Svoj odraz gledamo od iskona svijeta, predcivilizacijski mi služili smo se vulkanskim staklom opsidijanom ili punili zdjele vodom kako bismo se mogli ogledati. Vrijeme kad je primarni susret s našim likom bio onaj u vodi jezera pripada zaista davnoj povijesti, a materijali obrađeni do točke refleksnosti zasjeli su u kućanstva usporedno s razvojem civilizacije. Zrcala su integrirana u svakodnevne rituale i postala su alat samopercepcije. Francuski psihoanalitičar Jacques Lacan upravo je susret sa zrcalom smatrao ključnim za razvoj subjekta: kad dijete prepozna sebe u ogledalu (takozvani zrcalni stadij razvoja), postaje svjesno sebe kao bića odvojenog od majke koja je do tada odgovarala na sve njegove potrebe. Paradoks leži u činjenici da kroz identifikaciju s vanjskom slikom dobivamo osjećaj subjektiviteta, prepoznajemo svoje ja negdje izvan sebe. Dok se gledamo u zrcalu, ne razmišljamo o fizičkim svojstvima odraza, o tome da nam ono daje izokrenutu sliku stvarnosti. Slika koju vidimo nije inherentna niti površini zrcala, budući da ovisi o perspektivi promatrača. Tako je, prema Lacanu, naše ja poprište stalnog osjećaja izmaknutosti i nemogućnosti potpunog pripadanja - uvijek postoji odmak budući da nam se osjećaj jastva temelji na odmaku.
Zrcalo, jedan od najpopularnijih motiva u umjetnosti, često simbolizira neku vrstu portala ili prijelaza u drugačiju stvarnost. Od zrcala Erised u serijalu o Harryju Potteru, zrcala koje pokazuje najdublje želje našeg srca, preko zrcala u Alisi u zemlji čudesa, sve do "Slike Doriana Graya" Oscara Wildea, gdje portret pokazuje pravi izgled naizgled mladog protagonista - zrcala su uvijek ta koja otkrivaju i prokazuju.
U znanosti se zrcalni test koristi kako bi se odredilo posjeduju li određene životinjske vrste psihološku i kognitivnu samosvijest. U terapiji se vježbe sa zrcalom često vežu uz podizanje samosvijesti i gradnju samopouzdanja. Pojam tjelesne dismorfije ili disforije u psihologiji se veže uz iskrivljenu sliku sebe i vlastitog tijela upravo na temelju odraza u zrcalu. Naposljetku, tu je još uvijek i svima poznat primjer praznovjerja, slomljeno zrcalo donosi sedam godina nesreće, a prema nekim izvorima ova tvrdnja datira još od doba starih Rimljana koji su vjerovali da je duši potrebno sedam godina da se regenerira.
Danas se zrcalima služimo više nego ikad zahvaljujući sveprisutnosti prednjih kamera na pametnim telefonima. Kamera kojom se služimo ima zadatak pretvoriti našu 3D sliku u 2D odraz, pri čemu korigira proporcije - odatle i koncept fotogeničnosti, kao i činjenica da se pojedinci osjećaju ljepšima ili ružnijima uživo nego na kameri. Kamera jednostavno mora iskriviti sliku jer se radi o procesu pretvorbe trodimenzionalnog objekta u dvodimenzionalni i jednostavno ne postoji objektiv koji to neće učiniti.
Poseban su problem filtri za uljepšavanje, kao i tehnološki fenomeni koje omogućava umjetna inteligencija, poput npr. deepfake tehnologije - gledamo li u svim tim zrcalima ikad svoju sliku? Jasno je da ne gledamo. Danas nam zrcala služe za proizvodnju nove stvarnosti, filtriranje nepravilnosti i ponovno osmišljavanje onoga što već postoji.
Moderna tehnologija već je donijela promjene u funkcionalnosti zrcala. HiMirror, prvo pametno ogledalo, skenira lice i na njemu detektira "neatraktivne" nepravilnosti - bore, pore, crvenilo, madeže. Mada je ideja iza ovakvog koncepta izrazito upitna i dubiozna, ovo ogledalo trebalo bi olakšati šminkanje i prikrivanje "nedostataka".
