Htio je pisati i snimati filmove iz ”srca”. Osobne. Intimne. Svoje. I ne, nije htio snimati "Kuma", dapače – prvu je ponudu odbio, i navodno, prema drugim izvorima – naručitelji nisu htjeli njega. On je Francis Ford Coppola, ikona filmske povijesti. Sada kada kultna trilogija slavi 50 godina od svojeg prvog dijela, a sam redatelj je u 82. godini života i planira ostvariti svoj cjeloživotni projekt koji se zove "Megalopolis" koji košta "samo" 90 milijuna dolara, te spomenute priče tek su dio lijepih anegdota ove blistave karijere.
Međutim, vratimo se na "Kuma", odnosno na činjenicu da je prošlo već pola stoljeća od tog remek-djela, ali i na neke od glavnih razloga, argumenata zbog kojih nam je važan. Naime, sam film je odavno ušao u pregledne udžbenike politologije i sociologije zbog toga što scenaristički i s drugim gradivnim filmskim elementima izvrsno prikazuje jedan dio povijesti mafije, jednu istraumatiziranu migrantsku priču, a prije svega jer prikazuje dinamike moći koje gotovo uvijek imaju isti ili "sličan" scenarij. Možda ponajbolje ova je trilogija pokazala što znači postojanje "države u državi", što znači moć, što znače njezine sjene, njezine inačice, što znači direktna kolaboracija s najjačom socijalnom institucijom- crkvom. Prikazana moć je upravo gore spomenuta, udžbenička: moć kao sposobnost upotrebe izvora moći s namjerom djelotvornog ostvarivanja volje u međusobno složenim odnosima snaga i unatoč otporu drugih. U filmu se naime ona manifestira i kao sredstvo organizirane i institucionalizirane vlasti. Moć se ne manifestira samo u fizičkoj prisili, nego i u uspješnoj privoli ljudi da nešto učine bez fizičke prisile.
Za vrijeme snimanja kultnog filma, vladalo je veliko neslaganje između Coppole i studija, Paramount Pictures, a redatelj je nekoliko puta umalo bio zamijenjen. Studio je smatrao kako Coppola ne radi po rasporedu, odnosno da je napravio nekoliko grešaka s castingom i produkcijom, a sam redatelj je uspio obraniti svoje odluke i izbjeći otkaz. Pritisak je navodno bio golem. Odluke koje je Coppola donosio iz današnje su perspektive vrlo "logične", međutim u datom trenutku nisu bile baš takve – producenti nisu htjeli Branda zbog njegova problematičnog ponašanja na setu (na kraju je dobio Oscara), nisu željeli tada anonimnog Al Pacina, Paul Newman je zamalo zamijenio Roberta Duvalla. Sofia Coppola, kći ovog filmskog velikana, nastupila je u sva tri filma: kao Michael Francis Rizzi, novorođeni sin Connie i Carla, u sceni krštenja na kraju filma. U drugom dijelu, igra bezimenu djevojčicu imigranticu na brodu koji dovodi Vita Corleonea u New York. U trećem je nastupila u jednoj od glavnih uloga: kao Michaelova kći Mary. Coppola je angažirao i svoje sinove kao Franka i Andrewa Hagena, dvojicu sinova Toma Hagena. Mogu se vidjeti u uličnoj tučnjavi između Sonnyja i Carla i iza Pacina i Duvalla tijekom scene sprovoda.
Po ocijeni gledatelja, jedna od najšokantnijih scena u filmu dolazi dosta rano, a to je - odsječena konjska glava kao konkretna poruka jedne mafijaške obitelji drugoj mafijaškoj obitelji. Još tada su aktivno protestirale udruge za prava životinja (kultura demokracije koja je kod nas npr. poprilično zakasnila). Coppola se branio rekavši da je dobio konjsku glavu od tvrtke za proizvodnju pseće hrane. Konj navodno nije ubijen specijalno za potrebe filma. Glavna tema ovog "pedesetogodišnjaka" je zapravo obitelj, i ako kojim slučajem ga (iz ovih ili onih razloga) niste pogledali, došlo je vrijeme za tu filmsku lektiru. Naime, za don Vita Corleonea ništa nije toliko važno kao obitelj. Unatoč tome što se riječi "mafija" ili "gangsteri" nikada ne izriču, Don je mafijaški vođa. Iako ne zahtijeva novac za svoje usluge, traži lojalnost i prijateljstvo. Lojalni su dio njegove obitelji.
Carlo se na samom početku filma vjenča za don Vitovu kćer Connie, ali ipak ne postaje dijelom obitelji. Tom Hagen je usvojeni sin i nije krvno povezan s don Vitom, ali je ipak dio obitelji. Unatoč tome što se bave nelegalnim poslovima, za njih postoje neke etičke granice, poput u sceni u kojoj on odbija financirati prodaju heroina jer se protivi drogi i eksploataciji mladih. Uvijek se fotografira sa sinom Michaelom (Al Pacino) jer zna da će ovaj tako biti zapamćen. Kontrola kao glavna sastavnica moći je također vrlo važan lajtmotiv priče - Sonny nikako ne može kontrolirati svoje agresivno ponašanje, dok Fredo nije osobito bistar pa bi i sam mogao biti kontroliran, stoga je samostalni Michael don Vitov najdraži sin.Unatoč dugom opiranju pritiscima obitelji da postane dijelom mafijaških poslova svoje obitelji, na kraju ipak nije izbjegao „svojoj sudbini” te je postao nasljednik svojeg oca i njegovih poslova. I to, brutalan – i ovdje će stati moje „spojlanje” tog kultnog djela.
