je ugledan, da je bolji od drugih, da je prosvijetljenje tajne lože upravo njemu namijenjeno, kao članu muškog roda. Uspijevši preskočiti ženski rod u razdoblju postojanja odluke ne pripadnosti rodu. Pri tome je rasizam, kao najjači i najprimitivniji oblik kolektivizma, neiskorjenjiv. Njegov univerzalizam uvijek se nanovo konsolidizira. Rasizam je uvijek korak ispred teorije i nije mu nužno opravdanje za ravnodušnost prema drugome. Njegovo današnje značenje, u onome što sebe naziva visoko demokratski razvijenim društvom, više nije samo 'ne podnosim te' ili 'ne primjećujem te jer si druge rase'. Nego 'volim te, i povlađujem, zamijećujem jer smo stoljećima iste konfiguracije i boje'. Tom narcističkom šubu teško je odoljeti. Radi se o vrsti regresije Ja na infantilni stupanj razvitka prije nastanka Nad-Ja. Tu kolektivizam nastupa kao terorizam, kao trenutno najjači kolektivizam."
U današnjem svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, sve je više raznih gurua i magova , koji uz spretan medijski publicitet i društvene mreže, s pomoću prizemnih trikova nude instantnu psihološku pomoć. Jesu li oni najopasniji u toj "proizvodnji" narcizma, tj. nadrilječništvu?
"Prošlo stoljeće svojim je većim djelom bilo stoljeće znanja i autoriteta koji počiva u znanju, vrijeme u kojem smo bili skloni jednoj istini. Kraj 20. stoljeća i ovo naše 21. vrijeme je u kojem je znanje zamijenjeno mišljenjem. To je vrijeme propitkivanja autoriteta, vrijeme u kojem može živjeti puno različitih istina, no istovremeno i vrijeme post-istine, influencera pa onda, da, i „gurua i magova“ koji se nazivaju stručnjacima za liječenje različitih fizičkih i emocionalnih teškoća. Svakako bih rekla da je dobro to što propitkujemo autoritete i istovremeno mi se čini jako važno kritički razmotriti što je ono čime ih zamjenjujemo. U Zagrebačkom psihološkom društvu svjesni smo kakva se „psihološka znanja i zablude“ nude i zato se bavimo time da neke spoznaje kojima raspolaže psihologija kao znanost plasiramo u javnost kao protutežu onome što ljudi koje nazivate 'guruima i magovima' nude. Želimo da ljudi znaju između čega biraju, a na njima je da onda donesu odluku. Možemo se samo nadati da će ona, zahvaljujući činjenicama koje pružamo, biti informiranija", objašnjava Puhovski.
Filipović se nadovezuje te kaže: "Kad idete liječniku onda se dobro raspitate o njegovim sposobnostima. Nije vam svejedno tko će vas operirati. I kako. Hoće li zaboraviti instrument u vašem tijelu ili vam slučajno operirati nepotrebno. Tako bi trebalo postupati i s izlječiteljima. I instant psihološkim pomoćima. Lako se pristupa nečijem nesvjesnom, otvara ga, ali nema baš puno onih koji znaju kako ga i zatvoriti. S obzirom da se ljudi osjećaju izgubljeno i da djeci i sebi često ne mogu priuštiti zdravstenu zaštitu, koja je često nedostupna i paušalna, nije neobično da slabo stoje s povjerenjem dobu znanosti. To je definitivno regresija, u kojoj je profit ono što vlada ljudskim životima. A usamljenost i ekonomska iscrpljenost mjesto su vladanja različitih umišljenih šarlatana."
Za kraj, Senu Puhovski pitam kakav profil ličnosti moraš biti da takvu "stvar" nudiš kao uslugu, da se lažno predstavljaš a nemaš nikakvu realnu kompetenciju za rad u terapiji? O čemu je tu riječ? Što znanost kaže o tim nadriliječnicima, a što kaže pravna znanost u dijalogu sa strukom?
"U mojem iskustvu, a to je uglavnom iskustvo kliničara kojem su se javljali ljudi nakon što su, nakon alternativnih tretmana, u još gorem stanju od onog početnog, dolazili po pomoć, ne možemo sve te ljude koji nude takve usluge strpati u isti koš. Neki od njih zaista svjesno lažu i manipuliraju tuđom patnjom kako bi zaradili. Neki su uvjereni da je to što rade korisno i dobro pa čak poneki od njih i da imaju neke posebne moći. Ono čemu u zadnje vrijeme posebno često svjedočim su situacije u kojima su ljudi kojima je samima teško odlučili svoje probleme rješavati na način da 'svojim iskustvom pomažu drugima' pa se odlučuju biti „terapeuti“. Ovo može biti izrazito opasno jer gotovo uvijek podrazumijeva to da drugima dajemo ono što treba ili je trebalo nama, a ne ono što je potrebno njima i na taj ih način nerijetko dovodimo na mjesto objekta za zadovoljenje vlastitih potreba.
Nažalost, koliko mi je poznato, svi ovi tretmani koji počivaju na neutemeljenim pretpostavkama nalaze se van dohvata zakona, osim čini mi se nadrilječništva koje je kažnjivo, no to je pitanje za pravnike" kaže Puhovski.