Tanja Tolić spisateljica je, novinarka, novinska (Globus) i književna urednica (Hena Com), vlasnica portala Najbolje knjige, i za nas je odabrala deset knjiga kojima se voli vraćati, iz kojih je ponajviše učila, koje su mijenjale njezin pogled na književno polje.
Prije samih preporuka, pitali smo našu sugovornicu što je njoj čitanje, koje su namjere i funkcije njezinih iskustava s knjigama, pogotovo nakon godina uređivanja kulturnih rubirka i pisanja kritika.
"Čitanje je samotan čin, što je meni od početka odgovaralo. Gdje je bio početak, ne sjećam se: ne znam koja je bila prva knjiga koju su mi pročitali ili koju sam svladala sama; čitati sam naučila u školi, ne prije. No vrlo rano čitanje mi je postalo važno, ono je jedna od mojih temeljnih vještina emotivne samoregulacije, zbog čega se iz umijeća pretvorilo u moć. Čovjek je, znamo, jedina životinja koja je ujedno i simbol, svaki sa svojim projektom besmrtnosti: moj je, dakle, od početka uključivao mnogo nestrpljivog čitanja, s godinama mirnijeg, uz gorko-slatku spoznaju da nikad neću uspjeti pročitati sve što želim. Ja, naime, uglavnom čitam u pokušaju da shvatim sebe."
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, "Idiot"
Kao i Dostojevski, netko meni drag i blizak boluje od epilepsije, i još koječega. Zbog toga je ova knjiga jednom bila simbol mogućnosti: više za mene, nego za tu osobu; što govori o nadi i, naravno, sebičnoj želji da se svijet jednom ispravi sam od sebe. "Idiot" je priča o najboljem čovjeku na svijetu, (književni) eksperiment u kojem se testira koliko bi dugo dobrota mogla opstati među nama običnim ljudima. Nemam običaj ponovno čitati knjige koje su me formirale, ne iz straha da klasik neće izdržati test vremena, nego ja: volim čuvati sretne uspomene na čitateljicu. No "Idiota" jesam, neplanirano na 150. godišnjicu objave romana. Sve ljudsko izdržalo je teret prolaznosti, isti smo kao i prije stoljeća i pol.
J. D. Salinger, "Franny i Zooey"
Mogla sam ustvari izabrati bilo koju od Salingerovih "plavih" knjiga: ono što su valjda generacijama prije mene bile "Male žene", to su meni bili Glassovi - obitelj. Sjećam se da sam negdje u ranim dvadesetima u glavi imala interaktivnu kartu njihovih života: sedmero djece nije bilo razdijeljeno u priče, nego su se priče presložile u amalgam koji je doveo do Seymourova samoubojstva u "Banana-ribama". Nekad je za "plavim" izdanjima vladala tučnjava po antikvarijatima, dugo sam ganjala "Franny i Zooey". Salinger u posveti na početku knjige nutka svojeg urednika Williama Shawna da prihvati "ovu naoko prilično neuglednu knjigu" što se sastoji od kratke priče "Franny" i novele "Zooey". Franny i Zooey sestra su i brat, najmlađi u deveteročlanoj obitelji. Franny je upravo u egzistencijalnoj krizi i Zooey joj pristiže u pomoć. Tko nije sanjao o starijem bratu s takvim moćima...
Mihail Bulgakov, "Majstor i Margarita"
---
---
Negdje u dvanaestoj godini života, u kuhinji roditeljskog stana, objavila sam majci da sam ja s Bogom završila: dosta mi je i misa i vjeronauka. Sumnji je bilo i prije, sve od prve pričesti: ne znam je li se magijsko razmišljanje kod mene zadržalo dulje nego kod druge djece (razvojni psiholog Jean Piaget kaže da počne opadati oko 10. godine, plus-minus nekoliko godina), ali ja sam doista očekivala da se nakon te hostije pa... dogodi neka objava, ukazanje. U mom slučaju, Bulgakov je bio onaj zadnji čavao u lijes: imala sam knjižničarku koja me rano pustila na odrasli odjel i udarila temelje mojem ukusu u čitanju. Prvi put sam joj "Majstora i Margaritu" vratila uznemirena blasfemijom; čitala sam, naravno, doslovno. No Wolandovo sjeme u mene je palo duboko, izraslo je u razne vrste pobuna; vratila sam se ovoj knjizi još mnogo puta.
