Maglovito poslijepodne u New Yorku. Dvojica tinejdžera s kapuljačama na glavama na fasadi ispisuju rečenicu "SAMO© for those of us who merely tolerate civilization", svako se malo osvrćući, u strahu od dolaska organa reda. Tih 70-ih godina prošlog stoljeća grafiteri bili na lošem glasu, a policajci su dobili zadatak da privedu svakog koga uhvate u "nedjelu" jer su gradski oci uložili više od sto milijuna dolara u čišćenje zgrada od njihovih radova.
- Crtali smo ih gdje god smo stigli. Bili smo buntovni srednjoškolci koji uživaju u provociranju, a usput se žele i dobro zabaviti. Nisam imao velike ambicije, za razliku od Basquiata, koji mi je jednom, nakon što smo uzeli LSD, rekao kako je siguran u dvije stvari: da će postati slavni umjetnik i da će umrijeti mlad. Bio je u pravu u vezi obje stvari - prisjeća se 65-godišnji street artist Al Diaz, nekadašnji prijatelj slavnog američkog neoekspresionističkog slikara Jean-Michel Basquiata, čija je popularnost 36 godina nakon njegove smrti ponovno na vrhuncu.
Tijekom kratkog života napravio je više od 600 slika i 1500 crteža, a među ponosnim vlasnicima njegovih radova su i brojne svjetske ikone pop kulture poput Leonarda Di Caprija, Jay-Z-ja, Johnnyja Deppa i Bono Voxa. I sam je imao karizmu zvijezde: bio je mlad, lijep i ekscentričan, po prirodi sramežljiv i samozatajan, no istodobno i dovoljno gladan uspjeha da se - ako to situacija zahtijeva - preobrazi u probitačnog ekstroverta, koji je uspio fascinirati i najveću art zvijezdu svog vremena, Andyja Warhola. Prijateljevali su i radili umjetničke kolaboracije sve dok ga kritičari nisu posprdno prozvali "Warholovom maskotom".
Osjetljivi i nesigurni Jean-Michel nije to mogao podnijeti. Prijateljstvo je uskoro puklo, a ubrzo nakon toga obojica i umiru - Warhol u veljači 1987. od srca, a Basquiat u kolovozu 1988. od posljedica predoziranja. Jedna od brojnih Basquiatovih djevojka, pop diva Madonna, pokušala ga je nagovoriti da se ostavi droge, no bezuspješno.
- Zaprijetila sam da ću ga ostaviti ako ne prestane. Bio je toliko ljut kad sam to uistinu i učinila da je tražio natrag sve slike koje mi je poklonio i prebojao ih u crno - prisjetila se slavna pjevačica, koja je prošlog ljeta, za svoj 66. rođendan, od prijatelja na dar dobila uokvirenu uvećanu fotografiju nje i Jean-Michela, kojom se pohvalila na Instagramu. Basquiatova umjetnička pozicija nakon njegove smrti drastično se mijenjala. Tijekom 90-ih bio je marginaliziran i proglašen precijenjenim slikarom "lake kategorije", da bi se posljednje desetljeće kolekcionari ponovno počeli otimati za njegove slike. Tako je 2017. Basquiatova slika "Bez naziva" iz 1982. prodana za rekordnih 110,5 milijuna dolara na aukciji u New Yorku. Kupio ju je Yusaku Maezawa, jedan od najbogatijih Japanaca, a to je bila najveća cijena plaćena za jednu sliku dotad i prva od 1980. godine koja je prešla granicu od 100 milijuna dolara.
