Zvjezdan Ružić etablirani je jazz glazbenik s impresivnom karijerom. Ponudio nam je svoju perspektivu i svjetonazor najdivnijeg fenomena od svih - ljubavi.
Što je ljubav?
- Ljubav je onaj osjećaj, ona otvorenost srca koje je spremno izložiti se i najvećim udarcima i ranama, onaj rizik duše koji sanjaju mnogi dok gledaju romantične filmove na televiziji, a zapravo - u životu si ga dozvole rijetki. Za ljubav treba imati prije svega ljubavi prema sebi jer ako nemaš što dati sebi, nećeš imati ni za svoju srodnu dušu. Tražiti ljubav zbog osjećaja samoće i neispunjenosti isto je kao sanjati vodu usred pustinje. Malo će ti zasititi žeđ, ali nakon nekog vremena opet ćeš biti žedan, u konačnici dehidrirati. Za ljubav treba puno hrabrosti, puno iskrenosti i srce koje je spremno dati, a ne samo uzimati. Danas je ljubav nešto na što se svi pozivaju, kao i na Svjetlo, na pozitivu. Ali, za živjeti sve od navedenog treba puno više od dobrog odabira riječi za opis slike na Instagramu. Za doći do toga treba proći upoznavanje sebe, onih svojih "mračnih" dijelova, prihvaćanja sebe, oslobađanja od svih nekih nametnutih uvjerenja s kojima smo godinama živjeli, koja su nam izgradila neku lažnu sliku o nama - ego, a onda tek, kada prođemo sav taj mrak, možemo spoznati pravo svijetlo - istinu koja je početak da bi nešto stvarno i duboko uopće moglo biti moguće.
Badiou kaže da je ljubav prelaženje nečega što je moglo izgledati nemoguće? Koliko ste puta prešli tu granicu radi ljubavi?
- Tri puta sam prešao tu granicu. Nažalost, dvaput neuzvraćeno. Jednom je bilo uzvraćeno - bila je to moja sedmogodišnja veza. Ali znam taj osjećaj - bio sam tamo. Osjećaj kada ideš do kraja jer te srce vuče. Kada gubiš glavu, ali kada znaš zašto je gubiš. Radio sam svašta, kada sam zaljubljen nije me briga, ne taktiziram. Samo slušam srce i idem. I na trenutke se prepadnem hoću li biti ranjen. Ali onda nastavim jer - koja mi je druga opcija? Da kalkuliram? Da igram na sigurno? Ja, koji čitav život riskiram sa svime što jesam i što radim, koji je odlučio spojiti nespojiva glazbala i krenuti u tridesetoj godini svoju karijeru doslovno iz nule, ja da živim život s figom u džepu?! Ne. To je onaj osjećaj kada umreš, a dišeš. Ja biram život. Biram sve ono lijepo što mi iskrenost nosi, kao i sve ono potencijalno ružno što se s tako naivnim pogledom na svijet može desiti. Ali ne dam to dijete, ne dam svoju dušu samo da bih bio "siguran", "osiguran" da me nitko neće povrijediti i slično. Uostalom, to je najveća laž ikad. Jer, povrijediti te može isključivo ona osoba kojoj si odlučio dati moć da te može povrijediti. Tako da, u konačnici, mi sami kreiramo svoje priče, svoje boli, svoje uloge žrtve i život u strahu - kao i život u slobodi, sreću, radost, svjetlo, dobre ljude i mir.
Mediji nam nude previše bljutavih, sladunjavih i razvodnjenih osjećaja ljubavi – koliko treba da se emancipiramo od tih slika?