Marguerite Yourcenar, "Hadrijanovi memoari"
"Osjećam se odgovornim za ljepotu svijeta", kaže car Hadrijan u romanu prve žene izabrane u članstvo Francuske akademije (da, tek 1980. godine). Možda je to ona ista ljepota koju Ipolit predbacuje knezu Miškinu u "Idiotu" kad kaže: "Je li istina, kneže, vi ste jednom govorili da će 'krasota' spasiti svijet?" Oko te ljepote vrtim se otkad sam svjesna sebe, ne znam jesam li joj išta bliža ali, priznat ću, polažem u nju velike nade. S Marguerite Yourcenar (i Marguerite Duras), opet u dvadesetima, počinje moja posvećenost književnicama: nisam tada znala da tražim mjesto i za sebe, djevojku koja želi pravo da se nazove piscem. Yourcenar je "Hadrijana" počela pisati u dvadesetima, jedina rečenica koja je ostala iz te verzije glasi: "Pomalo nazirem profil svoje smrti." Mnogo kasnije je shvatila da ima knjiga kojih se čovjek ne smije prihvatiti da ih piše prije svoje četrdesete godine. U radnoj bilježnici na kraju romana kaže: "Meni su sve te godine bile potrebne da naučim točno izračunati razmak između cara i sebe."
Virginia Woolf, "Obična čitateljica"
Imam vlastitu sobu, teško izborenu: u napadu ludosti zadužila sam se na trideset godina zato da bih kupila stan u kojem ću imati i radnu sobu iako živim sama. Drugi uvjet za pisanje po Virginiji Woolf, nešto novca, također sam zaradila sama. Izvojevala sam Pirovu pobjedu: već dvadeset šest godina živim od pisanja, što je u ovoj zemlji tek spora cesta do siromaštva. No s ponosom i dostojanstvom ću reći ovo: ja sam obična čitateljica. Virginia Woolf me u mnogo čemu odgojila i u mnogo čemu potvrdila, najviše u ovome što stoji i na naslovnici knjige: "Gle, ovima ne trebaju nagrade. Njima nemamo što dati. Oni su voljeli čitati." Uz djela Virginije Woolf u izboru Centra za ženske studije Zagreb preporučujem i izvrsnu biografiju Alexandre Harris.
Albert Camus, "Ljeto"
---
---
"Ljetu" se uvijek i stalno vraćam, najviše eseju "Povratak u Tipasu". Kako piše u predgovoru Ivo Hergešić, izbor lirskih eseja koji je Camus objavio 1954. pod naslovom "Ljeto" u velikoj je mjeri simboličan, jer je pisac navršio četrdesetu, "pa ova knjiga predstavlja obračun s prošlošću, a daje naslutiti obilatu žetvu kojom će uroditi zrela dob". U "Povratku u Tipasu" Camus piše: "Saznao sam napokon da usred zime u meni postoji nepobjedivo ljeto", a u "More nadomak" o divnoj tjeskobi bića, osobitoj blizini opasnosti kojoj ne znamo imena, da li živjeti onda znači juriti u svoju propast? Iznova, bez odgode - zaključuje - jurimo u svoju propast, ali: "Uvijek sam imao dojam da živim na otvorenome moru, okružen prijetnjama, u srcu kraljevske sreće."
