Kad sam bila mlađa, kad sam se furala na alternativu, odnosno na punk, nisam blagonaklono gledala na cure koje se šminkaju. To ne znači da se ja nisam šminkala – usavršila sam crnu olovku preko cijelog kapka od koje bi moja mama dobila osip – ali moja šminka nije me trebala napraviti lijepom ili ljepšom. Koristila sam ju kako bih istaknula stav, baš kao i široku odjeću. Crna olovka oko očiju nije imala smisla kao beauty, nego upravo suprotno – bila je bunt protiv ljepote. Nisam to tada baš tako shvaćala, ali u mojoj tinejdžerskoj, buntovnoj glavi biti (pre)ženstvena značilo je da ne mogu biti feministkinja. A ovo drugo mi je bilo puno važnije.
Danas, kad sam malo starija i malo manje buntovna - iako se mnogi ne bi složili s ovom tvrdnjom - shvaćam da moji feministički stavovi ne ispare magično kad nanesem maskaru i crveni ruž, a to što se osjećam dobro u haljinama koje naglašavaju moj struk ne znači da sam prestala vjerovati u ravnopravnost spolova.
Međutim, mnogi to ne vide tako. Ljepota se često spominje kao potpuno suprotna feminizmu. I dok se u privatnoj sferi tendencija da budemo lijepi percipira kao taština, dakle suprotno od društvenog ideala skromnosti (pa makar i one lažne), u političkom i društvenom smislu razmišljanje i briga o vlastitoj ljepoti naprosto je nefeministički stav, podređenost industriji koja nas pokušava svesti na komad mesa.
U redu, istina je da industrija i društvo često tjeraju žene – i muškarce povremeno, ali žene posebno često – da se osjećaju kao nedovoljno dobre u bilo kojem segmentu života, od izgleda, karijere, privatnog života, majčinstva... Ali, je li zaista nefeministički željeti biti lijepa? Jesu li ultimativni dokaz vaše želje za jednakom plaćom za jednak rad neobrijani pazusi i sijeda kosa?
"Mislim da odbacujemo ljepotu kao frivolnu zato što je to više ženska stvar. Ne možemo u potpunosti razumjeti svoj odnos prema ljepoti dok ne dotaknemo seksizam u cijeloj priči, a to znači da se vraćamo stoljećima unatrag", rekla je Autumn Whitefield-Madrano, autorica knjige "Face Value: The hidden ways beauty shapes women's lives".
Šminka, odnosno cijela beauty industrija smatra se vrlo banalnom, kao uostalom bilo što "tradicionalno ženski", poput mode, romantičnih komedija i sapunica... Sve je to jako glupo – dok se neki muškarac toga ne uhvati. U tom slučaju pričamo o umjetnosti, filmu nominiranom za Oscara i dramskoj seriji.
Whitefield-Madrano u svojoj knjizi istražuje načine na koje razmišljamo o ljepoti te sve što utječe na naše poimanje iste. Također tvrdi kako promišljanje i briga o ljepoti ne isključuju feminizam.
"Mislim da je takav stav prikrivena mizoginija. Znam neke feministkinje koje se jako protive brizi o ljepoti i naizgled ne čine ništa po tom pitanju, ali svi rade nešto. Možda toga niste ni svjesni jer, recimo, ne koristite šminku, ali vjerojatno imate omiljeni brend traperica ili bilo što drugo. Svima je stalo u nekom smislu", kaže Whitefield-Madrano.
Pa da, možda ne depilirate bikini zonu, na lice stavljate samo hidratantnu kremu i ne zanima vas bojanje kose, ali, primjerice, ne možete živjeti bez omiljenog parfema. I to je sve u redu – cilj feminizma nikada nije bio i ne smije biti osuđivanje nečijih izbora ako oni ne ugrožavaju tuđe. A ako vas ugrožavaju nečiji dlakavi pazusi, imate ozbiljnijih problema.
Uostalom, zar nije tvrdnja da ne mogu biti feministkinja s full make up-om i uskom haljinom zapravo moderna verzija one "ne možeš biti lijepa i pametna"?