- Sustavno se radi na tome da se ljudima stvori osjećaj manjka samopouzdanja, osjećaj da im još nešto fali; od izgleda, odijevanja, stila života. A onda ti isti ljudi, koji su davnih dana povjerovali u istinu da nešto na njima nedostaje, da nisu dovoljno dobri, gledaju razne filmove koji uvijek nose sretan kraj. Filmove u kojima svi sve riskiraju i gdje od prvog trenutka sve ide nekako po planu, čak i onda kada ne ide po planu. I onda to još dodatno rastuži tu istu osobu koja već ionako usamljena pokušava "doraditi" sebe ne bi li bila uklopljena u društvo, u stil, u trend, ne bi li bila poželjna. I tada je ta ista osoba postala još nesigurnija, još ranjivija. A onda krene život; stvaran život u kojem ta ista osoba upoznaje ranjene duše, koje nose svoje probleme, koje imaju svoje nedovršene priče iz prošlosti, koje u tom trenutku uopće ne traže nešto ozbiljno... I sada bi mogli nabrajati do sutra raznorazne priče iz stvarnog života. Za početak bi bilo dobro da mediji i čitava ta industrija bazirana na ideji "nešto ti nedostaje" promjene pristup u "budi autentičan". S obzirom na to da je utopija očekivati da će se industrija mijenjati, bilo bi lijepo da ljudi sve više spoznaju koliko je svatko od nas zapravo poseban upravo onakav kakav jest, koliko je u suštini svega ključno isključivo jedno: da li ja prihvaćam sebe, točno takvog kakav jesam? U tom trenutku prestaje svaka želja za iščitavanjem savjeta nekih "stručnih ljudi" kojima smo u nekom trenutku dali moć da kreiraju naš život, kao i uspoređivanje s likovima iz holivudskih filmova gdje lik uvijek otputuje u mali gradić na Aljasku i upozna ženu koja je glavni humanitarac u tom gradiću. Dok on ostavlja svoju ženu iz New Yorka, ona prekida s lokalnim tipom i oni počinju novi život, već danas.
Ljubav se kod mnogih umjetnika u povijesti kulture doživljava kroz prizmu vizualnog šoka – što volite, primjećujete kod svojih partnerica?
- Mislim da je u očima puno toga. Očima se duše susretnu, prepoznaju. Naravno da je fizički izgled bitan, nećemo se lagati. Ali, mislim da je iznad svega energija osobe. Toliko puta nam je netko fizički lijep, a da ne osjetimo ništa. Ili obrnuto - gdje je možda netko potpuno suprotan našim idejama "idealne osobe", ali energija je ta koja nas spoji poput najjačeg magneta. Zato, ako bih morao izdvojiti rekao bih: prvo oči, a odmah uz to energija.
Koje slike ljubavi iz književnosti, glazbe, filma su oblikovali vaše razumijevanje ljubavi?
- Glazba je ta koja mi od malena omogućuje da živim jedan "paralelni život" u kojem je svašta nešto moguće. U tom svijetu, kada odem u taj "stvaralački kanal", ja sam taj koji stvara slike, koji mašta. I onda to pretočim u tonove klavira, a onda ti tonovi stvaraju nove slike i tako u krug. Kod mene nikad nije dosadno kada je mašta u pitanju. Glazba je nevjerojatan dar, dar koji mi je spasio život – doslovno - ali to nije tema ovog intervjua. Tako da mislim da sam nekako sam sebi stvorio najviše ideja o ljubavi, o tome kakva bi trebala biti, kakva bi mogla biti. Kasnije sam shvatio da većina tih slika mora ostati u tom mom paralelnom svijetu, jer je život ipak nešto drugo, koliko god da se tamo sve čini nekako romantičnije i nevinije. Onda sam shvatio koliko toga ne znam i koliko toga još o životu i ljubavi tek trebam naučiti. Zapravo - po prvi puta u životu prepustio sam se potpunom neznanju. Ne zanimaju me teorije o životu - zanima me život. I mogu vam reći da, koliko god je na početku prepuštanja kontrole bilo teško i "mračno", sada tek shvaćam koliko sam živio u strahu od svih tih silnih teorija o životu koje sam stvarao dok sam bio uvjeren da živim. Možda ni sada ne živim, ali barem više nemam teorije i uvjerenje da znam što radim.
