Sally Rooney postala je kontroverzna tema gotovo jednakom brzinom kao što je postala miljenica hrvatske publike. Nakon briljantne ekranizacije njezinog romana "Normal People" (u Hrvatskoj prevedeno kao "Normalni ljudi" u izdanju Frakture) čitatelji(ce) su poludjeli za njom. Sally Rooney postala je ime koje se spominjalo u svakom razgovoru o književnosti. Jeste li je čitali? Kao par sezona prije toga za Elenu Ferrante, ljeto nije moglo proći bez tog pitanja, a pokloni za Božić bez ove nježne knjige. Pasionirane čitateljice ostrašćeno su uzviknule da im je "puna kapa Rooney" mrvicu kasnije, no vrlo je brzo postalo pitanje dobrog ukusa tvrditi da smatrate Rooney pretjerano hvaljenom, precijenjenom, suštinski osrednje talentiranom, i, ono najgore, nimalo inspirativnom, do-sa-dnom, kenjkavom. Prava je istina negdje na sredini. Rooney je doista dobila mega pomoć u obliku sjajno snimljene i jednako sjajno režirane televizijske serije "Normal People", koja je glumce Daisy Edgar Jones i Paula Mescala vinula u zvjezdane visine. Ljudi su se naprosto zaljubili u njezine "normalne" likove, obične adolescente, koji, gonjeni ljubavlju koja im se u život ušetala prerano, rade tipične i nimalo grandiozne greške koje su nam svima dobro poznate. Nema tu velike akcije i šokantnih zapleta: Rooney tvrdoglavo (i iritantno, ali ipak talentirano u svojoj specifičnoj zadršci od velikih događaja, pa i riječi) gradi minuciozno, naoko nebitne ali za živote glavnih junaka potresne elemente. Nema tu šokantnih prekoreta, ali ima puno fantastično snimljenog putenog seksa.
Istim tim pokušava obilovati i serija "Razgovori s prijateljima", koja ima istu, odličnu direktoricu fotografije Suzie Lavelle. Ipak, u ovoj ekranizaciji sve mane Rooney kao miljenice publike i trn u peti "pravih" poznavatelja moderne književnosti postaju malo više istaknute. Ili se samo ponavljaju još jednom, što ne pomaže razmaženoj publici koja obožava brzinu. "Razgovore" sam gledala prikovana za kauč em toplotnim udarom em medicinskim razlozima. Njihova sporost, na koju se mnogi gledatelji žale, pasala mi je kao nevjerojatan novitet. Brzina današnje televizije postala je, naime, čudovište koje je samo sebe pojelo. Više nam ništa nije dovoljno snažno, dovoljno interesantno da drži pozornost. Cliffhangeri (dramatični krajevi epizoda) postali su gotovo pa elaborirane forenzičke igre i sami za sebe vrhunski jednominutni trileri. Takav je proizvod nemoguće održati na životu dugo vremena. Scenaristički je prezahtjevno i autore nužno gura u SF vode, a gledatelje, poput droge, navlači na više i više vrhunaca šoka, pa je jedino logično da se proizvode horori ili krvavi fantasy, a u pauzi iščekivanja tih elaboriranih drama, da se popne popularnost groznom i (upitno etički korektnom!) žanru true crime dokumentaraca.
U tom trendu, Rooney je doista mlaka. Razumijem i da su "Razgovore" mnogi prozvali dosadnima, ali oni su, iako spori, nježni i divno duboki. Dvije prijateljice, nekad ljubavnice, svaka sa svojom disfunkcionalnom obitelji u pozadini (postoji li drugačija?), susreću karizmatičan bračni par (u ulozi spisateljice Melisse odlična je Jemima Kirke, poznata iz kultne serije "Girls"). Rooney preskače pitanje jesu li i Bobbi i Frances navučene na zlostavljačku dinamiku odnosa, što je gotovo pa incidentna spisateljska odluka u današnjem woke svijetu; ona se koncentrira na adolescentsku fragilnost iz drugog kuta, na potragu za samom sobom kroz prijateljske i ljubavničke odnose. Bobbi je lezbijka i gotovo instantno se zaljubljuje u Melissu, koja je, da se pretpostaviti, autobiografski lik same Rooney (ili mokri san vlastitog identiteta uz vječno pitanje - pišem li dobro?). Frances je introvertna pjesnikinja ali ulazi u strastvenu seksualnu aferu s Melissinim suprugom. Jesu li izvanbračne afere sebične? Kolika je odgovornost na ljubavnicama? Može li depresija uništiti sretan brak? Mogu li ljudi biti vjerni? – to su pitanja koja se pojavljuju samo usput. Kičma "radnje" je iskustvo odrastanja, iako bi serija možda bila atraktivnija da su to ljubavne afere.
Upozorenje na spoiler: kraj je istovjetan knjizi, okrutno "tužan", kao i u "Normalnim ljudima" pa ako tragate za klasičnim happy endom - ovo nije serija za vas. Rooney decentno navija, naime, za sve likove, i sve vrste ljubavi. Internet je prepun pretraživanja "jesu li Frances i Nick završili zajedno", iako Rooney glavnoj junakinji stavlja u usta rečenicu "Nisam mogla podnijeti da voliš i drugu ženu, a ja sam cijelo vrijeme isto voljela drugu ženu." Sve je jasno, no teško za prihvatiti: Rooney ne vjeruje u klasičnu, monogamnu ljubav, ili je još uvijek dovoljno mlada da kroz svoja djela želi istraživati gdje nas ljubav u adolescenciji sve može dovesti. "Razgovori s prijateljima" su poput sporog glazbenog albuma koji ćete zauvijek obožavati, a dio koji je sniman na Hvaru oduševit će sve nas kojima je mediteranska fjaka u krvi. I za kraj, čitati ili gledati? Kad je Rooney u pitanju, gledanje je prvi odabir. Možda bismo je više voljeli, da ju je televizija voljela manje.