Svako malo negdje se organizira nova izložba posvećena njegovom radu, a ona posljednja otvorena je u Smithsonianovom muzeju Hirschhorn u Washingtonu. Izložba pod nazivom "Basquiat × Banksy" spaja revolucionarna djela Jean-Michela Basquiata i Britanca Banksyja (i dalje nitko ne zna njegov identitet), smještajući u art dijalog kultnu Basquiatovu sliku "Dječak i pas u Johnnypumpu" iz 1982. i Banksyjev umjetnički odgovor na nju pod imenom "Banksquiat. Dječak i pas u zaustavi i pretraži" iz 2018., a osim njih izložba uključuje i 20 malih radova na papiru i drvu iz zbirke Larryja Warsha koje je Basquiat izradio između 1979. i 1985., nudeći intiman uvid u njegov kreativni proces i umjetničku evoluciju te film "Downtown 81", svojevrsni prikaz sudionika avangarde 80-ih na Manhattanu, u kojem Basquiat glumi umjetnika po imenu Jean. Izložba će trajati sve do listopada 2025., a njezini organizatori nadaju se da se privući entuzijaste umjetnosti iz cijelog svijeta jer istražuje intrigantan dijalog između ta dva najutjecajnija i najbuntovnija umjetnika modernog doba. Jean-Michel Basquiat svojim je neoekspresionističkim radovima ušao u legendu, a jednako je uzbudljiv kao umjetnikovi radovi bio i njegov privatni život.
DJETINJSTVO
Rođen je 22. prosinca 1960. u njujorškom Brooklynu, kao drugo od četvero djece Portorikanke Matilde Basquiat i Gérarda Basquiata, podrijetlom s Haitija. Njihovo prvo dijete, Max, umro je još u majčinom trbuhu, a nakon Jean-Michela dobili su još dvije kćeri, Lisane i Jeanine. Obitelj je živjela u Brooklynu, a Jean-Michel je bio iznimno bistro dijete: s četiri godine već je znao čitati i pisati, a s jedanaest je uz engleski govorio francuski i španjolski. Njegova majka, velika ljubiteljica umjetnosti, od rane je dobi sve troje djece vodila u muzeje, poput Muzeja moderne umjetnosti, u kojem se mladi Jean-Michel zaljubio u Picassa. Majka, koja mu je napravila člansku iskaznicu za Brooklynski muzej i poticala njegovu strast prema crtanju, i sama je imala vještu ruku, često crtajući prizore iz Biblije i radeći skice modnih kreacija. Jean-Michel je sa sedam godina krenuo u privatnu školu Saint Ann‘s, sprijateljivši se s dječakom iz razreda s kojim je napravio slikovnicu, sanjareći o karijeri animatora.
- Bio sam povučen klinac, kojeg škola nije zanimala. Većinu vremena pod satom sam crtao stripove iako sam čak i iz likovnog imao loše ocjene. Previše sam volio apstraktni ekspresionizam. Nikad nisam pobijedio ni na jednom školskom slikarskom natjecanju. Sjećam se da me pobijedio dječak koji je savršeno nacrtao Spidermana - prisjetio se jednom Basquiat, koji je iste godine kad je krenuo u školu zamalo poginuo, i to pred vlastitim domom. Na njega je, dok se igrao na ulici, naletio automobil: završio je sa slomljenom rukom i morao na hitnu operaciju na kojoj su mu izvadili slezenu, nakon čega je proveo nekoliko tjedana u bolnici. Kako mu ne bi bilo dosadno, mama mu je donijela knjigu "Gray‘s Anatomy", udžbenik iz anatomije ljudskog tijela Henryja Graya, pa je mališan dane kratio crtajući bubrege, pluća, srce i probavni trakt. Ta će knjiga utjecati na Basquiata do kraja života. Godinama kasnije, kao nadobudni umjetnik u svojim ranim 20-ima Basquiat je osnovao bend koji je nazvao Gray, a slike raznih dijelova tijela i anatomski crteži također su se počeli probijati na njegova platna uz birane riječi i poeziju.
