Da, Beef kreće kao solidno napisana pilot epizoda koja prati, nimalo revolucionarno, dva junaka čiji se životi jedva mogu usporediti a zajedničko im je, čini se, samo azijsko podrijetlo. Kratak ali žestok susret na parkingu supermarketa promijenit će im živote. Na tren vam se u prvoj epizodi može činiti da ćete samo gledati potjeru sa čestim zaokretima u radnji, ali tko god je to pomislio, gadno se prevario. "Beef" je neopisivo duboka egzistencijalna drama, koju komični elementi samo začinjavaju. Beef je serija o svima nama, o bijesu modernog čovjeka (autori su pametno odlučili prikazati oba spola), o sindromu uljeza i o nemogućnosti da se osjeti sreća.
Danny i Amy dvoje su Amerikanaca azijskog podrijetla. Zapravo, na cijeloj seriji većinski rade Amerikanci tog podrijetla, no to seriju ne sužava. Čak štoviše: svatko tko je ikada igdje, u ijednoj generaciji, bio outsider, ili nije bio pozvan na zabavu, ili nije bio dovoljno lijep/pametan/talentiran/bijel u potpunosti će se poistovjetiti s njima. Ali ovo nije samo o outsiderima: ovo je o svima nama koji osjećamo da jednostavno sve što radimo i oko čega se trudimo neće biti dovoljno: našoj djeci, našim supružnicima, našim ljubavnicima, našim poslovnim partnerima, našim roditeljima, društvu.
Iako ih podrijetlo na određeni način spaja, čak i to autori ironiziraju- Dannyju se tako "gadi" što je Amyn suprug Japanac, a Amy preuzima identitet svoje bijele pomoćnice, jer zna da je bijela naivka upravo stereotip na koji se svi frajeri u njenom životu pale. Amerika ih je u potpunosti oblikovala, zajedno sa svim krizama identiteta i strahovima koje čovjek koji pokušava preživjeti kapitalizam i vlastitu obitelj na Zapadu može imati. Naoko žive posve različite živote, ali to je samo početna zabava za gledatelje: Amy je uspješna i bogata, udana u obitelj velikog japanskog umjetnika i infiltrirana u moćne krugove Los Angelesa. Danny je tipičan šibicar: vodi nekakvu tvrtku za građevinu u kojoj radi samo on i to ne osobito uspješno, i pokušava spojiti kraj s krajem nakon nedavne propasti motela koji su vodili njegovi roditelji Koreanci.
Amy guši tipičan angst žene u četrdesetima koja ima karijeru. Postavlja si ona dobro nam poznata pitanja: jesam li ja dovoljno dobra majka, znam li se kako treba povezati s djetetom, volim li svog muža ili samo ne mogu bez njega, ako sad prodam svoju firmu, hoću li znati što sa sobom? Danny je stalno na rubu suicida: njegov odnos s mlađim bratom istovremeno je roditeljski ali i patološki. On je loser i svjestan da ga svi, uključujući i brata i roditelje, tako doživljavaju.
Oba lika ljuti su na cijeli svijet i u neopisivom grču, koji će se raspuknuti poput benignog prišta tijekom susreta na parkingu. Prometna greška, truba, podignuti prst - sve to djeluje kao usputna priča, ali naši junaci nisu u stanju pustiti taj susret. On postaje sudbonosan ne samo zato što slijede potjere, spačke, muljaže s identitetom, lažirani profili, prijave policiji i optužbe, već i zato što to neprijateljstvo koje će se razgranati kao da živi svoj život postaje esencijalan dio njihovog postojanja. Amy se konačno osjeća živom kad pređe na drugu stranu - stranu bezakonja, laži, obmane, stranu gdje ne postoje pravila. Danny želi pobijediti privilegiju za koju iskreno osjeća da pripada i njemu, samo kad bi kučke poput Amy predale malo kolača i drugima. U njihovom je sukobu puno seksualnog, i dok se spremaju uništiti jedno drugog, zapravo će, očekivano, uništiti vlastite živote, da bi na kraju (SPOILER ALERT!) završili zajedno, u krevetu, u najgenijalnijoj epizodi moderne televizije.
