Manifestacija Margaretino leto, nazvana prema zaštitnici Bakra, ovog ljeta otkriva sve tajne ovog kraja, i to kroz interpretacijske šetnje. Jedna od njih vodila je posjetitelje kroz Praputnjak, koji se izdiže visoko nad Bakarskim zaljevom, a koje je odlična ideja za vikend izlet. Staro naselje nalazilo se u zelenoj, plodnoj, krškoj dolini zvanoj Dolčina čija je jezgra danas zaštićena ruralna sredina. Plodna dolina Dolčina pružala je Praputnjaricima priliku da žive od poljoprivrede osiguravajući im, uz obradivu zemlju, i izvore pitke vode - za ljude (studenac) i stoku (lokva) koji se često nalaze uz ključne komunikacijske puteve.
Članice baštinskih praputnjarskih udruga provele su svoje goste u sklopu Margaretinog leta kroz zelenu dolinu Dolčinu u kojoj je niknulo prvotno naselje sve do suhozidnih vinograda Takala (dijela Bakarskih prezida) zaslužnih za izuzetan prosperitet Praputnjaka u prošlosti.
Izgradnjom Karolinske ceste u prvoj polovici 18. st. Praputnjarci svoje kuće počinju graditi u njezinoj blizini na uzvisini iznad Dolca s prekrasnim pogledom na Bakarski i Kvarnerski zaljev.
Pitka voda je u Primorju imala status zlata pa šterne u to doba postaju pravi statusni simboli. Praputnjak je jedino mjesto na području Grada Bakra koje je imalo čak dvije pučke šterne čime je pokazao svijest o tome koliko je važno da voda bude dostupna i siromašnijim stanovnicima koji si nisu mogli priuštiti vlastite šterne.
Dio Bakarskih prezida pod nazivom Takala zbog svojeg je položaja i suhozidne gradnje proglašen je prvim registriranim kulturnim krajolikom u Republici Hrvatskoj pod zaštitom Ministarstva kulture.
Nadaleko poznato pjenušavo vino Bakarska vodica proizvodila se upravo na području Takala što je Praputnjarcima osiguravalo značajne prihode. Godišnja proizvodnja iznosila je krajem 19 st. 30 vagona vina godišnje, a za vrijednost jednogodišnje berbe i prodaje vina mogla se u mjestu sagraditi lijepa zidana stambena zgrada.
Kako u Primorju ne postoje klijeti, grožđe su nosilo u praputnjarske konobe u kojima su posao proizvodnje vrhunskog pjenušca, zbog čistoće i urednosti postupka, obavljale isključivo žene što je rijetkost u Europi. Proizvodnja Bakarske vodice u konobama polako nestaje i izumire, a obitelj Antić je zadnja koja u svom OPG-u praputnjarsku Bakarsku vodicu proizvodi na stari način.
Crno bijela nošnja zvana "vrhnja" bila je uobičajena radna odjeća (obučivalo) vrijednih praputnajrskih težakinja koju čini nekoliko slojeva; fris, stomanja, vrhnja, tarvez, papuči i rubac. S ponosom je nose i od zaborava čuvaju članice baštinskih praputnjarskih udruga.
Fenomen strmih Bakarskih suhozidnih terasa zapazio je još 1962. časopis National Geographic koji donosi priču o vinogradima Viktora Tadajevića i mukotrpnom načinu njihove obrade. Novinara M. Grosvenora fascinirala je strmina vinograda nad morem pa je zapisao: "Priobalni brodovi ploveći morem tako se približe obali da skoro možeš s palube ubrati grozd s loze!"
Ljeto u Bakru prepuno je događanja, a na tek sat i pol od Zagreba idealno je za vikend izlet.