Nažalost, prometna nesreća bila je "kamilica" prema stresu koji je doživio s deset godina, kad je njegova mentalno nestabilna majka završila u psihijatrijskoj bolnici, koja će joj sljedećih godina postati drugim domom. Obitelj se raspala, roditelji su mu se razveli, a Jean-Michel i njegove sestre ostali su živjeti s ocem. Dvije su godine, od 1974. do 1976. živjeli u Puerto Ricu, jer je Gerard dobio promaknuće, a potom se vratili u Brooklyn, gdje je Jean-Michel upisao srednju školu. Bio je buntovni tinejdžer sklon ispadima - okladio se s prijateljima da će iscijediti tubu kreme za brijanje preko ravnateljeve glave i dobio tu okladu. Zbog takvih se stvari loše slagao sa svojim ocem, te je nakon njihovih burnih svađa često bježao od kuće, viseći s prijateljima u parku gdje su pili i uzimali LSD. Jednom je tjedan dana spavao u Washington Square Parku, obrijavši glavu kako ga policija ne bi prepoznala s fotografije koju im je otac dao. Naposljetku ga je on sam našao i nazvao policiju da dođu po njega i prisile ga da se vrati kući. Situacija je postajala sve gora: Jean-Michel je većinu vremena u svojoj sobi pušio marihuanu, čitao poeziju, slušao jazz i slikao, potpuno nezainteresiran za učenje i školu.
SAMO© KAO ALTERNATIVA BOGU
Promijenio ih je čak pet, a jedina u koju je, barem povremeno, volio dolaziti bila je alternativna i progresivna umjetnička škola u kojoj su profesori poticali njegove talente. Ondje se sprijateljio s drugim učenikom, mladim grafiti umjetnikom Al Diazom, s kojim je crtao grafite, osnovao školske novine Basement Blues Press te pokrenuo umjetnički projekt SAMO©. Sve je počelo s člankom na kojem je Basquiat radio za izdanje iz proljeća 1977. o idealnoj, imaginarnoj religiji koju je nazvao SAMO (inače to je kratica za riječi Same old shit). Nekoliko dana nakon što je članak objavljen, Diaz i Basquiat ispisali su letke koji su sadržavali izmišljena svjedočanstva ljudi koji su tvrdili da im je prelazak na SAMO promijenio život. - Mislili smo da je to smiješno, a onda je vic prerastao u konceptualnu umjetnost. Pretvorili smo ga u medij za ispuštanje svojih frustracija, osobnih šala, pisali smo poeziju i političke slogane te sve ostalo što bi nam palo na pamet. Do 1978. SAMO© se počeo pojavljivati na zidovima diljem New Yorka: na crkvi na zapadnom Broadwayu napisali su "SAMO© KAO ALTERNATIVA BOGU", prilično uznemirivši njezine članove. Crtali su po svemu i svačemu, od zidova do odbačenih vrata i prozora, čak i po sudoperima noćnih klubova, zbog čega će nekoliko godina kasnije jedan neupućeni perač suđa dobio otkaz nakon što je oribao sudoper s Basquiatovim radom, tad već velikom zvijezdom. Devet mjeseci prije mature Basquiat nije vidio smisla završavati srednju školu te ju je sa 17 godina napustio, zauvijek otišavši i iz svog doma. - Nisam imao novca pa sam preživljavao jedući grickalice od 15 centi i zalijevajući ih jeftinim crnim vinom - jednom je otkrio Basquiat. Živio je kod prijatelja i svojih djevojaka, prodajući trenirke i razglednice sa svojim crtežima. Tih se godina sprijateljio s brojnim grafiterima, uključujući Freda Braithwaitea, poznatijeg kao Fab 5 Freddy, i Leeja Quiñonesa iz grafiter grupe Fabulous 5. Često je boravio u Canal Streetu, u potkrovlju Stana Pesketta, gdje je priređivao partyje koji su okupljali grafitere, glazbenike i pratitelje klupske scene u centru grada. Diaz i Basquiat bili su potpuno anonimni sve do 1978., kada su prodali svoju priču za 100 dolara Village Voiceu za članak naslovljen "SAMO© Graffiti: BOOSH-WAH ili CIA?", koji je napisao Philip Faflick. Nedugo nakon što je objavljen članak, stvari su se promijenile. Diaz se posvetio i glazbenoj karijeri, a Basquiat se pojavio u TV emisiji Glenna O‘Briena "TV Party" i nazvao se SAMO©, ne spominjući prijatelja, što ga je jako povrijedilo. Naredne dvije godine nisu razgovarali. Basquiat se počeo družiti s utjecajnim ljudima iz umjetničkog svijeta, a ranih osamdesetih ispisuje grafit "SAMO© is dead" i svoje radove počinje potpisivati vlastitim imenom i prezimenom. U klubu Mudd, u kojem je povremeno radio kao DJ, upoznaje Diega Corteza, čovjeka koji ga potiče da što više slika, smatrajući da ima izniman talent.