Punih 40 minuta u kadru samo njih dvoje, u predivnoj, ali okrutnoj prirodi Kalifornije, gdje razgovaraju o smislu života, uz obaveznu (iako slučajnu) kemiju, koja će ih na trenutak spojiti u jednu osobu (što su, dakako, cijelo vrijeme i bili). Dubina tih dijaloga, napetost između muškarca i žene koji su spremni priznati da jednostavno nisu dovoljno dobri u utakmici koja se zove život, ostavlja bez daha. Ni na moment nije dosadno to što gledamo, iako će progovoriti i ptice i podsvijest. "Beef" koji počinje kao serija s dobrim zapletom razotkriva se kao serija u kojoj podsvijest glavne junakinje fizički oblikuje likove i utječe na njezin doživljaj stvarnosti. Danny i Amy, za koje cijelo vrijeme navijamo, uvijek će nas iznova razočarati (ali i oduševiti) time na što su sve spremni. A odgovor je - na sve, dok iza njih i posljednji most ne ostane spaljen. Oni su najgora verzija svih nas, samo okićeni dodacima koje je na njih nabacala slučajnost života. Paradoksalno, kad se konačno jedno drugom ispovijede i razotkriju, voljet ćete ih kao da nisu upravo skrivili smrti i nesreću.
Ta posljednja epizoda je vrhunac umjetničkih referenci u serji, koje počinju sa predivnim ali uznemirujućim špicama koje se mijenjaju za svaku od deset epizoda. Citati poznatih umjetnika i umjetnica, filmaša i pjesnikinja kao da na uvrnut način najavljuju što će se s karakterima događati u epizodi. Tu je feministkinja Friedman, crna Sylvia Plath koja možda savršeno lovi esenciju mraka ove serije, tu je Bergman, tu je i Jung, koji naslovljava genijalnu posljednju epizodu u kojoj, nakon tučnjave, pišanja po podu kupaonice, uništavanja posla, otmice djeteta i suludih prevara, dvije duše priznaju jedna drugoj da si nisu najveći neprijatelji već najveća utjeha jer postoji još netko tko je toliko "slomljen iznutra".
Autor Lee Sung Jin i producentska kuća A24 koja stoji iza serije (Netflix ju je samo kupio) za ulogu Dannyja odabrali su briljantnog Stephena Yeuna koji iza sebe već ima nominaciju za Oscara (iako je možda našoj publici najpoznatiji iz serije "The Walking Dead"). Ali Wong, koja glumi Amy, poslovnu ženu razorenu između obitelji i sebe (koju uopće ne poznaje), počela je kao stand up komičarka, ali njezina tranformacija u vrlo ozbiljnu dramsku glumicu potpuno je neopterećena komičarskim korijenima. Još jedan "neglumac" koji donosi odličnu ulogu zbunjenog mlađeg brata kočenog mediokritetskim starijim bratom je Young Manzino, muzičar koji je tek - srećom - krenuo u ovu karijeru. David Choe, poznat ljubiteljima "Boljih stvari" (još jedna genijalna serija koju morate početi gledati danas ako već niste), igra prevaranta Isaaca, a Joseph Lee i Patti Yassutake japanski dio obitelji (oboje predivni glumci). Odlična je i Ashley Park, koju ćete sigurno odmah prepoznati iz uspješnice "Emily in Paris". Od rijetkih neazijata u castu sjajna je Maria Bello, kao stereotip bogate blondine, kojoj je u životu toliko dosadno da skuplja rijetke krune i česte ljubavnice, pa tako flipa i svoju šogoricu, domaćicu željnu samo malo pažnje - i to bilo čije.
Osim što je ovo već u travnju vjerojatno pobjednica svih internetskih "najbolja serija 2023." natjecanja, "Beef" ima - ne pretjerujem - najbolji soundtrack koji ste ikada čuli. Kreator serije tvrdi da su to, jednostavno, sve stvari koje je on volio slušati kao klinac. A24 stoji i iza filma koji je pokorio Oscare ("Everything Everywhere All At Once") koji je također glazbu tretirao kao mjesto reminiscencije. Ako ste voljeli grunge devedesetih i coolness dvijetisućitih, obožavat ćete što su Tori Amos, Limp Bizkit, Morphine i The Offspring ponovo u centru pažnje. "Beef" podsjeća na još jedan film kojeg je prije nekoliko godina publika obožavala: dakako, "Parasite". Ta vrsta crnog humora koji se pred našim očima pretvara u Kafkinu pripovijetku obogaćenu modernom psihoanalizom i tematikom i koji će vas isprva lakoćom postojanja zavezati ispred ekrana, a potom opsjesti vašu dušu u senzacionalnom tangu egzistencijalizma i autoironije je, čini se, način na koji je azijska kultura odlučila promatrati i preispitati samu sebe. Hvala im što su toliko hrabri, talentirani i što smijemo to gledati.