Jose Mario Bergoglio bio je, uz Josepha Ratzingera, akter jednog od najneobičnijh događaja u povijesti Katoličke crkve, ostavci jednog i ustoličenja drugog pape iako su, kao u proročanstvu iz serijala o Harryju Potteru, pravila dotad jasno nalagala – dvojica ne mogu postojati istovremeno. No, sudeći prema kadrovima što ih, kao pogled kroz ključanicu vatikanskih dvora nudi film "The Two Popes", njih su dvojica svoje zajedništvo proslavili i – plesom. Jesu li doista?
Je li važno? Znamo li da na filmu, kao i na Oscarom nagrađenom "Bohemian Rhapsodyju", stoji scenaristički potpis Anthonyja McCartena, ne možemo očekivati stvarnosti posve dosljedan, plesa i glazbe lišen biografski film. No prizor dvojice papa uhvaćenih u plesnom zanosu predstavlja ispreplitanje dvaju različitih načina života, poimanja svijeta i crkvenih dogmi. Iako posve različiti, ujedinjuju se u težnji da posrnuloj crkvi otvore vrata u novu budućnost. Jesu li razmjena energija, pounutrivanje drugoga i kreativna simbioza srž i smisao plesanja tanga? I može li ples biti oblik nove duhovnosti?
Ples odavna nije samo sport ili način razbijanja dokolice. U ovom suludo ubrzanom svijetu plesni nas koraci mogu navesti da usporimo, osjetimo prostor i vrijeme i svoje mjesto u njima. Dopuštajući da se izgubimo, pomaže nam da se vratimo sebi. Ples je strast, strast je život. A postoji li išta strastvenije od glazbom vođene komunikacije dvaju tijela? Tradicionalni se tango izvodi bez unaprijed zadanih koraka. Jedno je tijelo njime vođeno osjećajući ritam i energiju drugoga i time plesačima dopušta da, kroz gubitak kontrole, probude u sebi ono najskrivenije, impulzivno i emocionalno.
U prošlosti je bio obilježavan izrazitom putenošću, zbog svojeg je erotskog karaktera čak i zabranjivan, no otkako dominacija muškog i slijepo praćenje ženskog tijela više nisu strogo zadani, tango se prometnuo u partnerski odnos, razmjenu ideja i tjelesnu zamjenu žustro vođenu razgovoru, a sve su prisutnija istraživanja i o njegovim zdravstvenim prednostima.
Plesanje tanga, pokazuju studije, smanjuje mogućnost pojave staračke demencije za čak 47,5 posto što je 12 posto više od, recimo, strastvenog čitanja. Radeći na svojem tijelu, dakle, osnažujemo i svoj um, a to pokazuju i svijetom rasprostranjene i priznate terapije tangom. Poput biblioterapije čiji polaznici o svojim problemima govore kroz one književnih junaka ili art terapije u kojoj pokušavaju nacrtati ono što ih tišti, terapija tangom pacijentima s anksioznim i depresivnim poremećajima pomaže da se sa svojim strahovima suoče kroz ples. Uostalom, stručnjaci tvrde, nema boljeg načina za rješavanje najvećih suvremenih problema od – tjelesnog dodira.
Tango se koristi pri bračnim savjetovanjima pa čak i u sklopu seksualnih terapija, no najveće dobrobiti proizlaze iz onoga što čini pojedinčevoj slici o njemu samome. Podiže samopouzdanje, osnažuje samosvijest i jača vjeru - u snagu vlastitog uma i tijela. Nema "pravih" plesnih koraka pa nema niti "pogrešno" izvedenog plesa. Tango je i dvoboj i ljubavna igra, i svađa i razmjena energija. Ako postoji nešto što tango nije onda je to blagi, mlaki kompromis. Tango ne pristaje na manje i uči vas da ne biste trebali niti vi.
"Tango izvire iz mojih dubina. Ne znam zašto je tome tako, ples je ono što jesam. Kao i vjera. I ples je jedan od puteva prema istinskoj radosti i sreći.", odgovorio je papa Franjo na pitanje o svojoj ljubavi prema ovom argentinskom plesu. A ispunjavajuća radost jest jedno od obilježja produhovljenog života.