USPON NA ART SCENI
Basquiat je kupio dvije knjige - Henryja Dreyfussa "Symbol Sourcebook" i "Flash of the spirit" o afričkoj umjetnosti, koristeći se njihovim sadržajem kao inspiracijom. Od svojih ranih dana kao ulični umjetnik Basquiat je eksperimentirao s nizom materijala, uključujući boju u spreju, akril, uljani štapić i svakodnevne predmete. Često je slikao na nekonvencionalnim površinama poput vrata, komada drveta i kutija, a uključivanjem svakodnevnih predmeta u rad davao je posebne "slojeve" značenja svojim djelima. Njegovi su mu materijali također omogućili stvaranje teksturiranog, ekspresivnog stila koji je naglašavao sirovost njegove teme i omogućavao mu da na snažan način prenese energiju i emocije svojih djela. Jean-Michelu je početkom osamdesetih krenulo: u lipnju 1980. sudjeluje u izložbi avangarde i novog slikarskog vala pod imenom "The Times Square Show", nakon koje upoznaje renomiranog umjetničkog kritičara i kustosa Metropolitana Henryja Geldzahlera. Izložba se pokazala ključnim trenutkom u povijesti umjetnosti New Yorka i u Basquiatovoj karijeri, a veliki igrači iz art svijet počeli su obraćati pozornost na njegov talent. Potaknut priznanjem njegova umjetničkog talenta, Basquiat počinje sudjelovati u brojnim grupnim izložbama - Diego Cortez ga je 1981. pozvao da sudjeluje u grupnoj izložbi "New York/New Wave", na kojoj kritičari nisu pohvalili nikoga osim Basquiata. Njegov rad počinje svesrdno podupirati galeristica Annina Nosei, koja mu je dala prostor u podrumu svoje galerije da u njemu radi. Nakon što je u magazinu Art Forum objavljen članak "The Radiant Child" o Basquiatovom slikarstvu, za njega su se počeli zanimati galeristi diljem svijeta. Talijanski umjetnik Sandro Chia preporučio je Basquiatov rad talijanskom trgovcu Emiliju Mazzoliju, koji je odmah kupio 10 Basquiatovih slika kako bi ih izložio u svojoj galeriji u Modeni u Italiji, u svibnju 1981.
ČEŽNJA ZA PRIZNANJEM
- Ono što je moj brat želio više od svega na svijetu bilo je priznanje našeg oca. On je bio čovjek starog kova i dolazio iz zemlje u kojoj se smatralo da si uspio jedino ako si bio direktor ili liječnik. Umjetnost je njemu bila potpuno nepoznat i nesiguran teren, pa nije bio sretan što se Jean-Michel želi njome baviti - ispričala je Basquiatova sestra. Nakon što je zaradio prvi veći novac, mladi slikar unajmio je limuzinu i jednog jutra došao na očeva vrata da se pohvali svojim uspjehom.
Jean-Michelova tadašnja djevojka Suzanne Malouk, s kojom je bio u turbulentnoj vezi od 1981. do 1983., svjedočila je njegovoj transformaciji iz anonimnog umjetnika u slikarskog superstara. Par se 1982. uselio u loft za koji je Suzanne plaćala stanarinu i sve troškove. Basquiat si često nije mogao priuštiti ni osnovni pribor za slikanje, pa bi donosio kući odbačena vrata iz kuća i stanova koji su izgorjeli i radio na njima.
