Teško je to utvrditi, ali vjerojatno ne postoji niti jedan toliko glamurozan događaj na teritoriju Europe kao što je to Filmski festival u Cannesu. Svako tko ima bilo kakvog dodira s industrijom filma, od najobičnijeg šarfera do najvećih glumačkih zvijezda, svatko se želi barem jednom u životu pojaviti na šetalištu Croisette na kojem je svake godine u svibnju prostrt crveni tepih. Usprkos nevjerojatno velikoj koncentraciji ego-manijaka koji se okupe na jednom mjestu, ovaj festival, osnovan 1946. smatra se najprestižnijim filmskim događajem na svijetu. Već 75 godina Cannes pruža priliku najvećim autorima sa svih strana svijeta da razmjenjuju ideje s ljudima koji isto misle i budu nagrađeni za svoj doprinos filmu. Etabliran kao kulturološki fenomen, sasvim suvereno vlada na mapi sličnih filmskih smotri, poput Berlina ili Venecije, s obzirom na to da malo tko može s takvom sigurnošću potvrditi da ono što se dogodi u Cannesu ostavlja neizbrisivi trag u svačijoj biografiji.
Ali, kao i sve kvalitetne stvari u životu, ne dolazi se na tron preko noći. Trebale su proći godine i godine, da protok vremena učini svoje i dokaže da je u pitanju festival bez imalo kompromisa. Iako je oduvijek privlačio one najveće igrače, čak i ove godine je naglasak stavljen na nezavisne filmove, što ovoj ekskluzivnoj manifestaciji daje nivo više i pokazuje po tko zna koji put da je njegova misija da unaprijedi i podigne svijest o napretku globalne kinematografije. I zaista, bez ikakvog pretjerivanja, Cannes je posljednjih godina postao bastion konzervativizma kada je u pitanju kino i prikazivanje filmova na velikom platnu. Od 2018., organizatori najpoznatijeg filmskog festivala na svijetu odbijaju da se filmovi iz produkcije streaming servisa Netflix uopće natječu za Zlatnu palmu i transparentno se protive lošem utjecaju streaminga na tradicionalno gledanje filmova. Ako film iz njihovog programa neće biti prikazan u francuskim kinima i ako njegov život neće trajati barem tri godine prije nego što će postati dostupan na internetu, jednostavno se neće pojaviti ni u Cannesu.
Međutim, kada se govori o Filmskom festivalu u Cannesu, prve asocijacije su svakako kontroverza i skandal, koji su uvijek išli ruku pod ruku. Najpoznatije uzburkavanje publike dogodilo se jako davno kada je čuveni redatelj Federico Fellini predstavljao svoj film “La dolce vita” i skandalizirao većinu prisutnih smjelošću i vrelim scenama.
Sljedeći šok prouzročila je odluka žirija da nagradi surovi film mladog Martina Scorsesea “Taxi Driver”, sada već kultni uradak o vojniku iz Vijetnama. Čak je i tadašnji predsjednik žirija, Tennessee Williams morao objasniti da su svi itekako svjesni brutalnosti i nelagode koju film izaziva, ali da se ne smiju osporiti njegove umjetničke kvalitete. Nitko nije mogao ni pretpostaviti da "Pulp Fiction" Quentina Tarantina može osvojiti glavnu nagradu 1994. godine ili da će na premijernom prikazivanju “The Irreversible”, kontroverznog redatelja Gaspara Noé, u čuvenoj sceni silovanja, salu napustiti čak 200 gledatelja.
Također, koji festival se može pohvaliti skandalom koji je izazvao danski melankolik Lars von Trier kada je 2011. zgrozio sve prisutne svojom navodnom šalom o Hitleru ili Julia Roberts koja je u protest zabrani ravne obuće crvenom tepihu prošetala bosa 2016. godine.
U svakom slučaju, može zvučati kao teški klišej, ali ovaj festival možete voljeti ili ne, ali sigurno ne možete biti ravnodušni, jer s obzirom na sveopću devalvaciju umjetnosti koja se događa na svim razinama, Filmski festival u Cannesu je ostao dosljedan sebi, pokoran filmskoj umjetnosti, prateći standarde koji su postavljeni jako davno. Bilo je to onda kada se zaista znalo da se na takvu vrstu natjecanja ne ide s bilo čim i s bilo kim. Na svu sreću, tako je ostalo do danas.
