Mi smo plesačice, nismo striptizete! Zašto si to onda napravila?", gotovo dječjim bijesom vođena u kameru s gnušanjem izgovara plavokosa Jess nakon što se društvenim mrežama proširila neprikladna fotografija njezine plesne partnerice, vršnjakinje i kolegice Amy čije je putovanje kroz rascjep nastao između dviju identitarnih silnica kojima biva izložena, okosnica radnje filma "Cuties". Malo je koji film u povijesti i prije početka prikazivanja doživio takav val kritika poput ovog, čiji je dolazak na najveću streaming platformu popraćen burnom reakcijom na društvenim mrežama razmjerima sličnu kakvom ustanku i pozivom na bojkot Netflixovih usluga. Iako na pragu djevojaštva uhvaćene djevojčice u filmu jasno govore što nisu, korisnici društvenih mreža odlučili su da one baš to jesu pa je film na Googleu pozitivnom reakcijom dočekalo samo 5% gledatelja. Kako to?
Jer nisu pogledali film? Jer je netko, letimičnim pogledom zahvativši najavni plakat filma zaključio da četiri djevojčice statiraju kao žive lutke za pedofilsku zabavu, a ostali su, osjećajući se već sasvim ugodno u dobro usvojenom mentalitetu krda, samo kimnuli glavom i odabrali ljutitu ili zgađenu ikonicu i ispod objave upisali #boycottnetflix. To je, naravno, lakše i jednostavnije nego izdvojiti stotinjak minuta svojeg vremena i pogledati o čemu se doista radi. Time su, i prije gledanja, svi slijepi mrzitelji ustali kao potvrda tezi što ju redateljica Maimouna Doucoure upisuje u srž svojeg dugometražnog prvijenca – društvene su mreže zatupljujuće i obmanjujuće, a ekonomija na njima razvijenih odnosa pogoduje degradaciji društva. Svi ti, u neodobravanju jedinjeni ljudi, nikad spremniji zaboraviti međusobne razlike i ujediniti se protiv zajedničkog „neprijatelja“, nisu htjeli postati brojčice u potvrdi Doucourinog eskperimenta. Htjeli su izraziti stav. Isto je htjela i ona, a razvoj pripovjedne linije i odabir tehnika snimanja daju naslutiti kako to nije učinila ni zbog čijeg perverznog ili pedofilskog zadovoljstva.
Teško je, s druge strane, povjerovati kako je priču o trenutku u kojem mlado biće sazrije i odredi kakva će osoba u budućnosti biti a da toga u datom trenutku ni samo nije svjesno redateljica koncipirala kao kritiku hiperseksualiziranog društva. Kritike nema, bar ne one oštre i s namjerom upisane. I to je posve u redu jer "Cuties" je, prije svega, prikaz odrastanja djevojčica s dna francuskog društva, siromašnih, imigrantica, prepuštenih sebi samima. Sve one, naravno, imaju roditelje, ali oni najčešće, kako to primjećuje Angie "previše rade i nemaju vremena za svoju djecu", pohađaju nastavu, no njihovim je nastavnicima bitno samo da u školu dolaze primjereno odjevene i da ne izazivaju nevolje. Što će naučiti kao i čime će se nakon škole baviti, manje je bitno. Pa djevojčice pronalaze ples kao ispušni ventil i kao zamašnjak snova na čijem pragu kao jedanaestogodišnjakinje stoje. Zato osnivaju plesnu skupinu, nazivaju se "Cuties" ("Slatkice", u izvorniku "Mignonnes" što bismo preveli kao "Minjončići") i svoju koreografiju prijavljuju na službeno plesno natjecanje. Naravno, da je ista osmišljena pod moderatorskim okom kakvog nastavnika, možda i ne bi bila toliko sablažnjiva, no jedini "učitelji" djevojčicama su videospotovi s YouTubea i isječci s Instagrama. A djeca uhvaćena na vratima adolescencije vole ispitivati granice. Posebno ako se, kao vjerskim odgojem sputana Amy, nikad ranije granicama nisu niti približili. U nju je majčinim mlijekom usađena dogma o grešnoj naravi žene, o sramoti otkrivenog tijela, o svrsi ženskog postojanja ispunjenoj samo kad služi muškarcu (ne nužno suprugu i ne samo u seksualnom smislu) i takvim životom zajamčenoj sreći. Ali njezina je majka takva, skrušena i predana bračnom životu, a to ipak ne tjera suze s njezina lica kad Amyn otac odluči iz Senegala dovesti još jednu suprugu. Možda je baš to trenutak u kojem djevojčica odbacuje duge halje, krade rođakov mobitel, ulazi u svijet društvenih mreža i predano se posvećuje učenju što izazovnijih plesnih pokreta. Kako bi pokazala da nije dijete, kako bi se uvjerila da razumije što znači biti ženom.
