Čini mi se kao da mlađim generacijama Dan zaljubljenih još uvijek pruža neponovljivu priliku da priznaju svoje osjećaje, pozovu curu ili dečka na prvi spoj i iskažu se brižnima i drugačijima. Tinejdžeri će iskoristiti tu priliku da prvi put odu u restoran na večeru ili da se konačno riješe tog pritiska prvog poljupca. Mi stariji, dvadeset plus, najčešće se grozimo tog dana bili u vezi ili solo, jer nas marketinški – ne trikovi, nego ekscesi – guše više nego što nas je išta u stanju raznježiti. Jer rođendani, Božići, Uskrsi i ove ili one godišnjice nisu dovoljni: jedva smo dočekali novu priliku za potrošiti još novca i osmisliti još poklona.
Uz to, vrijedi napomenuti i da s godinama dolazi ono nepotrebno, naporno opterećenje zvano "a što to točno znači biti zaljubljen?". Gradacija termina ide ovako – sviđaš mi se – zaljubljen/a sam u tebe – volim te. Bilo bi lakše i ljepše kad bi postojao međunarodni "sviđaš mi se" dan, u kojem bismo svi samo mogli jedni drugima obznaniti svoje osjećaje bez da nam se išta uzme za zlo (i bez da moramo išta kupiti). Ovako je pomalo besmisleno jer se parovi koji su u dugogodišnjim vezama ne oslanjaju previše na četrnaesti veljače kao na neki sudbonosni trenutak, dok su novopečeni parovi u pravoj stisci jer svaka potencijalna odluka nosi sa sobom barem jednu neželjenu konotaciju. Što očekivati od osobe s kojom izlazim tek tjedan ili dva? Ako mi pokloni neki znak pažnje, alarmi će se upaliti i svega će mi odjednom biti too much. A ako se ne sjeti ili ne učini ništa, mozgat ću oko toga što je time htio reći. Zar on nije zaljubljen u mene!? Tragedija. A ako jest zaljubljen – još veća.
Većina mojih prijatelja je u vezi, i priznali su mi da Valentinovo koriste eventualno kao izgovor da nagovore partnera da im kupi nešto što su nedavno uočili i baš si to žele, a ne da im se trošiti novce na to. Ako nema tog nekog "it" predmeta koji moraju imati, obično preskoče čitav proces darivanja. Ako i planiraju odlazak u restoran ili na dejt, najčešće odustanu i odluče se za McDonalds i binge pod dekicom.
To da je Valentinovo marketinški isforsirano preko krajnjih granica već je zaista poznata i naširoko obrađivana tema. Nije samo do toga da smo bombardirani ružičastim, crvenim i srcolikim pakiranjima koji nam suptilno stvaraju pritisak da trošimo, već su grafički dizajn i brending dosegnuli neviđene razine; proizvode se stvari u apsolutno neodoljivim pakiranjima pored kojih ne možemo samo proći jer znamo koliko bi silno razveselile našeg dečka ili curu. Čokolada u obliku male žirafe koja kaže "volim te"? Dezinficijens s koalicom okruženom srcima? Kako reći "ne" tim slatkim životinjama?
Nije nama u glavi Dan zaljubljenih - istu bi stvarčicu "morali" kupiti i da je vidimo u lipnju ili listopadu. Stvar je u prisili da se dokažemo i sitnicom iznenadimo onu/onoga kojeg/koju volimo. Kao kada hodate gradom i u izlogu vidite haljinu, pa se sjetite one prijateljice koja vam još uvijek nije vratila suknju od prošlog izlaska. Tako i medena pakiranja potiču ona pitanja tipa "kad si joj zadnji put kupio nešto lijepo?" i "zar nije vrijeme da je konačno nečime iznenadiš?" Ipak, da me zaručnik "iznenadi" ružom za Valentinovo, prije bih pomislila "jao, nisi valjda nasjeo na to", nego "a vidi ga što je sladak".
U mojoj generaciji rijetko tko doista pridaje Valentinovu posebnu pažnju. Mladi smo i život je težak i naporno skup. Treba platiti režije. Auto košta kao suho zlato i opet treba na tehnički. Sto petnaest prijatelja mi se udaje. Uključujući i mene... U godinama sam kad bi mi poklon-kartica značila beskrajno više od bilo kakvog medjvedića ili parfema. Eto ideje - ako već morate, kupite nešto praktično i korisno, recimo dobro maslinovo ulje ili deterdžent koji nije na akciji. Nama "starcima" je sve drugo već odavno predvidljivo, zamorno i dosadno. Kroz godinu jednostavno ima puno ljepših prilika za romantiku nego što je to 14. veljače - koji je postao isforsirani praznik konzumerizma.
