Zrinka Posavec je pjevačica, pjesnikinja, kantautorica i vokalna pedagoginja, a bavi se i etnomuzikologijom. Završila je Muzičku akademiju u Zagrebu i glazbenu kulturu na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Na samostalnim koncertima voli čitati svoju poeziju. Do sada je objavila dva CD-a, i drugu zbirku "Pjevaj, Molly" koja je privukla našu pažnju. Razgovarali smo o djetinjstvu, dominantnim motivikama, ljubavi u izolaciji i snovima o životu koji tek dolazi. A malo i o očekivanoj suradnji sa slavnom sestrom - glumicom i pjevačicom Majom Posavec - a hoće li do nje doći, saznajte u razgovoru pred vama.
Nova zbirka pjesama me naprosto – oduševila, izvrsna kombinacija Baranje, Slavonije i Kanade? I divljih životinja – lisica koje igraju kolo, divljih jelena. Srpske crkve, seksa, žudnje. Možete li još malo o toj motivici proširiti priču? Pjesnici nekako uglavnom skrivaju motive motiva, je li to i s vama slučaj?
- U zbirci "Pjevaj, Molly" pjevam o različitim temama, a opet, sve su teme klupko, vrtlog iz kojih izlaze motivi koje nisam htjela skrivati, dapače, imala sam namjeru malo više odškrinuti vrata tekstu i pisati otvoreno. Ponajviše sam pisala o mjestima i ljudima čija me energija dotaknula, o sociološkim fenomenima, nama ljudima i kako svatko od nas gradi ovaj svijet ne znajući koliko utječemo na cjelokupnu zajednicu. Skrivena ponašanja o kojima šutimo su moje teme. Indijanci u Kanadi koji su postali izgnani narod, narod-problem u vlastitoj zemlji, o kapitalizmu koji nam nameće trendove preko društvenih mreža, pisala sam o Slavoniji i Baranji - strastveno, intimno, još uvijek premalo. Erotika i čežnja uvijek su uz mene i u svemu, ali to ipak doziram, nadam se. Nisam dozirala životinje/žene, o njima sam pisala bez zadrške, o ženskim borbama za izbor vlastitog puta, našoj borbi za "vlastitu sobu", za slobodan glas o kojoj pjeva i Molly, ženski lik iz naslova zbirke i pjesme "Riba" koja samo kuha i šuti.
Srbi i srpska crkva su isto sociološki zanimljiv moment - kraj te divne crkve prođem svak put kad sam na Cvjetnom trgu, ali u poeziji oni zvone drugačije, zagonetnije.
Umjetnički svijet voli automistifikaciju – kako se vi odnosite spram iste?
- Ne mislim da je autodemistifikacija moj put niti je biram kao sredstvo u pisanju. Stvarnost je moj dobar drug dok pišem, dapače, uvijek se trudim ocrtati duh sadašnjeg vremena. Volim pratiti i ocrtati ovo naše vrijeme - i kroz jezik i kroz motive i teme.
Što ste željeli istražiti u pjesničkom, a niste u izvođačkom?
- Nisam do kraja istražila niti pjevački niti pjesnički put. Istraživanje je konstanta koje se ne plašim, ona je možda i najzanimljivija motivacija. Kud će taj um otići, za što će se uhvatiti, što li će me dotaknuti da o tome govorim i pjevam. Još uvijek istražujem samu sebe, karta nije do kraja iscrtana. Nekad se zatrpam knjigama, nekad glazbom, prebacujem se s klavira za pisaći stol. Život je prekratak za istražiti, to vidite kad samo malo zagrebete ostavštinu umjetnika iza vas, a ujedno je veliko breme i jedro stvoriti nešto novo i autentično, svoje. Nisam se nadala da ću pisati autorske skladbe, a sada je to postala svakodnevica.
Kada i kako se ta dva interesa preklapaju? Pisanje poezije, skladanje, pa i pjevanje...
- Poezija i glazba su slični mediji i imaju puno dodirnih točaka, ali u produkcijskom smislusu različiti. Poeziju stvaraš sam, ona nema granica, ona je otvorena, slobodna, nju pišeš u svome jeziku. Glazba traži suradnje i suradnike, tim, ona ima zakonitosti ritma i metra, ona je odmah internacionalna, nije toliko vezana za jezik iako je jezik jednom dijelom izgrađuje, te traži studio za snimanje, instrumente, mikrofon. Poezija traži pak samo intimni prostor za čitanje ili slušanje. Suvremenu poeziju teško je uglazbiti. Postoje dva velika znalca, majstora od kojih treba učiti: Arsen Dedić i Leonard Cohen. Trenutno pokušavam uglazbiti neke pjesme iz "Pjevaj, Molly", ali mi glazba pomrsi račun! Ponekad se glazba i poezija pomire, ali dubok je to rad u kojemu je istraživanje jedini ključ.