- Okvir prozora bi mi služio kao okvir slike, koju bih napravio na staklu - otkrio je Basquiat. Malouk se sjećao kako ga je povremeno znala zamoliti da financijski pridonese kućanstvu, jer je njezina plaća konobarice bila nedovoljna za oboje, na što je on uvijek odgovarao da će ih jednog dana uzdržavati oboje kad postane bogat i slavan. Otprilike u to vrijeme Basquiat je prodao svoju prvu sliku, "Cadillac Moon", i to pjevačici Debbie Harry za 200 dolara - upoznao ju je preko hip hop umjetnika Fab 5, koji ga je pitao želi li glumiti u spotu njezinog benda.
- Jean-Michel je bio toliko ponosan kad je došao kući s tim novcem. Otišli smo na večeru u jedan kineski restoran, a on nije mogao skinuti osmijeh s lica - prisjeća se Suzanne, koja je brzo shvatila da njezin dečko nije u stanju ostati monogaman, ali i da ga osim žena privlače i muškarci. Basquiat je bio poput magneta za oba spola, sanjivi, zaigrani dječak u tijelu prelijepog mladog muškarca, koji je 1982. održao svoju prvu samostalnu izložbu.
U prvoj polovici 80-ih nastaju neka od njegovih najslavnijih djela: "Autoportret" u kojem sebe prikazuje kao golog afričkog ratnika, slika "Bez naziva", poznatija kao "Glava" ili "Lubanja", te djelo "Per Capita", u kojem se saživljuje s tegobnom sudbinom Afroamerikanaca. U centru je ponovno crna figura ratnika, u ovom slučaju boksača (možemo to primijetiti po boksačkim hlačama Everlast), čiji je lik prikazan kao Kip slobode s krunom koja lebdi iznad glave. Basquiat će više puta prizvati poznate crnačke glazbenike i sportaše u svojim djelima i postaviti ih na pijedestal slobode i svetosti (npr. Charlie Parker, Sugar Ray, Jesse Owens itd.), a kruna će postati njegov zaštitni znak, zajedno s brojnim simbolima koje je volio koristiti u svojim radovima. Basquiatova se umjetnost usredotočila na dihotomije kao što su bogatstvo nasuprot siromaštvu, integracija nasuprot segregaciji i unutarnje nasuprot vanjskom iskustvu. Spajao je crteže i slike, koristeći kombinaciju apstrakcije i povijesnih informacija kao alat za introspekciju te napade na strukture moći i sustave rasizma.
BASQUIAT X WARHOL
U listopadu 1982. Basquiat službeno upoznaje Andyja Warhola u njegovoj "Tvornici", preko zajedničkog prijatelja Brune Bischofbergera koji im dogovara ručak. Njih su se dvojica, doduše, već sreli godinu ranije, kad je tad još nepoznati Basquiat ugledao Warhola u jednom restoranu, prišao njegovom stolu i prodao mu razglednicu sa svojim crtežom na kojoj se pisalo "Stupid Games, Bad Ideas" za jedan dolar. Warhol se sjetio tog susreta kad mu je Basquiat prepričao događaj i predložio zajednički ručak, na kojem su se za uspomenu fotografirali Polaroid kamerom. Želeći impresionirati Andyja, Basquiat se na pola ručka ispričao društvu za stolom i rekao da mora hitno kući, da bi se sat vremena kasnije vratio u restoran s ogromnim platnom na kojem je naslikao svoj i Warholov portret. Boja je još bila vlažna. Malo je reći da je Andy ostao impresioniran. Postao je njegov pokrovitelj i bliski prijatelj, Basquiat se uselio u stan u Warholovom vlasništvu, u kojem je imao i svoj studio, a tijekom sljedeće dvije godine napravili su oko 150 zajedničkih radova.