Pokazuje, kao i njezine tri plesne partnerice, samo dječju naivnost i iznebuha prekinutu zaigranost u kojoj, umjesto razodijevanja i presvlačenja najdražih lutaka, preobražajima podvrgavaju vlastita tijela. I misle da razumiju svijet i načine njegova funkcioniranja. Jer su to vidjele na Internetu. Redateljica ih, vjerojatno želeći izbjeći patetičnu melodramu, u tom uvjerenju ostavlja, a u stvarnost bi ih tek povremeno trebale vratiti zabrinute, prezrive ili gnušanjem ispunjene reakcije odraslih, no kao i sve djevojčice na korak od toga da postanu djevojke, i "Slatkice" na njih ostaju slijepe. Sve dok se ne dogodi obrat u jednoj od njih (i jedini pravi dramski obrat u narativnoj liniji), ovaj je francuski film kombinacija plesnog i filma o sazrijevanju. Vrlo dobro, realno, uvjerljivo i s pravom mjerom posložen.
U čemu je onda problem? U licemjerju možda? Filmovi o tinejdžerskom sazrijevanju nisu novost i uvijek su u sebi nosili moment otkrivanja vlastite seksualnosti, razgovore s prijateljicama o veličini i boji grudnjaka, prve nježne ili mnogo eksplicitnije dodire… Sjećam se jednog od dražih mi, "Now and then" s Christinom Ricci, Demi Moore i Melanie Griffith u glavnim ulogama, sjetimo se "Klinaca" ili kontroverzne "Trinaestice". No njihovi su protagonisti nježne godine imali samo na papiru, u stvarnosti (ili na filmskom platnu) glumili su ih glumci na pragu punoljetnosti ili već dobrano zagazivši u istu. Što je gledateljskom oku bilo prihvatljivije. Oko je "zažmirilo" i kad je GRR Martin odlučio da će njegova Majka Zmajeva u knjizi imati tek 12 godina. Naposljetku, Emilia Clarke bila je starija. Gledateljsko se oko niti ovaj put nije pobunilo zbog djevojčice koju, nakon što s 11 godina dobije prvu mjesečnicu, upozore kako će kroz najviše dvije godine postati supruga i majka niti zbog možda i najizloženije scene vibriranja malog tijela (pa i onih dijelova koji bi zbog čestitih pogleda trebali mirovati) uslijed religijskog rituala. A da, točno, gledateljsko oko nije pogledalo film. Zaustavljeno je na plakatu i s prezirom ga odbacilo. Zanimljivo, i francuski, mnogo prihvatljiviji plakat djevojčice prikazuje kako s raznobojnim vrećicama u rukama poskakuju zasute konfetima i pritom podsjećaju na junakinje kakvog "Seksa i grada", a ne djecu u igri. Ali to je u redu, na djecu potrošače smo navikli, na djecu natjecatelje na izborima ljepote također, djecu male talente pozdravljamo, a simpatična su nam i dječica koja upijaju i oponašaju ono što vide u svojoj odrasloj okolini. Problem je što su trešnja guzom i razgolićeni trbusi ono što im biva posluženo, a bez nekog iskusnijeg navigatora, sa stola odraslosti uzimaju sve. I ono što se odraslima, kad se pogledaju u njihovu zrcalu, neće svidjeti.
Početkom godine sam, nažalost, bila prisiljena pročitati roman koji, najvjerojatnije zbog nedostatka autoričinog talenta, a ne zle namjere, ozbiljnoj temi seksualnog nasilja nad djecom pristupa na najbizarnije načine pa jezik odraslog muškarca na koži djevojčice opisuje kao "trag slinavog puža", a penis u erekciji kao "zmiju u nejakoj šačici". To je perverzno i gnušanja vrijedno. "Slatkice" su film o djevojčicama koje ispituju granice, a onih koji bi te iste granice trebali povremeno zatvoriti, nema. Ili ih nije briga. Možda su i poziv upomoć već pomalo osutom i demoraliziranom društvu. A možda su samo priča o tome kako izgleda odrastanje danas, kad svaki pogrešan korak može ostati vječno zabilježen. Kako je u popularnim Smogovcima rekao Žandar, Dunjin tata čija se profesija može iščitati iz njegova nadimka, "Oni su mali, ali su veliki. Odnosno, dovoljno su veliki da ne budu mali." Ali ovog su dijela svjesni, prvog baš i ne.
