Lucia Jerič

Čuli ste za inicijativu "Autori za Petrovu"? Vrijeme je da upoznate organizatoricu!

23. lipanj 2020.
Fotografije: Ronald Goršić/Hanza Media 
Srđan Sandić
Srđan Sandić

U kratkom periodu Lucia Jerič aktivirala je umjetničku scenu oko humanitarne ideje pomoći Petrovoj bolnici koja je stradala u potresu koji je zadesio Zagreb - "usput" se bavi diplomacijom i obiteljskim galerijskim poslom, a kroz razgovor smo se prisjetili njezina života u Rimu, ali i života koji će se tek dogoditi - u New Yorku.

Lucia Jerič (26) prvostupnica je međunarodnih odnosa i diplomacije te magistrica menadžmenta umjetnosti i kulture .Do sada već bilježi lokalno i međunarodno iskustvo u Europskoj komisiji, umjetničkim galerijama, području društvenih mreža, marketingu i službi za korisnike. Studirala je u Zagrebu i Rimu, a trenutna pandemija joj je preusmjerila planove - trebala je školovanje nastaviti u New Yorku. Ipak, dok čeka na nastavak svojih obrazovnih planova - pozabavila se organizacijom, okupljanjem autora za Petrovu bolnicu u Zagrebu nakon potresa koji je i ovu instituciju oštetio. Željela je pomoći, i napravila je upravo nevjerojatnu stvar. Prikupljeno je 50 autorskih donacija te preko 50.000 kuna. Humanitarna akcija završava 27. lipnja, a pozvani smo svi da doprinesemo obnovi bolnice, uz priliku da osvojimo jedno od vrijednih djela hrvatskih likovnih umjetnika.

Kako je došlo do ideje "Autori za Petrovu" i koliko je trebalo da se projekt razvije?

Na samu ideju "Autori za Petrovu" došla sam nekoliko dana nakon potresa. S obzirom na to da sam emotivno vezana uz Petrovu, kao i vjerojatno velik broj Hrvata, prizori mladih mama s tek rođenim bebama na jutro potresa 22. ožujka vrlo su me potresli, ali su istovremeno poslužili i kao inspiracija u organizaciji ove humanitarne akcije. Kako sama nisam "poznata" niti utjecajna osoba, jedini logičan odabir u želji za prikupljanjem financijskih sredstava za pomoć sanacije Petrove bolnice bilo je uključiti hrvatske akademske slikare u projekt. U realizaciju sam krenula početkom travnja, međutim kako to već biva u Lijepoj našoj, taj proces se malo odužio što objašnjava činjenicu da je akcija krenula 20. svibnja. Smatram da se u životu sve događa s razlogom, tako da nisam forsirala da se pokrene čim prije. Bilo mi je važnije da sve bude dobro promišljeno i da ne naiđem na probleme nakon samoga pokretanja akcije, a tome posebno pridonosi činjenica da sam sve osmislila sama, ali i sama odradila cijeli marketing, izradila sam web stranicu prvi put u životu, sve vizuale i ostale popratne materijale. Proučavala sam zakone, pisala priopćenja medijima, bila u konstantnoj komunikaciji s autorima, sve to uz stalni posao koji imam te rad u očevoj galeriji. Na moju veliku radost, umjetnici su s oduševljenjem pristali priključiti se akciji tako da se vrlo brzo okupilo 30-ak autorskih donacija šarolikog spektra radova, a od službenog početka, za akciju je donirano još 20 umjetnina. Tako sada, na autorizapetrovu.com možete pogledati virtualnu izložbu 50 umjetničkih djela te naći podatke o sudjelovanju, kao i instrukcije za plaćanje, kako biste i vi mogli osvojiti priliku da vam pripadne jedno umjetničko djelo kao uspomena na učinjeno dobro djelo.

image
Lucia Jerič, kustosica koja je organizirala umjetničku lutriju za Petrovu bolnicu.

Postoji li nastavak te priče? Koji su daljnji koraci?

Imam neke vizije, međutim još je rano za prezentaciju istih. Kao što sam spomenula ne volim ništa forsirati, a pogotovo ne pothvate ovakve vrste na koje ne mogu uvijek utjecati. Postoje mnogi faktori poput institucija koje odobravaju, ili ne odobravaju ovakve projekte te je, naravno, bitan i interes umjetnika. Smatram da ovakvu akciju ne treba trivijalizirati, ne bi bilo fer tražiti autore da redovito doniraju svoja djela jer bi se time urušilo i tržište umjetnina. Kada bi stalno ljudima davali priliku osvojiti vrijedna djela hrvatskih slikara, možda bi prestali kupovati umjetnine, a to nitko ne želi. Svakako mi je plan posvetiti se mlađoj sceni autora, imam neke projekte u vidu. Covid mi je nažalost poremetio odlazak na edukaciju u New York u srpnju uz koju sam željela posložiti priču za nekoliko narednih godina. Međutim sada ću malo pričekati da se sve puzzle poslože pa se nadam kako ću na jesen imati jasniju koncepciju u glavi.