Na drugačiji način, "Istinsko zrcalo" (True mirror, a trenutno je puno aplikacija i online alata koji nam to mogu omogućiti) moderna je tehnologija koja bi nam, navodno, trebala pružiti pravi odraz. Ovo zrcalo reflektirat će sliku tako da eliminira zrcalnu inverziju strana te vas prikazuje "onakvima kakvi jeste", gdje je vaša desna strana na lijevoj strani odraza. Međutim, budući da se identificiramo sa slikom u zrcalu kakvu smo navikli gledati, konačni je efekt istinskog zrcala začudan i pomalo jeziv. Tako se i odraz koji bi trebao biti "istinski" doima tek kao još jedna od brojnih distorzija kojima smo okruženi.
Zrcalne slike kojima smo izloženi distorzirane su slike odraza - prosječno ogledalo dat će nam tek nekih 75 posto vjernu sliku zbog nepravilnosti na reflektirajućoj površini. U sveopćoj neizbježnosti zrcala, rijetko koje daje realnu sliku stvarnosti. Zrcala u trgovinama odjećom svjesno se i namjerno zakrivljuju kako bi nam promijenila izgled na više ili manje suptilan način.
Pametna zrcala jedan su od najunosnijih rekvizita korporativnih entuzijasta koji u ogledalu s digitalnim sučeljem vide revolucionaran način kako da se promijeni svakodnevica - predviđa se da će do 2025. premašiti zaradu od 400 milijardi dolara.
Mogućnost da digitalno isprobavamo odjeću i šminku, primjerice, nešto je što već postoji, a za desetak će godina postati sveprisutno i uvelike promijeniti način na koji kupujemo. Nećete morati otići u trgovinu, nego u digitalnom prostoru isprobavati stvari koje će se prikazivati na tijelu u vašem odrazu, a odabir ćete moći izravno naručiti. Sučelja pametnih zrcala sadržavat će i standardne funkcije poput sata, kalendara, vremenske prognoze i vijesti, baš kao i sva sučelja kojima smo danas okruženi. Neka će pametna ogledala služiti i da skeniraju naša tjelesna svojstva, služeći se senzorima da nam izmjere tlak, visinu i težinu, predlažući nam vježbe i pokazujući kako se pravilno kretati te tako potencijalno preuzeti ulogu osobnih trenera. U hotelskim sobama zrcalo će obavljati svoju standardnu funkciju, ali će biti i televizor ili digitalni concierge, omogućujući rezervaciju večera i prijavljivanje na različite aktivnosti.
Ako vam prethodni odlomak zvuči kao epizoda Crnog zrcala (ha!), imajte na umu da se radi o tehnologijama koje već postoje i koje se već koriste, a ne o SF-u, distopijskom scenariju. Međutim, upitan je njihov konačan proboj na tržište i masovna dostupnost, a dok su rezervirane uglavnom za šačicu najbogatijih, vrijeme je da ih sagledamo kritički. U trenu kad ove tehnologije postanu dio naše svakodnevice, bit ćemo, potencijalno, previše naviknuti na njih da bismo sagledali i njihove negativne strane - kao što je slučaj s pametnim telefonima, društvenim mrežama i tisućama nepotrebnih aplikacija. Naravno, u svijetu praktičnog online shoppinga mogućnost virtualnog isprobavanja odjeće može se činiti kao razuman dodatak. Problem je cijena koju za takav tehnički dodatak plaćamo, kao i sama "zrcalna površina" koja prikazuje "našu sliku", a zapravo sadrži i kameru i senzore i još više mogućnosti distorzije odraza nego svi filtri i svi odrazi kojima smo danas izloženi.
Činjenica je da će nam kupaonsko ogledalo i dalje davati realističniji odraz nego bilo koja kamera, a da unapređenje primarne funkcije, da se u njemu ogledamo, zapravo ne znači digitalizaciju predmeta, već fizičko ravnanje površine zrcala. Klasično ogledalo danas je gotovo podsjetnik na vremena kad je tehnologija služila čovjeku malo više nego danas. Možda će nam ipak na kraju razbijeno pametno zrcalo donijeti sedam godina sreće?