Martha C. Nussbaum, "Izdizanje misli: Inteligencija emocija"
Želeći opisati ljudsku neosjetljivost koju je gledao oko sebe u Europi kasnih 1930-ih W. H. Auden je napisao: "Sramota intelekta / zuri iz svakog ljudskog lica, / a u očima more sažaljenja / leži nepokretno, smrznuto." Zamišljanje sličnih mogućnosti, koje je važan mehanizam u ljudskoj samilosti, navodi Martha C. Nussbaum u ovom kapitalnom djelu, obavlja važan moralni zadatak time što širi granice onoga što možemo zamisliti; tradicija tvrdi da tek kad uspijemo zamisliti dobro ili zlo drugog čovjeka, možemo potpuno i pouzdano izražavati moralnu brigu za njega. Samilost nas, tvrdi Martha Nussbaum, doista vodi prema nečemu što leži u samoj srži moralnosti, i bez čega je svaka moralna prosudba samo sablasna utvara. Ljudi, međutim, često misle da su učinili nešto dobro već time što su osjetili samilost – i da ne moraju poduzimati ništa da promijene svijet ako bi ih to dovelo u stvarnu nevolju i zahtijevalo stvarnu žrtvu. No smrzavanje "mora sažaljenja", argumentira u knjizi, na kraju krajeva, prvi je korak do "intelektualne" – a time i moralne – "sramote".
Derek Walcott, "Sabrane pjesme" (1948-1984), izbor
U pjesmi "Vulkan" dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1992. godine piše: "Čovjek bi mogao ostaviti pisanje / zbog tih tinjajućih znakova / uzvišenog i, umjesto toga, biti / njihov idealni čitač, zadubljen, / pohlepan, zaljubljen u remek-djela / previše ponosan da bi ih pokušavao / ponoviti ili nadmašiti, / i biti najveći čitač na svijetu." Eto definicije obične čitateljice. Iako, u Walcottovu poeziju sam se zaljubila zbog pjesme "Ljubav nakon ljubavi" i stiha "Sjedni. Blaguj svoj život." (u prijevodu Luke Paljetka) koja u originalu glasi: "Sit. Feast on your life."
Wisłava Szymborska, "Radost pisanja"
Ne znam je li to istina, navodno se Szymborskine knjige u Poljskoj nikad nisu prodavale s popustom; nisu ga dočekale, uvijek su bile rasprodane. Testirat ćemo to uskoro, kad Fraktura objavi novi izbor njezine poezije u prijevodu i odabiru polonistice Đurđice Čilić. Dotad, da privolim one koji Szymborsku još nisu upoznali, citirat ću dio moguće najpoznatije njezine pjesme, "Sretna ljubav" (u prijevodu Zdravka Malića): "Sretna ljubav. Kome to treba? / Takt i razum nalažu da se o njoj šuti / kao o skandalu iz viših sfera Života. / Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći. / Nikad joj ne bi uspjelo napučiti zemlju, / uostalom rijetko se i događa. / Neka ljudi što ne znaju za sretnu ljubav / mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi. / S tim će uvjerenjem lakše i živjeti, i umirati."
Mary Oliver, "Dream Work"
---
---
Nijedna zbirka poezije Mary Oliver, dobitnice Pulitzerove nagrade za poeziju, nije prevedena na hrvatski jezik. Stalno to ističem, pa ću i sad: ako ne možete čitati na engleskom, jedino što je dostupno na hrvatskom je deset pjesama što ih je prevela Vera Vujović za časopis Riječi Matice hrvatske Sisak (1-3, 2013.). Poeziju ne tumačim, niti o njoj kritički pišem, iako sam Mary Oliver dužna već dugo jedan tekst, zato što se njoj najčešće utječem kad mi je potrebna utjeha. "The Chance To Love Everything" najdraža mi je njezina pjesma, pa evo dio: "Fear defeated me. And yet, / not in faith and not in madness / but with the courage I thought / my dream deserved, / I stepped outside. (...) / Did I actually reach out my arms / toward it, toward paradise falling, like / the fading of the dearest, wildest hope — / the dark heart of the story that is all / the reason for its telling?"
