Preživjevši pokušaj atentata 1968., Andy Warhol počeo je dokumentirati svoj život i osjećaje. Ti dnevnici i ova serija otkrivaju tajne o njegovu liku i djelu. Nova Netflixova dokumentarna serija od šest epizoda u izvršnoj produkciji Ryana Murphyja, donosi nam reprezentaciju jednog iznimno intrigantnog života na koji se pop trendovi svako malo referiraju, bilo kroz njegovu „filozofiju”, bilo kroz njegovu prepoznatljivu estetiku. Život je to pun boli, glamura, maski, laži – ali i temelja camp etike/estetike. Opće poznati detalji umjetnikova života uglavnom su pokriveni unutar prvog sata. Tu dobivamo njegovu izmučenu mladost u Pittsburghu, gdje je crtao portrete svojih školskih kolega u pokušaju da zaustavi njihovo maltretiranje; njegovu ranu naklonost prema Campbellovoj juhi od rajčice; i konačni bijeg u New York 1949., u dobi od 20 godina. Tamo, nakon prelaska s grafičkog dizajna na likovnu umjetnost, pokreće The Factory, svoj legendarni i ponekad eksploatatorski raspoložen studio na Union Squareu; tamo izlaže svoje prve limenke juhe 1962., a do 1968. stekao je status prave pop zvijezde.
Fokus redatelja Andrewa Rossija, međutim, uglavnom je na unutarnjem životu koji je Warhol mukotrpno skrivao od pogleda, odnosno na umjetnikov napet odnos s vlastitom homoseksualnošću. “Odrastao je razumijevajući svoju seksualnost kroz biseksualnu prizmu u vrlo homofobičnom okruženju, tako da je on uvijek bio heroj,” kaže Rossi, “ali nikad nisam poznavao prave detalje njegovog života.” U čitanju originalnih Dnevnika Andyja Warhola, koji su objavljeni 1989., otkrio je “ne samo manipulativno čudovište ili sretnu budalu, već i čovjeka koji se svako malo ´pojavljuje´ u vrlo lijepim i intenzivnim romantičnim odnosima”.
Dokumentarac se uglavnom „odvija” u setu kolaža, pronađenih i rekreiranih snimaka, temeljen prvenstveno na dnevničkim zapisima koji izražavaju Warholovu veliku ljubav prema trojici glavnih protagonista: dizajneru interijera Jedu Johnsonu, s kojim je proveo 12 godina; potpredsjednik Paramount Picturesa Jon Gouldu; i umjetniku Jean-Michela Basquiatiju. Po svemu sudeći, prijateljstvo umjetnika bilo je strogo platonsko, ali Dnevnici pokazuju da je privlačnost koju je osjećao prema Basquiatiju bila dijelom očinska, dijelom seksualna, a dijelom oportunistička. Dominantno raspoloženje serije je atmosfera duboke usamljenosti, koju stječemo kroz različite verzije Warholovog glasa, kombinaciju glasa glumca Billa Irwina i pomalo robotiziranog glasa umjetne inteligencije, koji čita odlomke iz dnevnika. Ostalo nećemo spojlati.
