Rijetko se događa, ali nekada ostanem bez teksta. Ne mogu pronaći adekvatnu riječ ili ekspresiju kako bih izrazio što osjećam. Onda krenem pojašnjavati, zaplićem se u neobjašnjivom vrtlogu emocija, ali kao da ne mogu začepiti, jednostavno šutjeti. Kao da je šutnja neki veliki grijeh, kao da po svaku cijenu moram nešto reći, imati mišljenje, izraziti se i odraziti, kao bih u trenutku dao neki zaključak. Međutim, gotovo nepogrešivo zaboravim da ne moram. Ali, nešto iznutra me ipak tjera i uvijek se pitam što je to, kakva je to potreba da ipak pojasnimo i objasnimo sve, bez obzira na to što je nekad dovoljno kazati da je nešto neobjašnjivo. Dovoljno je da pustimo da stvari malo dišu, da misao sazri u nama, jer emocije nisu emotikoni koje tako lako lupamo na društvenim mrežama. Izgovorene riječi su daleko teže i opasnije od smajlija koje tako nesebično dijelimo. U realnosti, između četiri oka, nema ni vatrice ni srca, nego se traži dodatno pojašnjenje, usprkos prepreci da nam je mozak ponekad tabula rasa.
Uvijek su mi govorili da imam dugačak jezik, iako mi nikada nije bilo jasno zašto. Naprosto, nikada nisam imao osjećaj da govorim nešto ružno ili pogrešno, jer sve što govorim ide direktno iz mog mozga, najčešće bez filtera. Rijetko kada imam bilo kakvu zlu namjeru, ali dobro mi je poznato, sada kada sam malo odrastao, da riječi mogu ubiti. Sada mi je možda i još jasnije zašto me je jedan urednik s početka moje novinarske karijere nazivao "ubojicom s likom djeteta". Ne znam kako uspijevam reći ljudima direktno što mislim i pritom pogodim u metu, a to uglavnom nikome ne prija, s druge strane, meni je to sasvim normalno. Zašto se stvari ne bi nazivale pravim imenima, a da se nitko oko toga toliko ne uzbuđuje? Ponekad mislim da bi bilo bolje da jedni drugima govorimo sve, da jednostavno ne igramo te igre u kojima želimo po svaku cijenu da budemo asertivni, a u dubini duše zapravo nismo. Međutim, jasno je i meni da bi takav pristup životu doveo do uništenja međuljudskih odnosa i da je ipak bolje da neke stvari o kojima ljudi misle, zapravo ne znam.
Međutim, često je bolje da zaista šutim i kad imam što reći i onda kad nemam. Trudim se njgovati tu disciplinu i biti onaj koji ne mora sve prvi reći. Pustiti malo i da drugi progovore, strpljivo čekati i saznati što oni misle. A ja, kao na nekom fiktivnom natjecanju, gdje mi se upisuju neki poeni za svako trčanje pred rudu. Ne znam kako objasniti, ali nešto me uvijek goni, kao s početka ovog teksta, da ipak moram nešto reći, iako istog trenutka umro ili što bi rekla moja baba rekla - ti bi na dupe progovorio. I stvarno je tako. Trudim se to promijeniti, ali ne mogu, to mi je nekako u prirodi - puno pričam. Ne pričam kada spavam ili u onim rijetkim trenucima kada se nešto durim, pa druge želim da kaznim činjenicom da ja šutim, da vide kako je kada ja držim jezik za zubima. Iako sam svjestan činjenice da oni koji zaista biraju što će reći ili koji ne govore uopće, daleko više kažu od nas koji blebećemo po cijeli dan. No, na kraju krajeva u tome je valjda i ljepota svijeta - postoje i ovi i oni. Da smo svi isti, bilo bi dosadno ili da nije nas lajavaca, nitko ne bi razmijenio tri riječi među sobom.
Uvijek sam se pitao kako mi nije problem započeti razgovor s potpuno nepoznatim ljudima. Kao da mi netko iz kozmosa pošalje pitanje koje trebam postaviti osobi pored sebe i razgovor krene. Jedan, drugi, treći odgovor, tema na temu, nekada mi se čini da uopće nismo ni svjesni koliko se može saznati iz jednog običnog small talka, iako se sve čini tako bezazlenim, a onda se otvori uvala u koji samo treba skočiti. Zato ja, usprkos svemu, istinski uživam u dijalogu s drugima, jer me to, iz dana u dana, podsjeća kako da budem u dijalogu sa samim sobom i čujem što zapravo zaista imam u glavi.