Tko vas je ponajviše odgojio u pitanjima ljubavi? Majka, otac, sestra, ljubavnice, prijatelji….svi odgovori su točni.
- Na primjeru svojih roditelja mogao sam jako dobro naučiti što je to bezuvjetna ljubav. Jer bilo je tu i bolesti i svega, a oni su iz svega toga izašli jači no ikad. A bilo je teško, jako teško. Ali, što se mojih spoznaja o ljubavi tiče - kao i u svemu u životu, preferiram učiti na vlastitim greškama. Nisam onaj lik koji voli "preskakati lekcije". Tako da mogu reći da sam skupio nešto iskustva u ovih 32 godine života. Imao sam sreće da sam zapravo uvijek naletio na dobre djevojke. I kada nije uspjelo, možda nisam dobio natrag emocije po pitanju očekivanja odnosa, ali uvijek su nosile neku lekciju, neki dar. Zapravo sam sretnik jer nemam iza sebe nikakve teške priče, teške rane ili neke tako izdaje kao što ljudi znaju imati. Sretnik sam jer sam sa svim tim ženama više-manje uvijek iskreno igrao i stavio karte na stol, pozdravio se u miru. Nekad je boljelo, nekad sam bio ranjen, nekad su one bile ranjene, ali očito smo se zato trebali sresti. Inače vjerujem da su to sve lekcije. Svi ti susreti nikad nisu uzalud. Nekad je dovoljno 5 minuta razgovora da shvatiš lekciju, a nekad par godina veze. Ipak, veselim se onoj koja će ući u moj život sa željom da ga zajedno proživimo; onako nekako iskreno, s puno srca i minimalno uvjetovanja i teorija. Samo da ga živimo, da dišemo, da budemo slobodni na tom putu.
Koje su najvažnije lekcije naučene?
- Shvatio sam da svatko od nas zapravo na ovoj planeti uči voljeti sebe. I na tom se putu sretnemo s dušom koja nam otvara najveće rane, kao i najveće radosti. I tu kreće ta igra zvana ljubav. U toj igri bude svega, ali uvijek nešto naučimo. U mnogim susretima naučimo što više nećemo dozvoliti da nam drugi rade, odnosno koje palice nećemo drugima dati da bi nas njima udarali. U drugim susretima učimo što ne želimo, što bismo drugačije. U trećim susretima učimo o nekim drugim iskustvima koja nam duša traži. A onaj jedan susret, u njemu je sve. U njemu su sve škole, sve lekcije i želja da ta škola potraje zauvijek. To su srodne duše, duše koje su se dogovorile pronaći. To su sretni ljudi, ljudi koji su prepoznali svoju srodnu dušu i pritom nisu od nje pobjegli - pobjegli od ljubavi. Nadam se da ću se i ja jednog dana upisati u tu listu sretnika..
U današnjem je svijetu rasprostranjeno uvjerenje da svatko slijedi svoj interes, da je to rentabilna, proračunata investicija – kako se othrvati tom dojmu? Kako se preodgojiti?
