Fran Lebowitz građanka je koju želi svaki grad. New York je za nju jedino mjesto u kojem se može živjeti na svijetu. Ona je lokalpatriotkinja kojoj to ne zamjeramo. Svi smo odgojeni da nam je barem u snovima New York bio topos.Tamo smo željeli biti, sanjali smo da nas se barem jedna priča od milijun ispričanih o tom gradu direktno tiče. Fran nam daje jedan umiveni pogled, slobodno bi se moglo ustanoviti "privilegirani", u kojem de facto stalno raspravlja o gradu, gradskim problemima, mitologiji grada, New Yorku kao subjektu/objektu – fikcijskom i real-političkom.
Fran ne posjeduje ni mobitel ni laptop, ali bez obzira na to, prepuna je stavova, mišljenja, anegdotalnih uvida, komičnih opservacija od politike preko knjiga do filma. To inače karakterizira generaciju koja se previše koristi tehnologijom zbog koje su prisilno preinformirani. S manjkom kritičkog uvida doduše, što ipak njezine čini bogatijima, iako kako sama kaže – jedina diploma koju ima je ona srednje škole. Diskurs joj je popularan, ali ne i naivan. Veliko životno iskustvo je samo plus kao i izostanak konzervativne skamenjenosti, iako neki njezini stavovi znaju biti malo okamenjeni. Netflixova dokumentarna serija u sedam dijelova koju potpisuje Martin Scorsese predstavlja nam ujedno i prijateljstvo ovog kultnog redatelja i njegove dobre prijateljice dok obilaze razne kutke metropolisa te tako sukreiraju još jedno u nizu ljubavnih pisama gradskom životu koje – kao što znamo - nije moglo doći u bolje vrijeme.
Naravno, serija je snimljena prije pandemije, a Lebowitz i Scorsese svjesno prikazuju užurbani, energični New York koji sada izgleda nedostižnim i neponovljivim. Primamljive su to snimke New Yorka ukomponiranih s Lebowitzinim živahnim i nepristojnim komentarima o tome što znači živjeti tamo. Puno je popratnog Scorsesijevog smijeha na njezine upadice i komentare. Postavlja niz pitanja: zašto si nitko ne može priuštiti život u New Yorku, a ipak toliko milijuna ljudi tamo živi? Tu je i njezino urbano voajerstvo koje je rasterećeno moderne tehnologije pa joj dopušta oštriji, jasniji, smireniji pogled na to što se zapravo događa u gradu koji nikada ne spava. Za redatelja, svog cjeloživotnog prijatelja iznijela je lijepu opservaciju: "On je nevjerojatno pametan. Marty je puno pametniji nego što moraš biti da bi mogao biti redatelj, pa čak i izvrstan filmski redatelj poput njega. Ima previše inteligencije za svoju profesiju. To vidite naravno, u radu, čak i ako ne znate što je to. Marty je nevjerojatno načitan - rekla bih da je puno više načitan čak i usporedbi s većinom pisaca. Išao je na fakultet - što ja nisam - ipak, kod njega se uglavnom radi o samoobrazovanju i beskrajnoj, beskrajnoj znatiželji."
Kao i svaki veliki produkcijski projekt koji se snimao prije same pandemije, i ovaj je zapeo u ladicu "polurelevantnog". "Kad se virus dogodio, Marty je rekao: 'Što da radimo? Što možemo učiniti?' Rekla sam mu da mislim kako bismo to trebali zanemariti. Dovoljno dugo živim u New Yorku da znam kako neće ostati onakav kakav je sada, odnosno kakav je bio. Ali željela bih naglasiti, prije je bilo puno više stvari pogrešno. Nakon velikih prosvjeda u Sohou, gledala sam jednu emisiju u kojoj je novinar intervjuirao ženu koja je bila upraviteljica jedne od tamošnjih modnih trgovina. Novinar joj je rekao: 'Što ćete učiniti?' A ona je rekla da ne možemo ništa učiniti dok se turisti ne vrate. Vikala sam na TV tada jer se sjećam puno humanijeg grada. Može se puno toga učiniti – npr.dopustiti umjetnicima da žive s pristojnim cijenama rente." Lebowitz se kao i svi raduje završetku ove pandemije i popuštanju mjera. Za razliku od redatelja, ona jede po užurbanom i prljavom gradu i za tim sada žudi.
