Miholjević ovaj period u odnosu spram čitanja naziva "virusnom lektirom" te dodaje da ima puno zaostataka, knjiga koje čekaju da ih "slisti".
- Vrlo sam neodlučna oko pristupa: posegnuti za omiljenom lektirom i ponoviti gradivo ili se baciti u još jedan rizik pa početi nešto novo. Odlučila sam se, kao i uvijek, za kombinaciju - dočitala sam napokon "Snijeg" Orhana Pamuka - roman koji me na polici strpljivo čekao jedno tri godine, a maznula sam ga tati u Domu umirovljenika Centar. Prvih dana poluizolacije melankolija i okus tužnog djetinjstva, spletke u zabiti, ljubav i erotika koja probija iz svakog poglavlja, maknuli su mi misli s vijesti i briga. Sad kad sam se malo opustila i kad više razmišljam o dobrome što nam ova situacija donosi - navalit ću na, znam da je predvidljivo, ali divno - Portret majke Indije Vesne Krmpotić. Čeka me dugo, dugo na polici, postojano, vibrira, a nisam je započinjala jer za tu knjigu treba vremena, kojeg sada imamo napretek. Treća knjiga koju bih predložila su "Zastave" Miroslava Krleže. Mislim da ne trebam puno objašnjavati. Kad ćemo pročitati Zastave? Kad, ako ne sad? Pročitala sam ih kad sam morala osam mjeseci čuvati trudnoću. Možda ih sada ponovim u ova vremena kad čuvamo jedni druge od korončine – objašnjava kroz smijeh naša sugovornica.
Suprug, redatelj Dario Harjaček se nadovezuje i kaže da od kad je krenula izolacija, vrijeme mu leti k'o ludo, što znaju svi roditelji koji u novim okolnostima asistiraju djeci u njihovom nastavnom procesu.
Dokoličarsko čitanje je, kao i u "mirnodobskim" okolnostima i dalje privilegija – ističe, te nam daje kratku listu svog iskustva izoliranog čitanja (op.a. ili je bolje da to specifično iskustvo nazovemo "izolacijsko čitanje"? Nisam siguran).
Prva knjiga koja mu se našla u rukama u zadnjih mjesec dana roman je Davora Špišića "Košer":
- Roman koji se nadovezuje na Špišićev predivan dramski tekst Galeb 2, priča je o kapetanu Jugoslavenske narodne armije Ljubi Zorici, čovjeku gadne naravi, čovjeku koji razara, ali i čovjeku u kojem divlja grotlo beskrajne ljubavi. Samim time ovaj roman postaje oda ljubavi koja prelazi granice naših strahova, mržnji i predrasuda, istovremeno tako živo opisujući svakodnevicu vremena, raspada jednog sistema kao i njegove posljedice na našu sadašnjost. U nedavnom intervjuu za Novosti Davor Špišić naveo je Josipa Reihl-Kira herojem ljudskosti. Na mojoj osobnoj listi Davor Špišić jedan je od najznačajnijih heroja ljudskosti u ovom vremenu relativiziranja temeljnih etičkih načela i jedan od stupova naše borbe za pravedno i napredno društvo. Stoga od srca preporučujem čitanje Špišićevog romana, kao i svih njegovih tekstova. Sljedeća knjiga koju bih preporučio bila bi "Povratak u Reims" Didiera Eribona. Didier Eribon filozof je, sociolog i kroničar suvremene francuske intelektualne scene koji se kroz svoj opus najviše bavio pitanjem identiteta seksualnih manjina. Knjiga Povratak u Reims bavi se pitanjem najvećeg tabua kojeg pronalazi u sebi, a to je pitanje identifikacije sa vlastitim podrijetlom djeteta poniklog iz radničkog predgrađa francuske provincije. Ova me knjiga istinski uznemirila jer mislim da je upravo pitanje brisanja naših identiteta vezanih uz klasne odnose jedno od najvažnijih pitanja kojima se danas trebamo baviti. Jesu li djeca iz neprivilegiranih sredina jednako zaslužila pravo na obrazovanje i elementarno poštovanje kao i ona kojima je sjekira pala u med njihovim rođenjem, o tome sada vrlo ozbiljno možemo razmišljati. Knjiga pak koju trenutno čitam jest roman Nebojše Lujanovića "Južina". Zahtjevno, ali i zahvalno štivo koje iracionalnost južine prepisuje na iracionalnost splitskog mentaliteta, njegovu nedokučivost i neuhvatljivost, istovremeno tako lucidno stvarajući mapu hrvatske svakodnevice. Split je moja velika ljubav. Da nije ove izvanredne situacije, upravo bih sada tamo radio svoju novu predstavu pa me druženje s Lujanovićevim romanom barem djelomično prebacuje u taj sjajni, ludi grad. Sjajan roman. Vrhunska literatura.