Kakav je odaziv? Jeste li zadovoljni?

Odaziv je odličan, ja sam i više nego zadovoljna! Prikupljeno je gotovo 50.000 kuna, što je dvostruko više od mojih početnih očekivanja. Drago mi je i uistinu mi znači čuti riječi pohvale i podrške, nisam mogla predvidjeti ovakav interes ljudi i medija za priču tako da sam čak ostala malo i zatečena. Na dane mi je previše svega, radim svoj posao u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, bavim se akcijom i na raspolaganju sam u Galeriji 0-24 tako da mi dobar odaziv i pozitivne povratne informacije sigurno pomažu da ostanem pribrana u ovom ludom periodu. Zapravo mislim da još nisam svjesna uspješnosti akcije, vjerojatno će mi se slegnut dojmovi kada sve završi i legnem na plažu.

Prikupljeno je gotovo 50.000 kn, što je dvostruko više od mojih početnih očekivanja

Od malena ste, recimo to tako – voljeli umjetnine? Danas s njima radite – što danas volite u istom? A što ste prestali romantizirati?

Od malena obožavam umjetnost, time sam okružena cijeli svoj život. Najljepše je gledati roditelje kako se bave nečim što vole, a to me vjerojatno i obilježilo jer ovakav posao povlači i određen, fleksibilan način života. Roditelji su uvijek bili prisutni i u mogućnosti provoditi puno vremena sa mnom i bratom, tako smo i dosta našeg djetinjstva proveli igrajući se u Galeriji. Najdraže mi je bilo provoditi jutra u tadašnjoj dubrovačkoj galeriji u predvorju Gradskog kazališta, tamo je radila, tada cura, danas žena, koja mi je bila wow - odmjerena, pametna i zgodna, lijepo odjevena među tim slikama, i od nje sam već tada, vjerojatno i nesvjesno, naučila neke pojedinosti o umjetnosti. Samim okruženjem naučila sam kao jako mala prepoznavati autore, a i sama sam crtala sve do početka srednje škole. Imam jednu mapu radova koja mi znači i nekako me podsjeća na vesele dane bezbrižnog perioda osnovne škole i uvjerenja kako će jednog dana i ti radovi visiti na zidu neke galerije. I danas volim umjetnost kao i prije, nije se tu puno promijenilo. Možda volim čak i više jer je sada dublje shvaćam.

Kako vas je put naveo u Rim, na studij?

Već pri kraju srednje škole sam razmišljala o odlasku u Milano na studij dizajna interijera, međutim od te ideje sam brzo odustala jer sam zapravo shvatila da ne želim odmah otići van, ali želja mi je bila naučiti talijanski. Nono mi je odrastao između ostalog u Trstu i Rimu te perfektno pričao talijanski i uvijek pjevao prekrasne talijanske pjesme tako da je kod mene Italija opet bila emotivna odluka. Po završetku fakulteta međunarodnih odnosa i diplomacije, htjela sam spojiti to s kulturom i umjetnošću kako bih se možda jednoga dana bavila kulturnom diplomacijom i tako se zaokružila moja priča oko odlaska na magisterij menadžmenta umjetnosti i kulture u vječni grad. Zapravo se nisam imala u planu tako brzo vratiti u Zagreb, radila sam u galeriji Magazzino Arte Moderna koja sudjeluje na Art Baselu i Fiacu koji spadaju u najbolje svjetske sajmove umjetnina tako da sam tamo puno naučila o menadžmentu umjetnika i galerije što me dodatno motiviralo da ostanem vani. Međutim stvari su ispale točno kako trebaju biti tako da sam sada iz ove perspektive presretna i zahvalna na rimskoj avanturi.

image
Lucia Jerič s našim novinarom Srđanom Sandićem koji drži okvir za sliku za potrebe ovog snimanja u blizini Galerije Kaptol gdje osmišljava realizaciju Akcije za Petrovu
 

Imate li osjećaj da vas je ta "scenografija grada" još nečemu, dodatno poučila? Grad, koji god, nas uvijek nečemu uči.

Naravno! Prvo - svaki kutak grada je muzej, u svemu sam pronalazila inspiraciju, satima sam znala šetati okolo i samo promatrati fasade, ljude, fina jela po tuđim stolovima, slušati ulične svirače, Talijane kako "potiho" pričaju ili se svađaju jedni s drugima. Nevjerojatno je što sve Rim pruža, zapravo je idealan spoj umjetnosti, mode, hrane i kulture generalno, a nije pretenciozan što ga čini puno posebnijim od nekih drugih talijanskih gradova. Čim bi me uhvatio nemir, brzo bih otrčala iz stana u neposrednoj blizini Vatikana i samo upijala detalje oko sebe. Naučila sam, osim o umjetnosti, i puno o sebi a najvažnije da mogu biti sama sa sobom i to daleko od svih svojih.

Što vam nedostaje iz Rima? Ili možda, koje su prednosti Zagreba? Napravite nam neku bizarnu usporedbu....