Prvi ciklus "Postajem žena (metamorfoze)" kao da je parafraza slavne misli Simone de Beauvoire koja je rekla "ženom se ne rađa, ženom se postaje".
- Pisala sam mnogo o ženi - supruzi, učiteljici, ljubavnici, partnerici... Sve ono što jesam ili bih mogla nekom biti. Žene sam pokušala ogoliti kroz razne prizme: žene vjernice, žene zamotane u svoje stvaralaštvo, žene u borbi za ljubav, žene u čežnji, ženstvene žene bez glavnih odlika ženstvenosti koje propisuje današnje društvo. U zbirci ona je Riba, Šuma, Kos, ona je toliko osebujna da od nje odjekuje gora. Pišem o njihovim preobrazbama, svlačenjima njihove kože i o slojevima koje ponosno grade u sebi, svojeglave i žustre.
Možete li nam reći nešto više o vašemu odrastanju u Slavoniji? O pitomom i toksičnom kraju, u isto vrijeme? O ženskom mjestu i ženskim temama tog kraja?
- Za mene Slavonija znači ljubav i ponos, pustara u kojoj je sve i ništa. Odgoj moje uže i šire zajednice me nikad nije gurala u opću toksičnost, to je velika sreća. Pitomost kraja i ljudi za mene je i dan danas naglašeniji osjećaj. No, ja Slavoniju pomalo mistificiram, često je promatram i volim kroz njezine bećarske pjesme, bogatu ruralnu tradiciju i razigrano toplo veselje slavonskog čovjeka - Šokca. Kroz tu čežnju ja je volim i volim. To je zasigurno mistifikacija i ja je se ne želim odreći. No, postoji i realnost koja je i nije u pjesmi jer su stare pjesme napisane odavno. Tamo su ljudi i danas jako široki koliko im je široka pjesma i to nije nestalo, to čak ni rat nije ubio, a rat uzimam kao veliki znak "Stop" koji je moj kraj Slavoniju, Baranju i Srijem zavezao, usporio, zakinuo.
Lirski subjekt progovara i o snažnoj očinskoj figuri i strahu koji ostaje nakon takvih "snažnih" ljudi... Možemo li ikada napraviti detoksikaciju od naslaga djetinjstava koja nisu bila povoljna po nas?
- Velika glumica Ingrid Bergman je rekla da ne razumije zašto se ljudi toliko u svom životu bave djetinjstvom kad ono u jednom životu traje najkraće. Po dužini kratko, po jačini snažno, to je djetinjstvo i na žalost svi se bavimo s djetinjstvom, svjesno ili nesvjesno. Voljela bih i ja kao Ingrid ostaviti djetinjstvo po strani, ali ono se vrati kao bumerang, uhvatiš pa se nosiš s njim, sam sa sobom. Ne želim zaboraviti one odrasle koje su nas poticali i davali nam svjetlo, ali kad pišem, tamna strana ispliva na papir. Tako je nastao "Otac", iz glasa jedne žene kojoj otac nikad nije dao pjevati. Ona je šutjela sve do njegove smrti.
Bavite se interpretacijama sevdalinki i folk pjesama. Recite nam, kako iz te perspektive čitate društvene odnose, odnose moći i opet – žensko mjesto u tom umjetničkom imaginariju?
- Tradicijska - folk glazba zauzima u mom glazbenom životu veliki prostor. Svaka stara pjesma u mom koncertnom programu ima svoje mjesto, priču. Sevdalinke su melem za glas i imaju iznimno kvalitetne i snažne tekstove.
Zanimljivo mi je promatrati kako se ljudi odnose prema mojem pozivu pjevačice. Često se taj poziv omalovažava i povezuje s raznim predrasudama koje me nekad iznenade. Kao da žena – umjetnica – pjevačica nije dovoljna sama po sebi, umanjuje se njezina moć, njezin poziv se omalovažava. Naravno da se to može povezati s činjenicom da je ženama još u 19. stoljeću bilo zabranjeno pjevati u crkvi, žene u našim krajevima pjevale su samo u krugu svoje obitelji, sela, zajednice. U Bosni, žene su sevdah pjevale samo u krugu svoje obitelji. Ako bi žene pjevale u kavanama bile bi prozvane za nemoralnost i bludnost. Ljudi ne znaju ili zaborave da je pjevanje, odnosno glas, dar koji se mora vježbati, učiti, nadograđivati i da je život pjevača - pjevačice zapravo trnovit. Glas je toliko krhak, ako želiš trajati puno je odricanja i rada koje glas traži za sebe, a tu je još pjesma, interpretacija. Naše je vrijeme zahvaljujući audio snimkama, a zatim televiziji i kameri pokazalo kako je svijet - a i one same sebe, iznjedrio toliko snažne žene - umjetnice - pjevačice. Spomenut ću samo prve na pameti: Maria Callas, Mercedes Sosa, Amalia Rodrigues i Ella Fitzgerald. Namjerno iz različitih žanrova, namjerno s ostavštinom za sve nas, namjerno besprijekornog talenta, rada i upornosti. To su žene – pjevačice – umjetnice. One i dan danas žive i djeluju oko nas, samozatajne radnice u svom glasu - pjesmi.
