Andrija Škare pisac je, urednik, novinar i moderator niza književnih tribina koji je za nas odabrao tri njemu važne knjige.
"Lako je moguće da se to ne treba ponavljati, ali svejedno ću to još jednom istaknuti, možda i zato što gajim posebnu i ponekad iritantnu sklonost prema ponavljanju očitih stvari. Dakle, da preporuke za čitanje nekome dajem sutra ili, ne treba ići toliko daleko, već za pola sata, one bi sigurno bile drukčije, tu bi se našli neki drugi naslovi. Toliko je divnih i važnih knjiga na ovome svijetu, toliko svjetova koje tek treba otkriti, a – ono što je kod čitanja prekrasno – njihovo otkrivanje ne zahtijeva baš nikakav trud, samo treba okrenuti stranicu i započeti, pustiti tekstu da učini svoje. Kod ova tri naslova učinit će, garantiram. Usto, jedan možda prozaičan kriterij kojim sam ih birao je da sve tri knjige na naslovnici imaju neku nijansu žute boje. Zašto baš žute? Ona se nosi ovoga proljeća", duhovit je Škare, a izbor je s autorovom elaboracijom pred vama:
Jennifer Egan: "Vrijeme je opak igrač" (Profil, 2011.)
Roman koji te vozi i nosi. Krene s jednom perspektivom pa te prebaci u drugu pa skrene u treću reflektirajući se na onu prvu, a sve to s nevjerojatnom vještinom i zadivljujućim talentom zbog kojega, kako se kroz poglavlja mijenjaju rakursi, hvatanje konaca koje je u jednom času možda mrvicu izazovno već u drugome postane čisti užitak. Roman je nagrađen Pulitzerovom nagradom za najbolji roman sada već davne 2011., a to ističem kao podatak svima koji možda ne vjeruju mojoj tankoćutnoj preporuci jer čak i ako se meni ne može vjerovati, žiri Pulitzera valjda zna što radi. O fabuli neću previše, nju se ionako može pronaći na internetu, samo ću reći da je roman obilno natopljen glazbom i emocijama, a za mene nema važnijih stvari na ovome svijetu. Glazba i emocije, zamisli to. Pritom Jennifer Egan piše toliko dobro da se ježiš konstantno, ne samo od onoga što piše već i od onoga kako piše. A to je, znamo, odlika najvećih.
Josh Bazell: "Brži od smrti" (Fraktura, 2010.)
Vjerojatno sam peti ili šesti put pročitao ovu knjigu baš prije koji dan, za vrijeme popularne dobrovoljne izolacije. Mislim da sam jedno trideset puta za vrijeme čitanja izgovorio "Ovo je najbolja knjiga na svijetu" iako to, naravno, nije istina jer mnogo je najboljih knjiga na svijetu, ali sama potreba da to uzviknem dovoljno govori o tome koliko sam, opet i iznova, bio fasciniran, oduševljen i zaveden. Dakle, kompletno. I stvarno, možda ima boljih knjiga od "Brži od smrti", ali dinamičnijih, uzbudljivijih, dramatičnijih i duhovitijih baš i ne. Radnja se zbiva na nekoliko razina od kojih ću spomenuti samo jednu, onu kojoj je mjesto radnje bolnica. E, sad, zamislite našeg dobrog doktora Housea, ali on nije mršavi dugonja nego nabildani bivši mafijaš. Nemilo poseže za svim tabletama koje mu padnu pod ruku da bi se a) održao budnim, b) ubrzao misli i c) zašto ne, sjajan je dijagnostičar, kroz kutu mu se naziru tetovaže, problemi s kojima se na poslu susreće sasvim su životni i istovremeno posve nevjerojatni. Njegov dan izgleda kao najnabrijanija epizoda svih doktorskih serija zajedno, ali sve to još na speedu i obilato začinjeno prekrasnim humorom zbog kojeg ćete se ukućanima možda učiniti maloumnim jer je smijanje na glas kod ove knjige zagarantirano. S tim da još nisam ni spomenuo kriminalistički zaplet, priču o holokaustu, morske pse i još sto divota. Ma, zlato.
Paul Tabori: "Povijest ljudske gluposti" (Naprijed, 1973.)
Naslov dosta govori, ova knjiga zaista opisuje brojne gluposti koje su ljudi činili kroz povijest. Pritom je zanimljivo što se one često uopće nisu percipirale kao gluposti iako su to nedvojbeno bile. Štošta se može naučiti iz ove knjige, o nama samima, o tome što uopće znači biti čovjek i može li se glupost ikako izbjeći. Pomoći ću vam, ne može. Iako je zanimljivo čitati o tome. Baš ozbiljna preporuka.