Joj, sve mi nedostaje, možda najviše gelato La Romana, najbolji sladoled na svijetu, a vjerujte mi jedan sam od najvećih fanova sladoleda! A odmah nakon toga je crveno vino (smijeh). Iz zagrebačke perspektive jako idealiziram onu rimsku, iako sam svjesna da je to daleko od istine. Nailazila sam na prepreke stalno, u početku od težeg snalaženja u komunikaciji, do borbe protiv toga da vas pokušavaju prevariti. Stalno sam morala bit "attento", ne smiješ zaboraviti ni sekunde na svoje osobne stvari u šetnji centrom grada. Srećom nisam imala loših iskustava, ali opljačkali su mi tri prijateljice. I to je zato uvijek bila najveća sreća kada bih došla u Zagreb da mogu sjest na kavu bez da torbu grčevito držim u naručju, ali onda naravno dođem, i tako opuštena, odmah izgubim mobitel (smijeh). Koliko god sam spomenula da su Rimljani nepretenciozni, naravno da ima i "snobova" kojima uopće niste interesantni ako ne pripadate dobrostojećoj rimskoj obitelji, pa sam tako imala i iskustva gdje ljudima na tulumu uopće više niste interesantni ako nemaju neke potencijalne koristi od odnosa, a s druge strane sprijateljila sam s izuzetno toplim, prizemljenim Rimljanima koji su ugodni, veseli, uvijek na raspolaganju. Kao što svi već znamo, oni istinski uživaju prenoseći dašak njihove kulture na druge tako da sam imala sreće uz svoju cimericu Giuliju puno toga naučiti, upoznati i doživjeti iz prve ruke.

Nevjerojatno je što sve Rim pruža, zapravo je idealan spoj umjetnosti, mode, hrane i kulture generalno, a nije pretenciozan

Modu volite, dolazi li ta ljubav od majke koja je u svojoj mladosti bila model i čak snimala za Vogue?

Volim modu, ali nisam luda za njom. Ujutro mi treba 20 minuta da se spremim, klasičan sam tip, ne volim pomodne trendove i nisam od onih koji će se naslikavati u svojim outfitima, premda, da me se krivo ne shvati, naravno da se volim lijepo obući i bitno mi je da dobro izgledam i naravno, da se u tome dobro osjećam. Zbog mame sam sigurno više osviještena po tom pitanju jer ona uživa prateći svjetsku modu, ali nije ni ona opterećena, nijedna ni druga nismo tip od štikli i haljina, ali onda kad se trebam srediti baš zato i guštam u tome jer sam inače u ležernim izdanjima. Volim torbe, cipele i naočale i to uživam mijenjati, ali to ne mijenja činjenicu da su mi traperice i obična majica najdraži odjevni predmeti.

Kako uspoređujete modne prakse i izbore naših sugrađana u odnosu na Talijanke i Talijane? Ima li mjesta usporedbi?

Pa zapravo i da, kako u svemu imamo sličnosti s njima, tako i u modi. Jedina razlika je da su tamo žene manje opterećenee modom, kao kod nas muškarci. A njihovi muškarci su obično ulickani i djeluju kao da su se spremali duže od svojih partnerica. Lijepo je to kako su tradicionalni i drže do protokola i nekih modnih običaja i svojih dizajnera, ali moram priznati da mi je čudno, čak i antipatično, vidjeti malu djecu u kompletno brendiranoj odjeći. Čini mi se da je to pretežito stvar dokazivanja statusa, a ne samo uglađenosti i svojevrsne bezbrižnosti.

I za kraj ovog razgovora – vratimo se još na trenutak na vaše poslovne strasti, naime,  tu je i Instagram profil QuarARTimee  kao jedno feel good mjesto. Možete li nam predstaviti njegovu namjeru?

To je bila prva "karantenska" ideja koja je nažalost malo pala u drugi plan s obzirom na obujam posla vezan uz "Autore za Petrovu", ali svakako ću nastaviti s inicijativom koja je prvenstveno bila namijenjena uljepšavanju tadašnjeg "zatvoreni smo u kući" života. Od početka karantene, trudila sam se biti što produktivnija, nisam imala mira, - zatvorila sam se u svoj "la la land" i pokušavala izvući najbolje iz situacije koja nas je snašla tako da sam u slobodnim trenucima rada od kuće koristila to vrijeme za stvari koje me ispunjuju. Završila sam online tečaj MoMa-e , proučavala periode umjetnosti koji su mi strani te nadoknađivala znanje koje mi fali u području povijesti umjetnosti stoga sam odlučila napraviti presjek umjetnosti 20. stoljeća. Gledanje umjetnosti dokazano povećava produktivnost i čini nas sretnijima pa me to potaknulo da napravim profil u vrijeme Covida kako bih navela ljude da kroz (povijest) umjetnost(i) pokušaju sagledati budućnost iz neke nove perspektive. Odradili smo u sklopu inicijative i Home MuseumChallenge u kojem se odazvalo preko 100 ljudi i podijelilo sebi drage umjetnine. Smatram da je to bio lijepi način da se svi zajedno malo potaknemo učenju i istraživanju novih zanimljivih tema.