Volim te/mrzim te

Dom nije nužno sretno mjesto: nema svetih odnosa, ako ne funkcioniraju - ne funkcioniraju

18. listopad 2020.
U seriji ”Nasljeđe” prikazani su zaista komplicirani obiteljski odnosi
Fotografija: Profimedia 
Srđan Sandić
Srđan Sandić

Nitko nas ne može natjerati da volimo one koje ne volimo.

O nekim je stvarima naprosto teško pisati: uz svu pomamu "autobiografskog" u književnom i medijskom polju, najteže je pisati istinoliko i čisto – ako želite; hrabro i bez autocenzure pa slobodno možemo reći i odgovorno. Do nekih je tema (a možda i motiva) teško naći put – bojimo se kazne i osude, bojimo se nerazumijevanja i neprihvaćanja, bojimo se zapravo - "oduzimanja ljubavi". Upravo ta "ljubav" trebala je biti najosiguranija unutar temeljne zajednice iz koje ipak – većina ljudi izlazi, a zove se obitelj. Međutim, "osigurači" su i u toj "svetoj" instituciji dosta slabi. Umjetna je to tvorevina, kao i svaka druga društvena zajednica, uostalom.

Odgajani smo da su nam određene društvene uloge koje su dodijeljene kroz život – čiste i neupitne, razumne i jasne. Postavljani smo tako da tu zajednicu ne smijemo kritizirati, a svi koji to rade bit će odmetnici u širem društvu, a svakako izbačeni iz društva koje kritiziraju ili prozivaju. Nije tolika nepoznanica da "jako puno" članova obitelji međusobno ne komunicira, i da jako puno članova to ne čini zbog različitih imovinskih odnosa, nerazriješenih "ljubavnih" odnosa unutar familije. Brat npr. misli da su sestru više voljeli, ili je majka ljubomorna jer otac nužno uživa više poštovanja, u prijevodu na patrijarhalni diskurs: autoriteta.

Gradnja tih odnosa je rizična i krhka, povijest nam pokazuje, a i recentna znanstvena istraživanja. Ti oblici kohabitacije su u problemu, sve se više parova razvodi. Obitelj kao društvena jedinica slaba je karika i treba ju drugačije osmišljavati. Dobro bi bilo krenuti s ljubavlju i poštovanjem. Sebe. I drugih: paralelno & posljedično. Znam da zvuči kao bullshit, smartass lupetanje, ali jednako tako znam da znate da je ovo istina. Cilj nam ne smije biti institucija, no ljubav. Nismo toksični političari ovog društva, ne zaboravimo to.

Međutim, kako do ljubavi bez poštovanja? Kako voljeti majku, oca, sestru, babu, djeda – ako nas ti ljudi ne poštuju, ne puštaju, diskreditiraju, omalovažavaju kroz riječi i djela, iskorištavaju? Na koji "izvor" ljubavi se prikačiti kada ti svakodnevicu ometaju neprisutni članovi familije koji imaju zakonsku obvezu brinuti se o drugim jednako tako poluprisutnim članovima obitelji? Kako uvjeriti sestru ili brata da njihov vlastiti osjećaj, koji se uglavnom zove samoprijezir, ne umanjuje njihovu zakonsku obvezu spram vlastitih roditelja? Ako su im već "osjećaji" na pijedestalu, ako se već njima "vode". I iznad njih postoji zakon. Ako su vjernici, onda onaj Božji. Zeznuto je kada misle da samo "pokajanje" kao takvo je dovoljno. To je i kriminalnom miljeu jednak argument, okrenu se tzv. religioznosti pa misle da je dovoljno da im Bog oprosti to što su pokrali siroti narod, de facto odveli u smrt mnoge, posredno, preko ekonomskog osiromašenja, preko krađe ili ubojstava. Ljudi često ne žive život koji su željeli, uglavnom žive život prilagođen normama drugih, očekivanjima nadređenih. Sve poradi vjere u instituciju zajedništva: kompromitiraju svoje snove, odbijaju realizirati svoj društveni identitet koji im ponajviše pripada. Kada se "stvar" ogoli – nerijetko se pokaže da je ta autoagresija proizlazila iz straha od odbacivanja najbližih članova obitelji. Ne šire zajednice. Naši suci su uglavnom u našemu domu.

"Dom" često nije sretno mjesto kojemu se ljudi vraćaju, upravo zato i jest toliko idealizirano, i upravo ga zbog toga i žele zvati "svetim". Jer ako je sveto onda je nedostižno, i ako je sveto – onda vrijedi. Ako je sveto – onda smo mi bolji, ako u tome možemo sudjelovati. Ako je sveto – s tim se lakše manipulira. A manipulaciju autoriteti u zajednicama vole. Moć im je seksualni nadomjestak.

Ipak, treba apsolutno sekularno pristupiti kako fenomenu obitelji i autoriteta unutar iste, tako i aspektu svetosti tih članova odnosno te institucije – ukratko: to su samo ljudi i to su samo odnosi. Ukoliko ne funkcioniraju, ne funkcioniraju. Ukoliko su nepopravljivi – nepopravljivi su. Ukoliko vas nema u ikojoj od tih relacija, nema vas, i ne morate se osjećati loše. Nema svetih odnosa, i nema neupitnih ljudi. Ni vi niste neupitni.