Jedan ciklus nazvali ste "Ženstvenost izlazi iz glasa" - na tom tragu – što vama prvo znači ženstvenost, a što ona je – i na koje je sve načine zlorabljena?
- Čini se da za ženstvenost vrijedi sloboda, koja je uvučena u razne stilove, supkulture i načine razmišljanja. Željela bih da je to tako, ali masa određuje trendove, nepisane zakone iza kojih moramo dobro paziti da nas ne uvuku u zamku i zarobe. Puno se žena povodi, ali postoje žene koje otvaraju nove prostore – poglavlja - smjernice za sve nas. Za mene je ženstvenost sloboda žene kakva ona jest, sloboda njezinog govora, glasa, sloboda njezine ljepote i suverenosti. To je "Lenka", koja predstavlja upravo takvu ženu.
Pisali ste i o ovom bizarnom kontekstu koji nas je zadesio – pandemiji, internet komunikaciji u istoj i tome što recimo – znače očekivanja u ljubavi, pa iako ona bila i online....?
- S obzirom na to da sam za vrijeme pandemije završavala zbirku htjela sam nešto napisati i o tom fenomenu izolacije i izoliranosti, za duh vremena, za sjećanje, jer stvari se stalno mijenjaju i tko zna u kojem će smjeru ova situacija ići. Ta internet hladna komunikacija s dodanim šumom i blokadom slike pobuđivala je u meni zahvalnost za proživljeno normalno vrijeme i život. Kako nam malo treba da postanemo zahvalni za jednu kavu, susret i gledanje u oči, napose, slušanje glasa.
Što se tiče ljubavi, meni se čini da su ljubavni odnosi dočekali spremno izolaciju, primorane poruke i online komunikaciju, jer se već godinama volimo i gledamo preko mobitela. To je zasigurno proizvod otuđenja i kapitalizma, ali nažalost sad već i navika. Gledamo u mobitele, šaljemo ljubavne poruke i fotografije - nikad bliže, nikad dalje. O tome mnogi pišu, zahvalna sam na svakom tekstu i poeziji jer to je naša stvarnost.
Što je ključan aspekt identiteta, u vašemu slučaju? Je li to glas – kao što tvrdite u svom pjesništvu?
- Zbirka "Pjevaj, Molly" meni je samoj otvorila temu glasa. Nesvjesno sam ga predstavila kao važan aspekt ove zbirke. Voljela bih se na toj temi zadržati, nadam se da hoću jer je ta tema zaista moja i samim tim – meni bitna.
Jedna je pjesma sasvim sigurno posvećena sestrinskoj ljubavi. Opišite nam vaše suradnje, ne morate odnos....Što najčešće pjevate skupa?
- Sestra, sestra, sestra, poput zbirke "Sestra" Nade Topić, i moja bi stala u jednu zbirku. To isto čuvam kao meni bitnu temu. Maja i ja u glazbi i stvaralaštvu surađujmo od ranog djetinjstva. To su terce koje su zaista oblikovale naše djetinjstvo i buduće umjetničke pozive. Jedna je utjecala na drugu, jedna utječe na drugu, ali različitosti su snažne, za sada još uvijek teško premostive da se upustimo u zajednički projekt van našeg nedjeljnog sestrinskog susreta. No, ta suradnja čeka i ja sam sigurna da raste u našim kostima.
Koji su vaši daljnji pjesnički i izvođački planovi? A snovi?
- Ovo je godina u kojoj planiram završiti nove skladbe za svoj treći album. Odluka ovog ljeta je da na album idu samo autorske skladbe. Dvije od njih će biti uglazbljene pjesme Crni def, Crni Kos iz zbirke "Pjevaj, Molly". Ta suradnja zbirke "Pjevaj, Molly" i novog albuma me posebno raduje. Novi pjesnički rukopis pišem i, ako me bude muza držala kao ovog ljeta, to će biti konceptualna zbirka. Na jesen ću nastupiti koncertom sakralnih marijanskih skladbi pisanih na stare tekstove iz 18. i 19. stoljeća fratara Filipa Vlahovića Kapušvarca i Antuna Sandukčića, kantuali se nazivaju još Kapušvarčev kantual i Vukovarski kantual. Glazbu za taj koncert napisala sam ovu zimu i raduje me da sam dobila priliku ispjevati napisano. Puno je planova ... A puno je i snova: zaljubiti se, stvarati, rasti, učiti.
