Nik Oroši Zagrepčanima je sinonim za dobru kavu. Da 2005. nije otvorio svoj Eliscaffe, cijela scena ispijanja kave u nas kasnila bi barem deset godina. Vizija koju je tad imao nije se puno promijenila, a i dalje je bazirana na kavi - bez dima i bez alkohola. Nik, koji do studija u Trstu i Oslu kavu nije mogao smisliti, postao je neki drugi Nik, zagovaratelj ovog smirujućeg rituala. Od tada ga jedino zanimaju svojstva zrna, okusi, testiranje i proces proizvodnje kave.
Oroši se nikada nije bavio latte artom i strogo izbjegava komercijalnu kavu. Autentičnost postiže pokretanjem vlastitog brenda 2009., kada otvara svoju pržionicu. Trenutno radi sa zrnima iz Kostarike, Kolumbije i Etiopije, a ne krije entuzijazam što uskoro uvodi ona iz Kenije i Papue Nove Gvineje. Bazu rada s kavom pronalazi u razumijevanju da je kava voće, koje ne trpi pretjerano prženje. Nik je svjestan koliko je ispijanje kave preraslo u globalno popularni ritual, pa razumije rastući trend povećanja lokala koji sliče njegovom, a on ga bezrezervno podržava jer zna da upravo zdrava konkurencija ide u korist poslovanju. Filozofiju s kojom je počeo, sada artikulira mnogo više ljudi. Na tragu toga, osvrnuo se na već ustaljeno anticipiranje dolaska Starbucksa u Hrvatsku: “Ja tvrdim da ako Starbucks dođe kod nas, meni samo može biti bolje. Starbucks je moćna komercijalna mašinerija koja priča moju priču samo tisuću puta snažnije”. Nik, odlučan kakav je, hvali domaću scenu kave, govoreći kako je puno naprednija od nekih inozemnih jer u Berlinu ili Danskoj imate dobru kavu, ali ju često čekate s brojem u ruci kao da ste u banci, što je paradoksalno s ugostiteljskim customer serviceom.
Kao vlasniku Elisa, svaka poslovna ideja za njega je ujedno i rizik, ali Oroši na to gleda kao na lukrativnu mogućnost kreacije i pomicanja granica. Činjenicu da je Elis već godinama kultno zagrebačko mjesto koje je proizvodnju, prodaju i ispijanje kave naturalizirao u gradski ambijent, rječito su sažele dvije Amerikanke koje su, ušavši u prostor rekle "there is no bullshit here". Tamni ambijent djeluje kao kontrast jedinome osvijetljenome - šalici kave na bijeloj podlozi.
Osim kave, ambijentu uživanja u njoj pridonosi glazba, Nikova druga strast. Počeci su bili skromni pa je puštao internetske radije, a kasnije je svoj glazbeni senzibilitet iskoristio za stvaranje vlastite muzike. Glazba je spas bez koje on ne može, mada mu je sam studijski proces stvaranja mučan i dugotrajan. Rad na muzici, kako Nik govori, stalna je introspekcija oko svakog zvuka, a potrazi za dobrim zvukom nema kraja. Njegova je strast elektronska glazba te ističe kako u Hrvatskoj ne postoji njezina kultura. Nedostatak scene, gdje je osim Nipplepeople jedini relevantni bend na top listama bio Denis & Denis, očituje se i u nedostatku kompetentnih glazbenih kritičara, koji glorificiraju rock, koji je prema Orošiju, “propao” u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Oroši ističe kako je danas sve elektronska glazba, njegov prvi album "Underline" objavljen je 2019. i predstavlja senzibilni ambijentalni lounge. Drugi album "Introspective" konceptualno je spojen s "Underlineom", ambiciozniji je i kompleksniji, odraz je toga što nije bio gotov s prvim, a između njih trebala mu je kreativna pauza. Iako je dijete kaseta i CD-a, svoju glazbu izdaje na vinilu, koji za njega predstavlja poseban doživljaj, neku razinu svetosti. No, istodobno je prisutan na streaming platformama, gdje ga sluša publika, za koju vjeruje da je glazbeno stasala s njim.
Autentičnost, beskompromisnost i jasna vizija ono su što je od Nika Orošija napravilo simbol Zagreba, kojemu se svako malo vraćamo. Popularnost koju uživa možemo usporediti s baristima u Americi ili Italiji, a to dokazuje i Facebook stranica "Svaki dan ista fotka Nika Orošija", o kojoj, uz osmijeh, dodaje kako je to djelo njegovog dugogodišnjeg prijatelja Mate Jankovića, za kojeg ga uz bezuvjetno prijateljstvo, veže i bezuvjetna zezancija.