- U ovom svemiru sve je zapravo energija. Sa stajališta energije priča je vrlo jednostavna. Ako ulazite u bilo kakav, ne samo ljubavni odnos, s nekim skrivenim namjerama ili interesima - najvjerojatnije ćete u ovom svemiru naletjeti na osobu koja će vama pristupiti na sličan način. Iz tog ćete iskustva izaći razočarani, a pritom vam neće biti jasno zašto. Ako ja želim neku djevojku iskoristiti za seks na jednu noć, vrlo vjerojatno ću naletjeti na osobu koja razmišlja slično. Onda ću se ujutro osjećati nekako prazno, čudno - a trebao bi biti ispunjen i sretan. A zapravo, jednako sam iskorišten kao što sam i sam mislio da sam iskoristio. Zato je život igra. Najčešće nas zrcali s ljudima s kojima dijelimo slične ideje. Sve to frekvencije, misli imaju frekvenciju. I zato neki super kliknu na prvu, a neki nikad. Ne zato što su dobri ili loši - već zato što svatko živi svoju istinu, unutar neke svoje matrice. A jedino je istina ta koja oslobađa. Ako za neki posao ne osjećaš da bi ga s nekim ljudima trebao raditi - iskrenije je ne raditi jer s takvom energijom nećeš prizvati ništa dobroga. Ako s nekom osobom nisi siguran da želiš graditi odnos, s neiskrenim pristupom u konačnici ćeš povrijediti i sebe i tu osobu. A ako malo bolje slušamo sami sebe - zapravo uvijek imamo odgovor. Samo je pitanje koliko smo pritom spremni biti iskreni, koliko smo u tom trenutku iskreni sami prema sebi.
Ima li ljubav revolucionarni potencijal?
- Ljubav je najjača frekvencija u Svemiru. Ljubav liječi, oslobađa. Ona ima toliko oblika. Nije to samo partnerska ljubav. Ljubavi ima posvuda, ali da bismo je vidjeli i primili - moramo imati snage otvoriti svoje srce, dozvoliti mu da se napoji tim svijetlom. Ljubav nije tako rijetka kao što romani pišu. Mi biramo hoćemo li biti u ljubavi ili u nekoj ulozi patnika koji nikako ne zaslužuje ljubav. Probao sam tu ulogu. Lijepo je stvarati tužne pjesme, žudjeti. Ipak, lijepo je i živjeti, dozvoliti si živjeti tu raskoš, taj sjaj, koji nosi veliki teret i veliku odgovornost, koji te čini velikom metom, ali i najbogatijim kraljem. Na nama je da biramo. Probao sam razna stanja, bio sam svakakav, radio svašta, dozvolio si razna iskustva. Većina tih iskustva me je ranila, ranila mi dušu. Jedini trenutci kada sam bio ispunjen i "bogat" bili su oni kada sam dozvolio srcu da voli, da daje i da prima ljubav. Ti trenutci kada si dozvolimo biti u ljubavi - to je najveće bogatstvo na ovoj planeti. Nema dalje ni više od toga. I zato se isplati riskirati i biti ta meta i staviti glavu na panj. Jer, iza tih vrata krije se osjećaj za koji bi svi sve dali samo da ga dožive. Doduše, nemoguće ga je doživjeti dok ga pokušavaš doživjeti glavom. Glava ima svoje granice - i koliko god da je jaka, postoji granica do koje ta glava i te misli idu. A nakon tog trenutka preko te granice može samo srce, samo čista ljubav. Eto, to me je naučila jedna predivna djevojka s kojom sam imao kratki susret, ali susret s nekoliko rečenica koje su mi promijenile život.
Jesu li različitosti ili sličnosti u partnerstvu pretpostavka izgradnje tog zajedničkog ˝svijeta˝?
- Ne bih znao.To je vječna dilema. Meni se čini da je zapravo nebitno. Jer, ima onih sličnih koji se super slažu i onih različitih koji se nikako ne slažu. Možda je onaj "tajni začin ljubavi" puno bitniji od svih tih ovozemaljskih objašnjenja: gdje svašta se nešto mora, gdje svi su nešto, gdje svatko ima tri diplome i nekoliko certifikata, gdje vrijednosti su nešto posve drugo u usporedbi s onim božanskim, zbog čega smo tu. Da sutra sve stane i sve postane potpuno bezvrijedno: i moja akademska diploma pijaniste i tvoja novinarska diploma - nije li u suštini jedino bitno kakvi smo ljudi i što u srcu nosimo. Jer ako u duši nema bogatstva - nema tog materijalnog koje bi tu prazninu nadomjestilo... nema.