- Andy bi započeo sliku, napravivši neke logotipove na njoj, a ja bih je dovršio - otkrio je Basquiat, koji se do sredine osamdesetih počeo zarađivati više od milijun dolara godišnje. Priuštio si je ono što je oduvijek želio - jedan Picassov rad. U tom se razdoblju pokušao riješiti svoje dugogodišnje ovisnosti o drogama i jedno vrijeme bio "čist". Nažalost, njihov odnos bio je zatrovan određenom dozom zavisti s Warholove strane, koji je prema Jean-Michelu istovremeno osjećao i ljubav i profesionalno rivalstvo. Ipak su 1985. zajedno napravili izložbu, no ona je nepovratno uništila njihov odnos. Naime, u New York Timesu izašla je recenzija u kojoj su Basquiata nazvali Warholovom "maskotom". Govorilo se da Andy ima tu reputaciju vampira i da se hrani mlađim umjetnicima te da mu je potrebna nova krv da je ulije u vlastitu karijeru i Basquiat je postao paranoičan (ni povratak heroinu nije pomogao), pitajući se da li ga Andy voli ili samo iskorištava. Odlučio je s njim prekinuti svaki kontakt, prestavši mu se javljati na telefon. Sredinom osamdesetih Basquiat je, usprkos nekim kritičarima, dosegao vrhunac popularnosti, koja se mogla mjeriti s onom holivudskih zvijezda. Namjerno ekscentričan, često je slikao u skupim Armanijevim odijelima, a potom bi se pojavljivao u javnosti u istoj odjeći poprskanoj bojom. Izlazio je u popularni noćni klub Area, gdje je ponekad za zabavu radio kao DJ, slikao murale za noćni klub Palladium, putovao i izlagao po čitavom svijetu te se pojavio na naslovnici izdanja The New York Times Magazina od 10. veljače 1985., u kojem je objavljen članak pod naslovom "Nova umjetnost, novi novac: marketing američkog umjetnika". Njegovi su se radovi pojavili u GQ-u i Esquireu, dao je intervju za MTV-jev prilog "Art Break" te nosio reviju slavnog modnog brenda Comme des Garçons. Istodobno se sve žešće drogirao pa ga je 1986. njegova tadašnja djevojka Jennifer Good nagovorila da se zajedno prijave u kliniku za odvikavanje od droge, iz koje je samovoljno otišao nakon tri tjedna ne dovršivši program. Depresivan i sve osamljeniji (Jennifer i on su na kraju prekinuli), počeo je razmišljati o tome da prestane slikati i počne se baviti pisanjem. Naposljetku je sam otišao na odvikavanje u kliniku na Mauiju, no bio je to još jedan bezuspješan pokušaj. Iako se razišao s Warholom, njegova iznenadna smrt 1987. snažno ga je pogodila i gurnula u još dublji ponor droge.
KLUB 27
I sam je napustio ovaj svijet godinu kasnije, 12. kolovoza, od predoziranja heroinom u svom stanu, gdje ga je pronašla posljednja u nizu njegovih brojnih djevojaka. Basquiat se tako pridružio tužnom "Klubu 27" slavnih osoba koje su umrle od ovisnosti s upravo toliko godina (u kojem su i Jimmy Hendrix, Jim Morrison te Janis Joplin). Na bruklinskom groblju Green-Wood održan je sprovod kojem su prisustvovali samo članovi najuže obitelji i nekoliko Basquiatovih najbližih prijatelja, poput umjetnika Keitha Harringa koji je njemu u spomen napravio sliku "Gomila kruna za Jean-Michela Basquiata" te konstatirao: "Basquiat je u samo 10 godina stvorio djela za čitav jedan život. Pohlepno se pitamo što je još mogao stvoriti, za kakva nas je još remek-djela zakinula njegova smrt, no činjenica je da je stvorio dovoljno da zaintrigira i generacije koje dolaze. Tek sada će ljudi početi shvaćati veličinu njegova doprinosa." Bile su to doista proročanske riječi. Na kamenom spomeniku koji krasi njegovo posljednje počivalište isklesane su riječi: Jean-Michel Basquiat, umjetnik. Naposljetku, to je sve što je on ikada želio biti.