Ponekad zaista jesmo "žrtve" modne i beauty industrije, ali je također činjenica da se bez njih u modernom društvu ne može živjeti. Možda su naše bake mogle imati savršenu kožu čak i s 80, a cijeli su život koristile onu veliku plavu kremu. Ali naše bake nisu živjele u gradovima s toliko onečišćenja, nisu sjedile pred kompjuterom i drugim ekranima više od osam sati na dan i definitivno nisu imale izbora. Mislite li da bi vaša baka koristila samo i isključivo tu kremu da je mogla kupiti i neke druge?
"Želimo odbaciti važnost ljepote jer taština i skromnost postoje jedna uz drugu, stalno u nama; osjećamo prirodni sram jer se brinemo o tome kako izgledamo, ali i prirodan poriv da izgledamo dobro. Vidim svoju mačku koja se uređuje cijeli dan, a mi volimo reći da su takve stvari, kao što je briga o izgledu, 'ispod nas'. Vjerujem da postoji iskonski, životinjski instinkt u nas ljudi da izgledamo dobro. Možda je nekima samo nelagodno promatrati nas kao životinje. Da, jasno da neki ljudi umiru od gladi na svijetu pa kad to stavimo u perspektivu - naravno da ljepota nije važna", kaže Autumn Whitefield-Madrano.
Zanimljiv je također koncept skromnosti koji u popularnoj kulturi prevladava kad govorimo o ljepoti, a to je – lažna skromnost.
Muški ideal je, naime, prelijepa djevojka koja nema pojma da je lijepa, odnosno nesigurna je pa ju on mora uvjeravati da je lijepa. Pojavljuje se često u pjesmama ("What Makes You Beautiful" - One Direction, "You&I" – John Legend, itd.), u filmovima i serijama, a bazira se na činjenici da djevojke trebaju, da ne kažemo - moraju - biti lijepe, ali isto tako ne smiju toga biti svjesne. Samopouzdanje, dakle, nije seksi, muškarci se boje presigurnih žena, to nam stalno govore. Budi malo nesigurna, dušo, pravi se barem da nemaš pojma da si lijepa, iako posjeduješ ogledalo doma. Ponašaj se kao da nemaš pojma kako se sve to dogodilo jer si samo izašla iz kreveta i trepavice su ti bile tako dugačke, obrazi tako rumeni, a usne crvene i sjajne.
U cijeloj toj priči zapravo je problematičan, iz feminističke perspektive, pojam ženstvenosti, jer je često definiran male gazeom, odnosno muškim pogledom. Drugim riječima, feministkinje se često protive korištenju klasične, tradicionalne ženstvenosti u bilo kojem pogledu jer je ona stvorena kako bi se zadovoljili muškarci. Dakle, žene će učiniti sve kako bi se svidjele muškarcima. A to definitivno nije feministički, tu se sve slažemo.
Ali, je li moguće da je nekoj ženi seksi nositi bluze s dubokim dekolteom i istovremeno ne čupati dlačice iznad usana? Možemo li ipak biti malo kompleksnije u cijeloj toj priči i konačno početi same za sebe određivati što nam je privlačno, što je za nas ženstveno i pritom ne osuđivati druge ako imaju drugačije kriterije? Mislim da je vrijeme za to - u 2020. smo.
Koliko god se pitanje ljepote činilo banalnim, ono je zapravo kompleksno jer ju zaista svatko doživljava na svoj način. Pa dok nekome puder i ruž stvaraju anksioznost, drugima je to izvor samopouzdanja. Iskreno, ne vidim problem u tome da želim prekriti prištić na licu jer ću se tako osjećati puno bolje u vlastitoj koži. Ne vidim problem u tome da nosim ruž koje god boje ako se zbog toga osjećam sigurno u sebe. Volim nositi uske traperice i haljine, ponekad obujem štikle i osjećam se fantastično. Priznajem da sam ponekad patila od toga da se svidim muškarcima, no to prođe s godinama.
"Lijepo ti stoji, ali dečki to baš ne vole, više im se sviđa crveno ili roza", rekao mi je dobronamjerno susjed kad me vidio s tamno ljubičastim ružem. Nasmijala sam se i rekla: "Sva sreća da se ne šminkam za dečke."